U velikom strastvenom djelu Donatellovu, prvi put je došao do izražaja britki intelektualizam firentinske umjetnosti

Pojedinac stoji sam nasuprot pojedincu. To vrijeme duguje svoju radoznalost i svoju nemilosrdnu snagu svakom od onih dramatskih trenutaka, kojih je živi niz bio svaki ljudski duh. U tom ognju u kojem je sagorjela, Italija je prekalila modernu dušu...

Jednu od najljepših knjiga o povijesti umjetnosti napisao je francuski pisac, Elie Faure, iz koje donosimo dijelove briljantnih eseja o renesansi.

Vrijeme renesanse Faure obuhvaća u svoj kompleksnosti. “Kada je tragedija buktala u dubini duša, nailazila je odjeka u svim glasovima osjećajnosti i djelovanja”, napominje ovaj veliki pisac. Kako ne bismo išli do dna života, tvrdi, kad život tako brzo nestaje, kad ga iza svakog ugla vrebaju otrov i nož. Čovjek je uvijek u obrani. Pojedinac stoji sam nasuprot pojedincu. To vrijeme duguje svoju radoznalost i svoju nemilosrdnu snagu svakom od onih dramatskih trenutaka, kojih je živi niz bio svaki ljudski duh. U tom ognju u kojem je sagorjela, Italija je prekalila modernu dušu.

U Donatellovu je djelu, ističe pisac, cijela ta drama tako stvarna, da bi čovjek rekao, da on nije imao u Firenci ni preteče, ni nasljednika. Tko je jednom razmišljao pred njegovim likovima punim unutrašnje napetosti, zaboravlja da je učeni zlatar Ghiberti u to vrijeme već bio izlio na dverima svoje otmjene skupine, u kojima suviše zrelo osjećanje za oblik i za dekorativni život otvara nad tim krvavim pločnikom lijepu slikovnicu, da bi namamilo oporu djecu što prolaze, i skrenuo ih s njihova puta.

No, već iza prve okuke radi Donatello. Ulične borbe tutnje pod njegovim prozorom, on osjeća te povike u svome mesu, no, odlučio je da će ostati miran i zato se mramor i bronca uspravljaju u nepomične stavove, u kojima se opruge njegova duha napinju, kao da će prsnuti. Oštrica pali korice. Jarost njegova grada vrije u stoičkom srcu tog sina agitatora protjeranog iz Firence nakon pobune ciompija.



Oluja života

Kovina mu se pokorava poput gline. On je uvija, napinje i nabire povodeći se za divljim nagonima što ih ipak svojim pravo usmjerenim razumom zna zadržati između nesavitljivih linija sklada, koji je siguran i bridak poput oštrice njihova dlijeta. Što je dostojanstveniji i jednostavniji, to više svojim odlučnim duhom nastoji zaboraviti mržnje i iskušenja života i to više oluja života oblikuje njegove neumoljive likove iz dubine prema površini.

Oni su bez pokreta, ne miču se, no njihovo unutrašnje biće što ga odaju ukočene noge, iscrpljene ruke i lica prožeta strašću, izbija bezmjernom snagom. Proroci ispaćenih obličja, koji su priklonili čela nad gradom, gotovo posve goli starci, kojima su lubanje i ruke isušene i tvrde poput zemlje u pustinji, ne nose jedini breme gnjeva.

Ono grčevito napinje i silovite žene, koje drže sablju u ruci, a noge im se grče u krvi. Ono iskrivljuje lica muškaraca, ratnika, mislilaca i trgovaca kojima se od divljih prohtjeva naprežu mišići, krive usta, udubljuju očne šupljine, rastežu čeljusti, a košćate plohe pokoravaju se zanosu duše kao Zemljina kora pritisku užarene jezgre.

Od kolijevke ljuljane po putevima progonstva, do groba kopanoga kopljem, posvuda u tim kipovima jahača, u kojima se osjeća težina same vojničke snage, što odzvanja po pločnicima, u tim divljim licima izdubenim do samoga srca, u svim tim tijelima od plamena i živaca, u tim izrazitim kosturima i zgrčenim maskama, sukob između novih osjećanja i starih izvjesnosti dospio je do svog najtragičnijeg časa.

Donatello zna suviše, ili ne zna dovoljno, zaključuje Faure. Upravo su o tomu, a ne toliko po zanatskoj vještini ili po naučenim formulama, svi Donatellovi učenici nalik na njega. Čini se kao da neka željezna harfa potpuno sama svira negdje u prostoru, a oni ju svi slušaju sklopljenih očiju, stisnutih šaka, kao da bi htjeli unijeti u broncu ili mramor trzaje njezinih ritmova po kojima kola njihova krv. Sav se donatellovski ciklus iskrivio od zebnje.

Ta sputana snaga, taj tvrdi stil ne potječu od majstora, oni su postojali prije djela, oni ga okružuju i nadživljuju kao proždrljivi grad, u kojem pomamni život sažiže pokoljenja jedno za drugim. To je u pravom smislu riječi – Firenca. Lucca nije daleko od nje, pa ipak njezin kipar Matteo Civitali, koji je zacijelo poznavao Donatellovo djelo, budući da je bio suvrememnik njegovih najmlađih učenika, podsjeća po svojoj punoći, po svojoj smirenosti, po svojem snažnom i smirenom izrazu na nepoznatog Rimljanina koji je izvajao Veliku Vestalku.

Nigdje drugdje ne nailazimo to dramatsko materinstvo, te zgrčene ruke, tu pomamnu majčinsku nježnost, to divljaštvo, suvrovost i nasilnost djece. Po plahoj ljubavi svijeta prema plodu vlastita mozga vidimo da se rađa nova ideja. Oba della Robbije, Desiderio da Settignano, Mino da Fiesole, Michelozzo, Antonio Rosellino, Bendetto da Majano, svi oni izgaraju od želje da izraze više no što mogu izraziti i da se nepomirljivo založe za moralne zbiljnosti, koje još nisu u njima posve sazrele.

Kod Desiderija, te žive vatre, čak i djeca trpe, ozbiljna su, istražuju život i pitaju se – zašto su se rodila? Kod blagog Mina da Fiesole čak je i njihov smijeh usiljen. Kad ih Luca della Robbija prikazuje kako plešu, pjevaju ili sviraju, djeca plešu, pjevaju i sviraju s nekim izrazom bola. Ritmičko udaranje njihovih nogu i ruku čini se poput nervoznog trzanja.

Andrea della Robbija pribija ih na vrata nahodišta, ispruženih i ukočenih ručica i stisnutih šačica, koje traže zaštitu prolaznika. A jedan i drugi smatraju, da bronca i mramor nisu dovoljni da izraze njihov neobuzdani idealizam. Trebale su im zelene, kričave, modre i crvene boje, pocakljene terakote strašnog i zavodljivog okusa…

Grozničavi nemir

Put što ga je Masaccio bio zacrtao, bio je vrletan i opasan. Italija se ne može odlučiti da zavoli oblik radi oblika samog, jer ne zna hoće li u njemu naći duh, iako joj je to još prije više od jednog stoljeća tako rječito bio kazao Franjo Asiški. Kamo da se obrati da bi utišala svoj grozničavi nemir? Život ne traži ništa drugo do okvir, u kojemu bi se mogao razvijati po svojoj volji. Gdje da se nađe taj okvir?

Bilo je u tomu nešto slično onomu, što se desilo dvanaest ili petnaest stotina godina ranije, u času kada su se u Aleksandriji sukobljivali kršćanski i poganski svijet. Samo što se ovdje evolucija odvijala u obrnutom smjeru. Zato, što je osjećao, kako ga izjeda potreba za analiziranjem i zato, što je stajao na pola puta između izgubljene ravnoteže i ravnoteže koju je predosjećao, Donatello je iznova doživio vatreno, fanatično i razočarano čovječanstvo aleksandrijskog vremena.

On je obojenim kipovima prikazao strahovite isposnike, koji su napuštali gradove, skrivajući osramoćeno tijelo prljavom kosom, a živo je bilo u njima jedino oko što je plamtjelo u groznici. Čisti simbol, i to nesvjestan, bez sumnje. Pa, ipak, on je u tim likovima izražavao duboke sadržaje firentinske duše još jasnije nego Verrocchio, koji je na visoko postolje stavljao svog tvrdog željeznog kondotijera ili je nervoznim palcem modelirao svog mršavog Davida, dijete, koje je pobijedilo svojom duševnom snagom – i koje je tužno zbog te pobjede.

U velikom strastvenom djelu Donatellovu, prvi put je došao do izražaja britki intelektualizam firentinske umjetnosti. On će pokušati duhom prilagoditi čovjeka svijetu umovanja, koji je na pomolu. Njegova će tragična sudbina htjeti, da on umre prije nego što dođe do zaključka, no svojom će smrću pripraviti pobjedonosni zaključak. Kako to da nije prije dospio do cilja, u središtu vatrenog života, koji je davao hrane njegovoj viziji?

Uzrok tomu moramo tražiti u građanskim trzavicama, koje nisu prestajale kršiti i komadati njegov polet, u utjecajima suviše brzo i suviše artificijelno odnjegovane društvene elite, utjecajima, koji iscrpljuju snagu, u sitničavosti zanata na kojima se izgradio, kao što su zlatarstvo i rezbarenje kovine i u neobičnom izgledu mjesta gdje se rodio i gdje je rastao.

Stvarni život Firence, dramatičan i dekorativan, bio bi mogao postati za umjetnike neiscrpljivo vrelo uzbuđenja, da su se oni htjeli udubiti u nj neposredno. Razjedinjavanje je bilo tek u zametku u osjećanju puka, koji je svoju potrebu za strašću zasićavao kavgama i predstavama. Idejama teoretika nisu bili zahvaćeni svi slikari, ali je na sve, i one najsirovije, pa čak i one najpriprostije, njihov grad i njegov nemir utiskivao svoj plameni biljeg.

Većina slikara, koji su ispočetka vršili nezahvalne poslove u zlatarskim dućanima Ponte Vechija i u radionicama proizvođača slika za oltare, gdje je lebdjela zlatna prašina, unosili su, na svoju sreću, zanatlijsku sirovost u krugove platonovaca. Nije bio nikakakv literat onaj ubojica Andrea del Castagno, taj duh bridak poput sjekire, koji je po zidovima slikao Krista obješenog kao u mesnici, portrete firentinskih vojnika i pjesnika, oblike napete kao što je bilo njegovo srce, čiste kao njegova gordost, divovske kao njegova snaga: oklope, mačeve, crne lovorove, gvozdeni svijet neumoljivu himnuasketizmu, osveti i ljubavi.

Nije bio pedant onaj Paolo Uccello, koji je s prostodušnom snagom na velikim crvenim slikarijama prikazivao turnire s konjskim pokrivalima načičkanim zastavicama, turnire, kojima odzvanja buka oklopa i konjaničkih sudara. Bio je to disciplinirani metež, teško i pravilno napredovanje eskadrona, usporedno pružanje kopalja, veliki mir mračnih šuma, a posred njega lavež, galop, rzanje, povici: bilo da je slika prikazivala rat ili lov, ona je uvijek bila pravi teorem po svojem glomaznom ritmu i tamnom i zagasitom skladu.

Kao zanatlija umjetnosti i vrlo učen čovjek, on je provodio dane i noći u rješavanju problema perspektive, pa je glavna osobina njegovih slika bila geometrijski poredak čak i onda, kad bi prikazivao djecu koja nisu bila nigdje voljena s toliko žara kao u Firenci, i na koju je on gledao s ozbiljnošću. Tregedija osjećanja mogla se izraziti jedino kategoričkom igrom osnovnih linija oblika u pokretu.

Žive sjene

To su slike, koje izazivaju priviđenja, to su pojave živih sjena na gotovo apstraktnim pozadinama, gdje strogost ravnih linija, koje mehanički razvijaju dramu u dubinu ili u širinu, pojačava krepku snagu i patetičnu ljepotu drame. Moćna dinamika Uccellova, udahnjivat će dušu plemenitom vijeku Italije, od Piera della Francesca i Signorelija prije svih ostalih, pa sve do kraja Michelangelova doba.

Univerzalnost svojstvena firentinskim umjetnicima smetala je Uccellu zacijelo da je dalje razvije. Da se do kraja prepustio svom nagonu, vjerojatno bi bio prije osjetio stvaralačko uzbuđenje, što je oslobođeno brige oko izbora tehnike rada, jer je upilo u se, probavilo i usvojilo tu tehniku koja je postala sama funkcija razuma i srca.

No, slijedeće je stoljeće svojim nemilosrednim istraživanjem steklo takvu snagu i veličinu, da je cijela Europa bila primorana da joj se podvrgne. Firentinski je duh sebi nametnuo strogu stegu i stoga je bilo odgođeno ostvarenje, za koje je znao da nema nade da bi ga on sam mogao postići: ta je stega probudila njegovu radoznalost, otkrila bezbrojne njegove snage i upoznala s vlastitom vrijednošću naobražene duhove, koji u zbrci spoznaja nisu znali, gdje se nalazi oruđe oslobođenja.

Leone Battista Alberti bio je u isti mah graditelj, slikar, geometer, inženjer, dramatik, pjesnik, latinist i teolog. Brunelleschi, koji je usmjerio određenim pravcem svemoćnu djelatnost svojih neposrednih učenika, Donatella, Masaccia i Uccella, u pravom je smislu riječi stvarao linearnu perspektivu i time je omogućio svojim nasljednicima, da među geometrijske planove uklope privid života, koji se odvija u dubinu.

Alberti, Ghiberti, Uccello, Piero della Francesca, da Vinci, Cellini, Vasari, svi su oni napisali, pisali su ili će napisati poučne rasprave o graditeljstvu, perspektivi, kiparstvu, slikarstvu, zlatarstvu ili čak o egzaktnim prirodnim naukama, kao što su geometrija, hidraulika, anatomija i geologija.

Umjetnici su parali leševe da bi upoznali mehanizam tvari u pokretu. Prije no što će se umjetnici kao Rafael, Tizian ili Michelangelo odvažiti na istraživanje dinamike oblika, pokretati ga u svim smjerovima, da bi postigli što veću izražajnost, pridržavajući se uvijek zakona njegova kontinuiteta, talijanski je duh morao utvrditi građu oblika, pokušati upisati njegove slike u trokut ili krug, uspostaviti sklad između njega s jedne strane, te prostora što se gubi u daljini i slijeda planova s druge strane.

Talijanska je umjetnost proizašla iz trostrukog napora: iz napora geometra Uccella, Piera della Francesce, Mantegne, da Vincija, napora slikara pod utjecajem literature, Filippa Lipppija, Botticellija i napora proroka Della Quercie, Masaccia i Donatella.

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI