Umjetnička djela na poklon!

0
80

Ni jedan muzejski pedagog u Hrvatskoj ne može se podičiti rezultatima kao pedagoginja Malina Zuccon Martić iz zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt. Već dvadeset godina djela nastala na njezinim radionicama koje MUO upravo daruje publici dokaz su da često djela anonimnih posjetitelja, najčešće djece maštovišću i nesputanim oblikovanjem nadilaze i mnoge profesionalce, potvrđujući da je u svakoj umjetnosti presudan talent, mašta i ruka nesputana zadanimo okvirima

Nemate novaca za božićni poklon, a želite darovati umjetničko djelo?

U ove predbožićne dane jedan od najstarijih i najuspješnijih hrvatskih muzeja europske reputacije – zagrebački Muzej za umjetnost i obrt izveo je sasvim neuobičajenu i velikodušnu gestu – svatko tko želi može “udomiti” odnosno na poklon dobiti napuštene umjetničke radove nastale na nebrojenim kreativnim radionicama održavanim od 1996. godine do danas, i to do 5. prosinca.

Loading...

Iza jednostavnog objašnjenja djelatnika muzeja: “Napuštene radove njihovi su autori zaboravili uzeti ili su ih jednostavno napustili. Mi ih želimo dati u dobre ruke. Pozivamo vas da odaberete što vam se sviđa i ponesete kući ili možda na radno mjesto. Nadamo se da će udomljeni radovi oplemeniti prostore vašeg doma/škole/knjižnice i slično. A možda će netko prepoznati i svoje zaboravljeno djelo!” – krije se mnogo plemenitija i veća priča.

Priča iza koje se krije neumoran rad bez sumnje jedne od najboljih ako ne i najbolje muzejske pedagoginje u Hrvatskoj Maline Zuccon Martić koja već dva desetljeća uz velike izložbene projekte od onih kapitalnih izložaba od historicizma do bidermajera u nacionalnom kontekstu, do manjih izložaba stranih i domaćih majstora dizajna, skulpture, fotografije, tekstila ili nakita – organizira kreativne radionice.

Uostalom i koncipirajući Muzej za umjetnost i obrt kao “zavod koji mora zanatlijama dati priliku da se zornom poukom naobraze i usavrše” i određujući ga “sredstvom za poučavanje u umjetničkoj stilistici i povijesti umjetnosti ne samo na Sveučilištu nego i na budućim obrtničkim školama“, Izidor Kršnjavi je još u 19. stoljeću u Statutu i osnovi budućeg muzeja u same njegove temelje ugradio važan segment edukacije, koji će neprekidno biti prisutan prateći suvremena kretanja u muzejskoj pedagogiji.

Ono što su posjetitelji radili tijekom duga vremena na radionicama ove izuzetne pedagoginje nadahnuti pogledanim izložbama fenomen je za sebe koji dokuzuje prastaru istinu da “neškolovani” i daroviti pojedinci, a pogotovu djeca posve nesputana pravilima i zadatostima nerijetko mogu stvoriti fantastično vrijedna djela s kojima se ne mogu uspoređivati ni radovi brojnih profesionalaca. Uostalom, talent se ne može naučiti. I ova izložba s koje možete otići s prekrasnim radom pod rukom – fascinira djelima od kojih pojedinačna doista oduzimaju dah. Mnogima će biti i teško povjerovati da su profinjene, vješte i vrlo maštovite kreacije djelo ljudi koji su možda prvi puta u ruku uzeli boje, staklo, komad žice ili dlijeto.

Naravno svega toga ne bi bilo da ova jedinstvena stručnjakinja nije uložila velik napor animirajući i radeći s ljudima, postižući kao pedagoginja rezultate s kojima se malo tko može podičiti.

Svojedobno, prije petnaestak godina kada je o izložbi dizajna “Stolice” ovog zagrebačkog muzeja pisao i “Le Figaro” Malina Zuccon Martić napravila je nevjerojatnu radionicu na kojoj su tri godine djeca i odrasli kreirali 119 stolica. Rezultati su doslovno bili šokantni. Stolice smjelih oblika od apstraktnih do organskih kakvih se ne bi postidjeli ni finski i talijanski majstori produkt dizajna – očarale su posjetitelje i dokazale da Hrvatska ima velike talente i među neškolovanim “dizajnerima”. U tom trenutku drvna industrija već je bila na silaznoj putanji, hrvatski produkt dizjneri radili su za inozemstvo, vrlo rijetki i u domaćoj sredini – pa je ova izložba bila uvid u ono što bi hrvatski produkt dizajn mogao biti, a nikada nije postao.

Da se u tom trenutku našao proizvođač nekih od izloženih radova – stolica u obliku oblaka, sunca, cvijeća, leptira – mnogo ljepše izrađenih od razvikanih svjetskih brandova ili tvrtki poput IKEE – zaradio bio novac, a Hrvatska bi dobila nove dizajnere. To se, na žalost, nije dogodilo, ali je Malina Zuccon Martić još jednom pokazala što se može stvoriti. Sve su njezine radionice, u stvari, potvrđivale slavnu Picassovu misao “S 18 godina slikao sam kao Velazquez, ali sam se čitav život trudio ponovno naučiti slikati kao dijete”.

Osobno mi je žao što ova zbirka neće biti sačuvana u muzeju koji ima problema s prostorom, jer je doista jedinstvena i životni plod velike stručnjakinje. Ali i kao darovani predmet ostvaruje plemenitu misiju u kojoj svoj životni prostor možete obogatiti vrhunskih umjetničkim djelom.