Samoća bića i samoća stvari, tišina koja sve prožima, mistične i nepoznate atmosfere, ispražnjeni prostori, tuga, ali i sjaj neshvatljivog beskraja, poetske su odrednice koje prožimlju gotovo čitavu zbirku Kallay
Iako je slika „Crna zastava“, Ljube Babića, što je upravo izložena uz odabrana djela zbirke Kallay u zagrebačkoj Modernoj galeriji, jedna od najslavnijih i najvažnijih slika hrvatske umjetnosti uopće, ona je u kontekstu ove izvanredne i iznenađujuće zbirke i oznaka vrlo istančana i specifična senzibiliteta samoga kolekcionara.
Crna zastava koja mračno visi s neba kao crna poderana krpa nad sitnim ljudskim mnoštvom, nije samo Babićev prikaz smrti cara Franje Josipa i raspada Austro-Ugarske monarhije, ona je i mnogo više, slika kobi i povijesnog usuda Hrvatske, uvijek razapete među okrutnim velesilama i ugušene u vlastitim iluzijama, ali i univerzalni simbol, rekla bih, vječne ljudske izgubljenosti u povijesti, oduvijek obilježenoj prokletstvom nasilnih i masovnih smrti.
To više nije Mesnička i Zagreb, to je nepoznata ulica krvave ljudske sudbine koja krivuda kroz vječnost, a nad kojom uvijek visi taj užasni znamen smrti.
Svojom mračnom porukom ona odjekuje i u drugim izvanrednim djelima ove zbirke prikazane na izložbi znakovita naziva, „Zbirka Kallay – Genija nema“, za čije je izlaganje zaslužna ravnateljica MG, Biserka Rauter Plančić. Kustos joj je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, Igor Zidić, dok suvremenu dionicu kritički potpisuju Ješa Denegri i Ivana Janković.
Prošetate li ovom izložbom, uočit ćete i vrhunsku vrijednost većine radova, otkriti do sada nepoznata djela velikih majstora hrvatske umjetnosti, ali i doživjeti nevjerojatan raspon emocija i osobitih tematskih interesa samog odvjetnika Marka Kallayja koji je birao vrlo tragična i žalosna djela, ali i slike pune svjetla i života, s vrlo određenim poetskim poveznicama kolekcionara koji se intenzivnije počeo baviti sakupljanjem slika tek prije dvadesetak godina.
Zajedničke poveznice
Pogledate li dobro Vidovićevu „Crkvu u Chioggi“ koja zamire u tamnim proplamsajima narančastog, Medovićev „Leut“, čije se jedro opasno nagnulo na stranu, Račićeva „Slijepca“ ugasnutih zjenica, Gecanov „Akt i model“ s licima dvaju žena u kojih je utisnuta neizmjerna tuga, Steinerovu „Savsku dolinu“ koja se gubi u bijelom beskraju, Stančićev tjeskobni „Kolodovor“, u kojem crvena mrlja obilježava samo jedan vagon koji stoji pred nepoznatom bjelinom neba, Kožarićevu monokromnu „Kišu“, Kniferov crni, golemi menadar u kojemu odjekuje Babićeva „Crna zastava“, Ivančićev skeletni akt ispražnjen od svakog života, Vaništinu „Crnu liniju“ koja poražava jednostavnošću, Sederove mračne kompozicije labirinta – otkrit ćete zajedničke poveznice.
Samoća bića i samoća stvari, tišina koja sve prožima, mistične i nepoznate atmosfere, ispražnjeni prostori, tuga, ali i neshvatljiv beskraj, poetske su odrednice koje prožimlju gotovo čitavu zbirku. Kallay je, bez sumnje, estet melankolik, sjetni tragač koji zna da život može biti prekrasan, što se najbolje vidi u maestralnom Varlajevom „Novom Vinodolskom“ i Plančićevoj „Svadbi“, ali i da je prožet nepodnošljivim tragedijama, patnjom i tjeskobom, neminovno vodeći svome kraju ispod uvijek neshvatljivog neba kojeg čovjek očajnički nastoji doseći. Ona nestalnost, nepostojanost i prolaznost života najbolje se očituje u izvanrednoj Becićevoj „Kompoziciji“, gdje dvojica muških svirača gledaju u nepoznato, pored djevojke isto odsutna pogleda i obnaženih grudi.
Rijetka djela i otkrića
Pritom je zanimljivo navesti da ovaj cijenjeni odvjetnik nije iz obitelji koja je sakupljala umjetnine i time, evenutalno, utjecala na sakupljačku strast Marka Kallaya. Ugledni zagrebački preci – majka arhitektica, Višnja Kallay i otac kemičar, dr. Nikola Kallay – nisu, po riječima kolekcionara, utjecali na njegov izbor sakupljača. Ključ zbirke, možda, se najbolje vidi na samom početku u nekim od najstarijih djela – dvama Medovićevim marinama „Bonaci“ i „Leutu“ iz 1908.-1912. godine – veličanstvenim kompozicijama – u prvoj slici apsolutnog smiraja veličanstvenih boja bonace u kojoj priroda zamire u suncu, bez sumnje svjetske vrijednosti, a u drugoj u uznemirnosti jedrilice koja plovi usprkos nevremenu…
Kako podsjeća Zidić, upravo je Medović sa Crnčićem i Vidovićem uveo žanr marine u hrvatsko moderno slikarstvo. Dok je „Leut“ „minijaturistički dragulj neposredne opservacije“, „Bonaca“ je markantno djelo nove osjećajnosti. U osvjetljenosti cijele površine slike krije se njezina apsolutna modernost, te se može govoriti o jednoj od najsugestivnijih hrvatskih impresionističkih slika, ističe kritičar.
U nekoliko prethodnih inačica Medović bi s lijeve strane slike redovito komponirao rub otočkog krajolika kojega u ovom antologijskom djelu nema. Štoviše, Zidić u rasporedu barki dolazi do novog otkrića – Medović ih je oblikovao u trapezoidan lik kakav nailazimo i u astronomskim piktogramima zviježđa, primjerice kao dio lika zviježđa Herkul ili Malog i Velikog medvjeda ili u shemama konstelacija Južnog neba. Slikar ih nije mogao verificirati na svome nebu, napominje Zidić, ali jest – u atlasima. U trapezoidu su pohranjena i četiri trokuta što učvršćuje „njegovu organizacijsku, konstruktivnu i mističnu važnost“.
Veliko iznenađenje zbirke je i Vidovićeva „Stara crkva u Chioggi“ – djelo iznimne snage u kojemu se strastveno miješaju opservacija „stvarnosnog predloška i moć slikarske vizije“. Vidovićev motiv u ovom djelu, kako napominje kritik, tehnički je različit, inovativan, s iznimnom osjetljivošću za materiju boje, pokazujući k tome i „nevjerojatnu koncentraciju kolorističke energije i izvedbenoga zanosa. Pojedini dijelovi slike doslovce žare, suptilno se dodirujući s onim hladnijim u djelu, u kojem se Vidović potvrdio kao majstor iznimno velikog osjećajnog i tehničkog kapaciteta.
I djelo Ferde Kovačevića, „Na Orljavi“, jedno je je od najvažnijih koje je slikar naslikao, ne bez razloga stavljeno svojedobno na naslovnicu knjige o slikaru, Vere Kružić Uchytil. Iz ranog razdoblja hrvatske moderne je i „Portret djevojke s dignutom kosom“, Roberta Auera, što odiše sanjarskim erotizmom. No, prvorazredno je otkriće zbrike Račićev „Portret slijepca“ – po Zidiću – velike formalne snage, redukcije svega efemernoga i, kroz to, ostvarene vjerodostojne jednostavnosti. I Vankina „Marija Bistrica“ puna svijetlih okera i žutila, pripada onim majstorovim krajolicima u kojima je nastojao stvoriti hrvatski folklorni izraz po uzoru na Španjolce i Katalonce, povezujući „rodoljublje i stanoviti misticizam“.
Pridoda li se tomu Steinerova „nježna impresija“ u slici „Pogled na Zagreb“, obrisi Kallayjeve zbirke postaju sve jasniji. Tu su i izvanredne Trepšeove slike – goteskna kubofuturistička „Suzana i starci“, potom „Žena u interijeru“, koju kritičar ubraja među najbolje majstorove slike, ali i među „markantne radove hrvatskog slikarstva općenito“, te akvarel „Radnici“, jedno od „najljepših slikarovih djela u kojem je afirmirao novi socijalni duh klasne solidarnosti još i prije „Zemlje“ ili uz same „zemljaške“ početke. Štoviše, Zidić ovaj akvarel, na socijalnom planu komplementaran Dixu i Groszu, ocijenjuje kao „nepoznato remek djelo hrvatskog slikarstva“.
Nehotična remek djela
Varlajev „Novi Vinodolski“, kritičar će vezati uz poetiku koja se razvija iz Picassovih kubističkih veduta „Horte de Ebro“, a istoj poetici pridružuje i Becićevu „Kompoziciju“ – živu figuralnu grupu s dvama sviračima i seoskom ladanjskom ljepoticom. Duhu Becićevu, bliske su i Mujadžićeve „Pralje“, u kojima se slikar nakon raskida sa grupom „Zemlja“ vraća figuraciji, prirodi i klasičnim formama, a i u ovom slučaju kolekcionar je odabrao jedno od najboljih slikarevih djela. Štoviše, Kallay je otkrio i kapitalnu Plančićevu (do sada neregistriranu i neobjavljivanu) sliku „Svadba“ (!) u kojoj je slikar prikazao, na tragu francuske tradicije – svečanost, ali, naravno, s hrvatskim pukom – mornarima i djevojkama u prizoru punom sjaja.
Lakoćom poteza i profinjenošću, pak, odiše Uzelčev „Djevojački akt“, ali i Motikina „Kavana“ , koju će kritičar označiti ne samo nehotičnim remek djelom kojem „srodnu dušu“ nalazi u najboljim de Pisisima, već i slikom koja bi mogla reprezentirati hrvatsku kulturu četrdesetih godina!
Kallay je svoju zbirku upotpunio i maestralnim djelima “Baštine“, Frane Šimunovića i antologijskim „Gromačama“, Otona Glihe. Pridodamo li tome i takva antologijska djela poput Pricine slike „Plodovi zemlje“, eksperimentalni „Oblik prostora“ Ivana Kožarića, gestualnu i zračnu „Kompoziciju“ Šime Perića, snažnu Murtićevu apstraktnu ekspresiju „Ptica sa žutim krilom“, tašističke bravure Ive Gattina, Božidara Jelenića i Eugena Fellera, jedinstvenu Kulmerovu sliku „Sivo“, koju će kritičar usporediti s japanskom zen-sumiye kulturom i radovima zen majstora, dobivamo gotovo do kraja značenjski opseg zbirke, koja je obogaćena i kultnim djelima „Exata 51“, ali i radovima ponajboljih konceptualista i neoavangardista.
Uz Srnecovu sliku „KA-5“, u kojoj su razvidne slikareve karakteristične sklonosti igri, eksperimentu, vedrini i radosti, kojima se izdvajao od exatovske hladne strogoće, mnogo osjetnije u Piceljevoj kompoziciji „ATY“, Kallay je zbirku proširio i antologijskim djelima Gorgone (arhiv, akcije, izložbe, antičasopis), te obogatio širokim rasponom eksperimentalnih djela hrvatske, slovenske, čehoslovačke i poljske neoavangarde – čime, u biti, nije stvorio samo jednu od najznačajnijih privatnih hrvatskih, već i vrlo značajnu europsku zbirku.
Osobno bih rekla za mnoge slikare u ovoj zbirci, da genija – ipak ima, ali su rijetki, kao i kolekcionara kadrih skupiti zbirku koja majstorski prikazuje tragičan ljudski život.