Umijeće prijenosa misli stotinama kilometara

0
271

Doslovno prevedena, riječ psihometrija, značila bi mjerenje duševnih sposobnosti, ali zapravo znači nešto drugo: sposobnost malog broja osoba da mogu, kad su neki predmet - prsten, naušnica, nož i sl. - opipale i vidjele, dati točne podatke, ne samo o prošlosti toga predmeta, nego i o značaju, pa i o budućnosti onoga kome je taj predmet pripadao

Osjećaj da nam je voljena osoba, daleko od nas, u opasnosti, zagonetno poznavanje prošlosti stečeno dodirom predmeta živih ili pokojnih vlasnika, utjecaj kretanja planeta na živčani sustav čovjeka, prijenos misli tisućama kilometara daleko – samo su neke pojave koje je u svojoj izvanrednoj knjizi, “Parapsihologija i spirtizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča”, istraživao splitski svećenik, dr. Miroslav Matijaca (1885.-1963.).

Nadopunjena mnogo godina kasnije znanstvenim opservacijama nećaka dr. Miroslava Matijace – poznatog zagrebačkog psihijatra dr. Bartula Matijace – nastala je neobična knjiga u kojoj teolog i znanstvenik nastoje racionalo pojasniti slavne primjere pojedinaca koji su mogli komunicirati na daljinu, imali su moći proroštva, telepatije, vidovitosti, itd., a čije su sposobnosti zabilježene tijekom tisuća godina, od prastarih kronika najstarijih civilizacija do danas.

Loading...

Jedna od pojava koju je istraživao dr. Matijaca na primjerima slavnih znanstvenika, pisaca i liječnika bila je – psihometrija.

Psihometrija

Riječ psihometrija potječe od nekadašnjeg profesora medicinske škole u Cincinnatiju (SAD), dr. I. R. Buchanana. Svojim đacima neobični doktor dao bi u ruke bilo koju ljekariju ili kemikaliju zamotanu u papir, s nalogom da se koncentriraju na osjećaje koje će takav zamotuljak proizvesti na njih. Deset do dvadeset đaka, s povezom preko očiju i ni sa čim ometani, sjedili bi držeći u ruci predmet koji običnim osjetilima nisu mogli raspoznati.

U smotuljcima su se nalazili, primjerice, sol, papar, opijum, stipsa, bakar, olovo, kinin i slično. Onaj koji bi za nekoliko minuta osjetio specifično djelovanje odnosne ljekarije, na primjer pospanost kod opijuma, toga je dr. Buchanan držao sposobnim za liječničko zvanje, dok bi one koji niti nakon jednog sata ne bi ništa osjetili, upućivao da potraže druge životne staze. Ovakvim, zaista originalnim mjerenjem duševnih sposobnosti kandidata za liječničko zvanje, utvrdio je dr. Buchanan da je broj sposobnih učenika bio znatan!

Doslovno prevedena, riječ psihometrija značila bi mjerenje duševnih sposobnosti, ali zapravo znači nešto drugo: sposobnost malog broja osoba da mogu, kad su neki predmet – prsten, naušnica, nož i sl. – opipale i vidjele, dati točne podatke, ne samo o prošlosti toga predmeta, nego i o značaju, pa i o budućnosti onoga kome je taj predmet pripadao. Riječ je, dakle, o najrazličnijem znanju što ga metagnom stječe dodirom. Neke nadarene osobe takve podatke daju u budnom stanju, dok druge to mogu tek u transu. Budući da u takvim slučajevima nema nikakva duševnog mjerenja, Richet je predložio da se izraz psihometrija zamijeni nazivom – pragmatična kriptestezija (grč. kryptos = skriven, aistanomai = gledati, pragma = nešto stvarno). Tim bi izrazom jasnije došao do izražaja pravi smisao neobične pojave: gledati ono što je skriveno s pomoću neke tvari (Richet, Notre sixieme sens).

Dva primjera pojašnjavaju bit te neobične pojave. U londonskom stanu škotskog liječnika i pisca, tvorca detektiva Sherlocka Holmesa, sir Arthura Conana Doylea (1859.-1930.), koji se od 1926. posvetio spiritizmu, okupilo se nekoliko uglednih učenjaka i gospođa koja je bila dobar psihometrični metagnom. Trojica od prisutnih znanstvenika otišli su u sporednu sobu i napisali pismo. Pismo su stavili u debelu, neprozirnu oklopnicu i zapečatili. U nazočnosti svjedoka predali su tu oklopnicu dami koja ju je, prvo, opipala prstima, a zatim pritisla na čelo, da bi ubrzo počela riječ po riječ diktirati sadržaj pisma. Štoviše, kazala je da na stanovitom mjestu nije stavljen zarez i da time odnosna rečenica dobiva dvosmisleno značenje. Osim toga je dala i zapanjujuće točne podatke o piscu pisma, kojeg je toga dana prvi put u životu vidjela i nije čak ni po imenu znala za njega. Dapače, dotični je učenjak dami bio predstavljen pod izmišljenim imenom, kako bi se mogli točnije kontrolirati rezultati njezinih psihometričnih sposobnosti.

U već spomenutoj knjizi, Richet navodi slučaj kojemu je sam bio svjedokom. “Bilo je to neke večeri kod mene”, piše. “Moj sin Georges, u prisustvu Myersa, dao je u ruke poznatom mediju, gospođi Thompson, svoj sat i zapitao ju, hoće li joj taj sat dati podsticaj da nešto podrobnijeg kaže. Gospođa Thompson uzela je sat i poslije kraćeg oklijevanja, reče na francuskom jeziku: ‘Ima krvi na ovom satu’. Zatim nastavi engleskim: ‘Pomiješana su tri pokoljenja’. Bilo je teško bolje reći.

Jer, taj sat bio je darovao Felix Aubry, djed moga Georgesa, svom sinu Georgesu Aubryju. Poslije smrti Georgesa Aubryja, koji je poginuo u bitci kod Vendome 1870., Felix Aubry uzeo je natrag ovaj sat i darovao ga svom unuku, mom sinu Georgesu Richetu.” Kako protumačiti ovu, zaista, iznimnu pojavu?

Kao kod svake nerazjašnjene ili nerazjašnjive činjenice, tako i kod psihometrije, ima mnogih tumačenja. Prema jednoj teoriji, psihometrija se tumači tako da je predmet koji ispitivana osoba drži u ruci, impregniran nekim emanacijama čovjeka koje ostaju na predmetu, omogućujući metagnomu da ih percipira i da ih izrazi kao svoju spoznaju o osobi kojoj je predmet pripadao. Svoje podrijetlo, ova teorija, vjerojatno, vuče od teorije univezalnog fluida Franza Mesmera, a povezana je i s Reichenbachovom teorijom o bioluminiscenciji.

Magnetska snaga planeta

Protiv ove teorije govorila bi, međutim, činjenica da šesto čulo nije potrebno da metagnom drži predmet dulje. Franz Mesmer (1734.-1815.), njemački liječnik, na sebe je privukao pozornost raspravom De planetarum influxu in corpus humanum, kojom je nastojao dokazati da nebeska tijela svojim privlačnim silama utječu na čovječji živčani sustav. Kasnije je nadošao na misao da u svakoj životinji, pa i u čovjeku, postoji neki fluid, sila slična magnetskoj, koju je nazvao – životinjski magnetizam.Smatrao je da on sam posjeduje iznimno veliku magnetsku snagu, te da dodirima ruku može liječiti mnoge bolesti.

Imao je uspjeha u Beču i Parizu, gdje mu je javnom supskripcijom skupljena golema svota novca da oda tajnu svoje metode. Kad to nije učinio, komisija sastavljena od najuglednijih francuskih liječnika i prirodoznalaca dala je po njega negativan sud, pa se vratio u Njemačku.

Ljudi, podvrgnuti njegovom načinu liječenja, zapadali su u somnanbulno stanje, zbog čega se Mesmera smatra pretečom hipnotizma. Druga je teorija, teorija telepatske spoznaje, bila da je ta spoznaja stečena od osobe koja je prilikom psihometrijskog pokusa prisutna ili se, pak, nalazi daleko. Ali, u prvom slučaju ova teorija nailazi na teškoću u činjenici da mnogo puta znanje metagnoma nadmašuje znanje prisutne osobe, pa je prisiljena dugotrajno i mukotrpno istraživati da bi se navodi provjerili. U drugom, pak, slučaju teškoća je još veća, jer se znanje stečeno od metagnoma može u nekim slučajevima provjeriti tek ispitivanjem niza osoba koje ne žive zajedno, nego u raznim krajevima zemlje, pa bi se moralo predmnijevati da je metagnom to znanje stekao daljinskom telepatijom od više osoba.

K tome, tako sabrani materijal morao bi metagnom ispitati i pronaći iz njega baš ono što mu treba, nekoliko puta najmanje i najbeznačajnije podatke, što je ne samo malo vjerojatno, nego i gotovo nemoguće. Vjerojatnija je treća teorija, prema kojoj bi psihometrijski predmet bio samo poticaj metagnomu da dođe u stanje preko kojega se ta paranormalna spoznaja o nekom predmetu ili osobi očituje, drugim riječima, samo pomoćno sredstvo da metagnom zapadne u autosugestivno stanje transa.

Telepatija

Druga neobična sposobnost jest telepatija, nastala od grčke riječi (tele = u daljini, pathos = patnja, primljivost). Riječ telepatija predložio je 1882. Myers, da bi označio utjecaj jedne duše na drugu, bez posredovanja poznatih osjetilnih čimbenika, odnosno, danas se definira kao “razmjena informacija od osobe do osobe bez pomoći normalnih osjetila” ili naprosto – čitanje misli, kako ističe dr. Bartul Matijaca. Može biti spontana ili eksperimentalno izazvana. U XV. stoljeću, opat Ivan Tritheim iz Triera piše da svoje misli može stotinu milja daleko drugome saopćiti. Tu svoju sposobnost trierski opat pripisuje simpatičkim silama. Njegov suvremenik u Kölnu, Henrik Kornelije Agrippa od Nettesheima, čovjek koji je prvi upotrijebio riječ okultizam za pojave koje se ne mogu shvatiti prirodnim zakonima, smatra da su simpatičke sile o kojima govori Tritheim – nešto prirodno.

Godine 1876. čitava je Sjeverna Amerika govorila o Johnu R. Brownu, koji je sposobnost čitanja tuđih misli demonstrirao pred tisućama gledatelja. Predstavnici školske mudrosti napadali su ga kao varalicu, bivajući sve žešći, kad se Brown, kao neuk čovjek, nije uspijevao umješno braniti. U kulturnim krugovima toga doba nije se Brownovo ime smjelo ni spominjati, no 1881. se u Engleskoj pojavio još jedan priprost čovjek, Irwing Bishop, koji je u čitanju misli postizao tako začudne rezultate, da je uskoro – 1882. – u Londonu osnovano već spominjano Društvo za istraživanje (para)psihičkih pojava (Society for Psychical Research), s osnovnim ciljem da se sposobnost prenošenja misli i slične neobične pojave, ispitaju sa znanstvenog stajališta.

Zabilježeni su primjeri eksperimenata učinjenih pod vodstvom fizičara i parapsihologa, rektora sveučilišta u Birminghamu, sir Olivera Lodgea. Jednoj posve zdravoj djevojci začepili su pamukom uši i svezali oči. U sobi, u kojoj se nije čulo nikakva šuma i nije bilo nikakva pokućstva, osim stolca, djevojka je sjedila ne znajući što će se s njom događati. Dr. Lodge je došao u djevojčinu blizinu ne dodirujući ju, te oko dvije minute koncentrirao svoje misli isključivo na karakteristične linije engleske zastave. Tada upita djevojku: “Vidite li nešto?”. Uslijedio je odgovor: “Da, ali ne posve jasno, vidim jedan duguljast četverokut s crtama”. Tada Lodge naredi djevojci, sveudilj vezanih očiju, da nacrta na komadiću papira ono što jevidjela. Pokusna osoba nacrta pačetvorinu s dvije ukrštene dijagonalne crte (dakle, izostale su ukrštene okomite crte engleske zastave). Pokus je, znači, djelomično ipak uspio.

Članovi londonskog Društva eksperimentirali su s brojnim (nehipnotiziranim) osobama. Pokusi su ponekad bili vrlo zahtjevni.Neki su posve uspijevali, drugi samo djelomice, a treći – nikako. Eksperimentirati se može, dakako, i u svrhe koje nisu znanstvene. Tako je dr. I. K. u Zagrebu pripovijedao isusovcu Anti Alfireviću kako je u sebi znao zaželjeti da se njegova supruga pridigne i otvori balkonska vrata. Ona bi to ubrzo oćutjela, kao neku sugestiju – odmah bi ustala i otvorila vrata.

Eksperimentalna telepatija

Kod eksperimentalne telepatije može biti da samo onaj koji šalje misli, svjesno zna da on namjerno hoće sadržaj svoje svijesti neposredno priopćiti drugome, a također može biti slučaj da druga osoba (primatelj, percepijent) izričito zna i čeka da primi poruku od druge osobe koja svjesno šalje taj sadržaj. Iz ovoga je jasno, kao što je već kazano, da telepatija nije isto što i vidovitost. Kod telepatije je, naime, važno to da se stječe znanje o sadržaju duše druge osobe, dok se vidovitost odnosi samo na ono što se događa i nije ovisno o sudjelovanju tuđe svijesti, odnosno tuđeg duševnog stanja.

Prije dvadeset i pet godina učinjeni su pokusi telepatskog prijenosa između Atene s jedne strane, i Beča i Berlina s druge, te između Mletaka i Bostona. Pokusi su dali pozitivne rezultate. Uspjelo je, dakle, prenijeti misao (informaciju) na udaljenost od 15.000 kilometara (Schröder, “Gedankensenden und Gedankenempfangen zwichen Berlin-Wien-Athen”, Zeitschrift fur metapsychiche Forschung, 1930./31.). Onaj koji želi primiti ovakve vijesti iz daleka, mora biti u pogodnim duševnim i tjelesnim kondicijama, jer, zaista, ne može se tražiti da netko osjeti nešto ovako suptilno ako je pijan ili, se, primjerice, nalazi u vrtlogu plesa. Samotnički život, život svetaca i isposnika, pogodniji je za primanje telepatski odaslanih podražaja. Na telepatske sposobnosti djeluju i atmosferske prilike. Vjetar, oluja, vrućina i zima djeluju nepovoljno, za razliku od magle, kiše, lijepa i blaga vremena, čiji je utjecaj povoljan. Prvi su jutarnji sati i predvečerje za ove radnje najpovoljniji.

Da bi se pokusi usavršili do naučne točnosti, potrebna je redovita duža vježba emitenta i onog koji emitirane poruke čita. Isprva je glavno da emitent nauči svoje misli i volju usredotočiti nekoliko sekunda, pa čak i minuta, dok se primatelj treba držati slobodno i pasivno. Ni jedan ni drugi ne smiju biti ometani okolinom ili, uopće, ne smiju biti ni sa čime zaokupljeni. Zbog toga se događa da eksperimenti što ih dvojica sami uspješno izvedu, ne uspijevaju kad ih se izvodi pred trećim licima. Preporučljivo je, također, da se pokusi izvode u poznatim prostorijama. S obzirom na činjenicu da neuspjeli pokus djeluje obeshrabrujuće, valja izbjegavati pokuse pod navedenim, nepovoljnim, okolnostima.

Onaj tko prima, odnosno čita misli, mora se čuvati razmišljanja i naprezanja volje; najbolje je da ni o čemu ne misli, već treba bezbrižno izraziti onu misao koja mu se upravo pruža.

Uspjeh eksperimenta u mnogome ovisi i o emitentu. Pri završnim eksperimentima, emitent i primatelj ne smiju se tjelesno dodirivati, dok je u početku takvo međusobno doticanje gotovo neophodno, da bi se među njima uspostavila simpatična veza. Kad je to postignuto, dobiva se sposobnost prenošenja i čitanja misli sve više i u prostornom smislu. Isprva je prenošenje misli bez tjelesnog kontakta moguće samo na udaljenosti od jednog ili dva metra, zatim kroz zatvorena vrata, a konačno i na kilometarske udaljenosti.

Za prijenos predodžaba, najlakši su predmeti koje gledamo, primjerice, igraće karte koje se za ovakve pokuse najčešće primjenjuju. Nakon dužeg vježbanja bit će, ponekad, moguće prenositi u mislima i zamršene slike, cijele scene. Moguće je mislima prenositi i crteže, počevši od jednostavnih geometrijskih figura koje čitanje misli treba nazvati imenom, opisati ili narisati. Većini čitača misli najteže se prenose apstraktni pojmovi, a teško je primati pjesme i stihove, poznate i nepoznate.

Lažna ‘čitanja misli’

Postoje i zabavljačke predstave i takozvana čitanja misli putem posrednika, kojima se oduvijek lako varala publika. A riječ je naprosto o ljudima sposobnim čitati nesvjesne kretnje. Jenski profesor William Thierry Preyer konstruirao je osobit, vrlo osjetljiv aparat, tzv. palmograf, koji nesvjesne kretnje grafički prikazuje. Vježbom, zapažalačkim darom i poznavanjem ljudi, mogu se postići i znatni uspjesi. Englez Stuart L. Cumberland mogao je na taj način pronaći predmete skrivene i kilometar daleko. Po tom se Englezu opisana pojava ponekad naziva i – kumberlandizam. Sam Cumberland tvrdio je i koga god je stigao uvjeravao, da može čitati misli, a u stvari nije radio drugo do vješto slijedio stezanje i popuštanje mišićja, punjenje i učestalost otkucaja pulsa osobe na kojoj je činio pokuse. Drugim riječima, vještak ne čita misli posrednika, nego ih posrednik sam očituje nesvjesnim mišićnim kretnjama i uzbuđenjem svoga bila, te je on prilikom takvih predstava, zapravo, vodeća osoba.

Na tom principu funkcionira i tzv. detektor laži koji se koristi u kriminalistici. Ali, fenomen koriste i estradnjaci. Donedavno smo, napominje, dr. Bartul Matijaca, u ranim večernjim satima imali priliku na jednoj od komercijalnih televizija gledati emisiju “Trenutak istine”, u kojem su na aparate priključeni pojedinci odgovarali na delikatna pitanja šarmantne voditeljice. Pitanja su zadirala u skrivenu intimu ispitivanih osoba, a ako su sprave pokazivale da je odgovor točan, slijedila je novčana nagrada. Niskost takva projekta bila je potencirana i time što su upublici mogli biti nazočni roditelji, braća, sestre i supružnici egzaminiranih ekshibicionista.

Spontana telepatija

Ovako bi izgledao tipičan primjer spontane telepatije: na oceanu tone brod, jedan od stradalnika tuguje za svojima koje ostavlja, a u isto vrijeme njegova žena kod kuće osjeća da se mužu nešto strašno dogodilo.

Brojne primjere donosi francuski astronom i pučki pisac, Camille Flammarion (1842.-1925.) u poznatoj svojoj knjizi “L’inconnu et les problèmes psychiques” (Pariz, 1899.), a još više i bolje obrađenih slučajeva čitamo u klasičnom dvotomnom djelu Myersa, Gurneya i Podmorea “Phantasm of the Living” (London,1886.). Frank Podmore, 1894. godine, na početku rasprave “An Examination of the Evidence of Telepathy”, doslovno kaže: “Teza koju iduće stranice trebaju ilustrirati i dokazati, kratko govoreći, glasi: ‘Moguće je komuniciranje između pameti i pameti bez upotrebe poznatog puta naših osjetila’”.

Američki psiholog i filozof, William James, talijanski psihijatar i antropolog, Cesare Lombroso, pa Francuzi, Pierre Janet (jedan od Freudovih učitelja), Charles Richet i Henry Bergson – tvrde isto. Utvrđen je toliko velik broj slučajeva telepatije kada je emitent bio u smrtnoj pogibelji, da je razboritu čovjeku nemoguće njezino postojanje dovoditi u sumnju…