Snimajući cijeli život po Hrvatskoj, upoznao sam se s vrlo velikim brojem ljudi, kroz sliku male zemljice, koja nema ništa drugo osim onoga što je pušteno u opticaj. Kad se ta okrnjena slika Hrvatske provlači desetljećima, onda samo ta i takva slika postaje 'istina'. Naročito, kad sva ta desetljeća, ljudi od struke, intelektualci, ne reagiraju i vodeći se politikom 'ne talasaj', prešutno prelaze preko artefakata iz naše prirodne i kulturne baštine i shvatio sam da u Hrvatskoj postoje - dvije Hrvatske...
Ivo Pervan, autor je nekih od najljepših fotografija Hrvatske uopće. Održao je pedeset i tri izložbe u vodećim svjetskim metropolama. Dobitnik je brojnih nagrada i surađuje s vodećim inozemnim časopisima za fotografiju.
Čime se trenutno bavi, kakvi su problemi hrvatske fotografije i promidžbe hrvatske baštine, samo su neka pitanja na koja nam je odgovorio za 7Dnevno.
Radite na projektu ‘Paralelna Hrvatska’. O čemu je riječ i s kime surađujete?
Snimajući cijeli život po Hrvatskoj, upoznao sam se s vrlo velikim brojem ljudi, kroz sliku male zemljice, koja nema ništa drugo osim onoga što je pušteno u opticaj. Kad se ta okrnjena slika Hrvatske provlači desetljećima, onda samo ta i takva slika postaje “istina”. Naročito, kad sva ta desetljeća, ljudi od struke, intelektualci, ne reagiraju i vodeći se politikom “ne talasaj”, prešutno prelaze preko artefakata iz naše prirodne i kulturne baštine i shvatio sam da u Hrvatskoj postoje – dvije Hrvatske. Ona koja je poznata i koja se opetovano desetljećima ponavlja kroz školske udžbenike, kroz promidžbu, najviše u turizmu i općenito, pomažući da se ta kriva istina još više utvrdi u svojoj neistini. Međutim, postoji još jedna Hrvatska. Spoznao sam je i otkrivam je posljednjih 4-5 godina. Obratio sam se mojim prijateljima, časnim i stručnim ljudima i uz njihovu pomoć u otkrivanju skrivenih tajni Hrvatske, do sada sam prikupio više od 14.000 slika (još nisam obradio Slavoniju, dio Istre, Rijeke i Zagreba), svega onoga što postoji, a ne koristi se, niti služi našoj domovini kroz promidžbu (turizam i uopće privreda), niti služi dodatnom povećanju imidža Hrvatske, ali što je važno, ne služi općem znanju naše djece i odraslih ljudi, koji nemaju pojma, niti su ikada čuli i vidjeli ono što im pokazujem. Čak i obrazovani ljudi s doktoratima. Veliku pomoć svojim znanjem i srcem su mi pomogli prof. Nada Fisković, akademik Igor Fisković, dr. Joško Božanić, dr Joško Belamarić i veliki broj svećenika i na tomu im neizmjerno zahvaljujem u ime svoje, ali i u ime naše domovine.
Jeste li imali problema s aktualnim ciklusom?
A što to u Hrvatskoj može teći normalno? Naravno da sam imao i imam problema. Vjerujte mi da sam s ovim projektom upoznao pojedine odgovorne ljude ove naše države Hrvatske, od samog vrha pa na dolje i nitko, apsolutno nitko, ne reagira i neće mi pomoći da projekt privedem kraju. Jedino su mi pomogli ljudi iz “Grupe Adris” s iznosom od 48.000 kuna. Koje sam koristio za plaćanje putnih troškova. Objelodanjivanjem ovih materijala, bez trunke pretjerivanja, Hrvatska bi mogla napraviti nečuveni i neviđeni “BUM”. Naravno, takav posao trebaju odraditi stručni ljudi, a ne netko tko je postavljen na mjesta odlučivanja zato što je nekome rodbina ili pripada stranci koja vlada. Mi, u Hrvatskoj, pripadamo Mediteranu – što se također vješto prikriva i zaobilazi, za razliku od upornog guranja na Balkan – a upravo su na prostorima Mediterana stvorene najveće civilizacije i kulture, zahvaljujući, baš kreativnim sposobnostima pojedinaca.
Upravo su tu, na ovim prostorima stvorena najveća djela naše civilizacije. Na našoj obali nalaze se gradovi koji po broju i kvaliteti predstavljaju, danas, jednu od najvećih vrijednosti Mediterana. Oni u sebi imaju velike neotkrivene i neobjavljene i nekorištene vrijednosti i ne služe onim vrijednostima koje sam ranije već naveo.
A mi promoviramo našu zemlju dosjetkama naših “turističkih” i „kulturnih” zloupotrebljivača. Često me njihova “vijećanja” podsjećaju na poglavice
Indijanaca i njihovih vračeva, kada su u šatorima donosili svoje “mudre” odluke. Tako nam nastaju projekti, slogani i vrlo mudro osmišljene “pomorske bitke”, ukazivanja Rimljana i njihovih careva sa svitom koja ih prati. Tako su ukinute konobe, u kojima se živjelo, jelo, pilo, pravilo djecu, umiralo. Dotični su na svojim putovanjima po Austriji i Njemačkoj primjetili drvene kućice, pečene kobasice i kuhano vino, a i čevape i donijeli ih u Zagreb (gdje još može i proći), Pulu, Rijeku, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik… I sada postavljam pitanje tim mozgovima: a zbog čega će jedan Nijemac ili Austrijanac više doći kod nas kad to isto ima u svom gradu?
Evo, ovih samo nekoliko primjera, vrlo jasno mogu predočiti raloge zašto u ovom mom projektu ne mogu naići na razumjevanje i odaziv da bi pomogli, ne meni, nego cijeloj zemlji, pa i sebi.
Danas mogu reći da je u životu najvažnije moći i znati, prepoznati sebe. Kao dijete sam sve promatrao i razmišljao o svemu oko sebe, a razne pojave sam uvijek nastojao dešifrirati na način da shvatim razloge nastanka te pojave. Uvijek bih išao na početak, jer tamo sve počne i u pravilu, tamo je i rješenje pojave. Na taj način bih došao do kompletne informacije i tek tada možete sagledati najbitnije.
Tako sam počeo snimati tu bit, ono najznačajnije. Kad se napravi slika nečega, nema riječi, sve treba biti jasno iz same slike. To razvija intelekt i tvrdim da je dobra fotografija, a to je ona koja kontinuirano dolazi iz ruke jednog autora, isključivo rezultat inteligencije čovjeka koji je stvara. Ako pođemo od definicije inteligencije da je sposobnost snalaženja u novim situacijama, a šta je onda nego inteligencija kad se nađete na bilo kojem dijelu svijeta i uvijek se oko vas nalazi 360 stupnjeva prostora i sve se nalazi upravo u tih 360 stupnjeva. U tom trenutku, isključivo vaša naobrazba, sve informacije koje imate, kontekst u koji stavljate ono što radite i sve ono što čini vaš intelekt, omogućit će vam da prepoznate i registrirate ono po što ste došli, na svoj(autorski) način.
Počeo sam snimati s aparatima koji su mi, u to vrijeme, bili dostupni. Nisam imao mogućnosti otići u Prag studirati fotografiju, pa sam shvatio da, ako želim napredovati, trebam enormno puno raditi. Namjerno sam, kao ekonomist, išao raditi kao trgovački predstavnik jedne slovenske firme, a zatim sam radio kao predstavnik tvornice “Kuće europske mode – Kamensko”(15 godina). Putujući, uvijek sam bio u mogućnosti u trenutku nailaska na nešto značajno i posebno, to i snimiti. Na taj način, vrlo brzo sam počeo biti primjećivan i do danas je to rezultiralo s 35 autorskih fotomonografija i oko 150 knjiga s drugim autorima fotografije. U organizaciji Ministarstva vanjskih poslova – Odjel za kulturu – nosio sam desetak godina – u najpotrebnije vrijeme za Hrvatsku – svoje izložbe, po najvećim svjetskim metropolama. “EXPO”- Lisabon, “EXPO” – Hannover, imam mnoštvo nagrada (u pravilu prve nagrade), 3 Red Dota, a moje knjige s dizajnerom Borisom Ljubičićem, “Dubrovnik”, “Zagreb-Zagreb”, “Hercegovina, zemlja svjetlosti”, “Split”, “Boje Hrvatske”, u Americi su proglašene najljepšim fotomonografijama svijeta.
Svi su ti poslovi bili dio timskog rada odabrane grupe najsposobnijih kreativaca, stručnjaka i onih ljudi koji su željeli dobro našoj tek stasaloj domovini. Bilo bi nepošteno ne navesti imena tih ljudi, pa ću po sjećanju navesti, a ako nekoga izostavim, neka mi oproste, jer nemam loše namjere: M. Arsovski, B. Ljubičić, N. Dogan, I. Dorogy, Franković, Bruketa&Žinić, I. Vidović, M. Goluža, Tec, Dragičević, D. Fabijanić, D. Kalođera, T. Rastić, M. Topić.
U Hrvatskoj nitko ne spominje istinu da su upravo ovi ljudi svojom kreativnošću znanjem i srcem – jer vjerujte nije bilo ugodno za vrijeme rata letjeti u helikopterima naše vojske i specijalaca iz Lučkog kojima posebno hvala – najdirektnije utjecali, na ostvarivanju povećanja prihoda u turizmu s 2 milijarde maraka na 6 milijardi eura. Prihodi ostvarivani tih godina nisu zasluge onih hvalisavaca koji su putovali da preuzmu naše (većinom moje) nagrade po svijetu, nego je to isključiva zasluga tima navedenih hrvatskih kreativaca. Najčešće, gotovo nikada, ni ime nam ne bi spomenuli. Neka žive s tim svojim “zaslugama”. Meni je najvažnije da su se svi dobro skučili, tako da ne moram brinuti za njih.
A onda, prije desetak godina, pojavljuju se na sceni Hrvatske, zakonito izabrani, kako često kažem, “pravilno raspoređeni” igrači. Dovode u hrvatski turizam (gdje je fotografija najprimjenjivija) “velike stručnjake” s Verna, Aleksandre, Jelene…
Kompletno sve ljude, kreativce Hrvatske, koji su stvorili ono što sam naveo, jednostavno miču s scene (pa i mene i Ljubičića, kao najtrofejnije) i bogati neznanjem, koje proističe iz neimanja kreativnosti i iskustva i od tada nema više nagrada Hrvatskoj iz svijeta, a naročito je važno što to nitko ne primjećuje i nikome ne nedostaju nagrade Hrvatskoj. Plan se provodi i dalje i nažalost ne vidim vedrinu po tom pitanju. Takvima, očito smeta pojavljivanje mog projekta “Paralelna Hrvatska”.
Tko vam je bio uzor među fotografima?
Od stranih fotografa obožavao sam Davida Hamiltona. Koristio se posebnim objektivima, koji su rađeni specijalno za njega. Ti objektivi su bili magloviti, prividno neoštri. I sam snimam, vrlo često, motive koji su magloviti, u kojim se ne vidi sve, ali se naslućuje. U sklopu mojih razmišljanja i spoznaja, shvatio sam da je ljudima puno interesantnije kad nešto naslućuju, nego kad je sve izloženo i jasno.
Od naših fotografa divio sam se pokojnom Ivi Eteroviću. Imao je nevjerojatnu sposobnost registriranja trenutka. Kako je snimao Tita, mogao je ići van, što smo mi drugi mogli samo sanjati. Također je prvi imao najbolji aparat na svijetu – Hasselblad (kojih ja danas imam 8). Kad sam, snimajući MIS u Splitu, došao 6-7 metara blizu njega, prestao sam gledati sve osim njega i onog što je i kako radio. Od uzbuđenja mi se zavrtilo u glavi i za dlaku se nisam onesvjestio. Nažalost, danas toga više nema. Danas se meni često javljaju momci koji su od tate dobili skupi aparat i oslovljavaju me s “kolega”. Kad se duže bavite fotografijom i ako mozak normalno radi, postanete vješt čitač svega oko sebe, tako da po pokretima i ponašanju odmah znate s kim imate posla.
Veliku satisfakciju sam doživio kad me je u televizijskoj emisiji, Ivo Eterović toliko ishvalio da mi je neugodno pričati o tome. Pred kraj života, splitski fotoreporter Feđa Klarić je otišao kod njega u Beograd i odnio mu moje fotomonografije “Splita” i “Hrvatsku obalu i more” i nakon toga mi je Feđa rekao da je Eterović zaplakao. Uvijek suzbijam u sebi najveću opasnost za svakog kreativca, ego i taštinu, ali ovaj čin sam doživio kao jedno od navažnijih priznanja. Izuzetno cijenim i poštujem pokojnog Nenada Gatina (nažalost, nikada ga nisam upoznao). On je bio čovjek, na čijim se slikama, odmah uočavala obrazovanost. Sve je pomno proučeno, namješteno, osvjetljeno i pohranjeno – za vječnost. Da, tako je, za vječnost, jer čovjek je fotografijom, po prvi put, uspio zaustaviti vrijeme i onog trenutka, kad nešto snimite, vi ste ostavili svoj trag na Zemlji i to se više nikada i nikome neće, tako isto, ponoviti. Često, kad snimam ljude kažem im da nikada neće biti mlađi.
Nažalost, nedavno je umro jedan od najboljih svjetskih fotografa, Joso Špralja, iz Zadra. Veliki čovjek i svestrani kreativac. Ostavio je antologijske fotografije. Nažalost, u svojoj domovini prošao je tipično hrvatski, nezamijećen. Ima ih još, ali nema prostora da bih o svima govorio.
Što tvori dobru fotografiju, onu koja postaje bezvremeni simbol?
U ovim, sviješću neformiranim zemljama, kao naša, zemlji punoj ljudi bolesnog ega i kulta ličnosti, fotografija je komad papira gdje oni vide sebe, bilo na vjenčanju, rođenju, sprovodu… glavno je vidjeti sebe. Kod onih koji vode turizam, po mogućnosti još i njihovu kuću zbog iznajmljivanja. Međutim, kod osvještenih naroda, fotografija je vrsta novog jezika i pisma i najmoćnije sredstvo komunikacije. Zbog činjenice da je nastala prije oko 170 godina, ljudski rod još nema naviknutost shvaćanja za takva nova i značajna otkrića. Tako, još uvijek, ljudi koji pišu par kartica (8) teksta u mojoj fotomonografiji s 350 slika, nazivaju sebe autorom te knjige i kažu: moja knjiga (konkretno, “Zagreb-Zagreb”).
Na HTV-u u emisiji o kulturi, kad se proglašavaju rezultati anketa o knjigama, nikada se nije spomenula niti jedna moja fotomonografija, od niza onih koje Amerikanci svrstavaju među najljepše knjige svijeta.
Direktorica Turističke zajednice Trogira me proziva kako sam im mogao dati mačku na izlizanom pločniku Trogira. Kad je pitam koje je ona profesije, odgovara ponosno, da je ona magistrica agronomije. Na to je upitam, kakve veze ima agronomija s njenim ocjenjivanjem moje slike, a ona, opet ponosno kaže da je direktorica Turističke zajednice. Nakon toga sam joj objasnio da u današnje, nesigurno vrijeme, npr. Amerikanci uvijek paze gdje će ići, zbog sigurnosti. Kad mi Amerikancu pošaljemo takvu sliku onda on, kao prosvjećen čovjek, shvati da ako je tamo u nekoj Hrvatskoj mačka slobodna i neugrožena na pločniku grada, onda će se i on osjećati sigurnim i doći će. Usput budi rečeno, odradio sam im posao (7000 slika), a platili su mi mali dio jer je tadašnja direktorica uzela veći dio iznosa kojeg im je općina dodjelila, isključivo kao njihov dio mog honorara, pa otišla u Švedsku na posljednje putovanje prije mirovine. Uz sve to, nikada mi nisu platili honorar do kraja (još oko 100.000 kuna), a u sudskom sporu je dosuđeno u njihovu korist. Toliko o našem sudstvu!!!
Kako stvarate, čekate li dugo na prikladan trenutak ili hvatate spontane bilješke?
Mi živimo na Mediteranu, u umjerenom pojasu, kojemu su glavna karakteristika – četiri godišnja doba. Taj spoj kontinenta i Mediterana, kod nas se odvija strmim spuštanjem planina s 1600 – 1800 metara do nulte točke mora. Sve navedeno rezultira vrlo čestim i velikim promjenama vremenskih uvjeta, koje pri tom stvaraju različite svjetlosne uvjete. Svjetlosni uvjeti su osnova za nastajanje kvalitetnih fotografija i kada bi samo to shvatili naši ljudi, naročito u turizmu, onda bi Hrvatsku predstavljali svijetu na način kako joj rijetko tko može u svijetu konkurirati po ljepoti. Koliko bi takav kvalitetniji izgled naše zemlje utjecao na ostvarenje povećanih prihoda, može se mjeriti u milijardama eura. To ne govorim kao neki autsajder ili što mi se hoće, nego govorim kao čovjek koji je već jednom to učinio kad sam snimao kompletno nove materijale koji su pretočeni u uspješne, već prije navedene projekte. Isključivo koristeći struku, podigli smo prihod izražen u milijardama eura, ne kuna. Kad se čovjek tu rodi i poznaje sve te mijene vremena, onda iskustvom dolazim u odgovarajuće vrijeme i uzimam ono što sam osmislio.
Tijekom tri desetljeća proslavili ste se slikama baštine. Zašto baštine?
U gimnaziji smo imali fenomenalne profesore. Oni su nama davali sebe i svoje znanje. Gimnaziju smatram najkvalitetnijom školom, što se tiče stjecanja općeg i širokog znanja, kao osnove od koje možete krenuti u bilo kojem životnom pravcu. Zavolio sam povijest umjetnosti i s nekim darom kojeg mi je Bog dao, krenuo sam tim pravcem. Vrlo rano sam shvatio da ću puno naučiti analizirajući sve ono što je već napravljeno. Vrlo brzo sam naučene detalje počeo primjenjivati u mom radu.
U “Paralelnoj Hrvatskoj” (ako ikada bude objavljena), moći će se vidjeti puno toga novog, ali i drukčijeg pristupa samim temama. Prirodne pojave u novim, različitim svjetlima. Po prvi put obrađujem naše ljude. Imajući izložbe po cijelom svijetu, shvatio sam da su naši ljudi izuzetno lijepi, a s druge strane mi ih nismo predstavljali svijetu kroz materijale kojima smo se promovirali. Shvatio sam da ljudi iz drugih zemalja nemaju pojma što i koga će susresti kad dođu u Hrvatsku. Dugo su o nama slušali loše, a takve vijest stvaraju lošu sliku u mislima tih ljudi.
Moći će se vidjeti i razna zanimanja, pronalasci, zaboravljeno i nepoznato. Ne smijem više podataka davati jer će mi ukrasti ideje i upropastiti projekt. Nažalost, već imam takvih iskustava s našim “visokomoralnim stručnjacima”. Kad bih imao mogućnosti, samo bih tiskao knjige kulturne, prirodne i ljudske baštine, jer mi ćemo svi jednog dana otići, a samo knjige ostaju kao dokumenat o svemu onome što imamo, a i o nama samima. Žalostan sam što od svih državnih institucija, nitko mi neće pomoći, kao i nitko od svih najbogatijih Hrvata (naročito Velikih), da napravimo fotomonografiju o Dalmaciji u povodu 2000 godina od prvog spomena Dalmacije. To su toliko male i beznačajne investicije, ali, nažalost, pomoći nema. Sve se može napraviti izuzetno brzo, jer imam gotove materijale. Vrlo često kažem da uz sve ceste koje smo izgradili u Hrvatskoj, najduži je put i dalje – od guzice do glave.
Po čemu se vaše baštinske fotografije razlikuju od drugih autora?
Kad sam prije govorio o inteligenciji čovjeka koji se bavi fotografijom, nije mi bila namjera govoriti da sam ja pametan ili pametniji od drugih, nego želim naglasiti različito gledanje, doživljavanje i interpretiranje istih stvari. Kako i koliko ta kemija u tim kemijskim procesima radi, to samo Bog zna. Upravo u toj različitosti je kvaliteta ljudi. Rodio sam se i cijeli život živim na kamenu. Jedino tako se može vidjeti i snimati kamen. Nakon izložbe Meštrovića u Rodinovom muzeju u Parizu, bio je to treći put da naši neuki i površni kompleksaši (jednom rječju – “stručnjaci”) proglašavaju Rodina Bogom, a mali vlaj iz Otavica je puno manje značajan. Pa on je “naš”. Imao sam čast snimati Meštrovića po Jugoslaviji za jednu manju fotomonografiju. Kako sam sve kipove pomno pregledao, znao sam da naši “stručnjaci” nisu svjesni puno toga kod Meštrovića. Zamolio sam Andru Krstulovića, tadašnjeg direktora Galerije, da mi dopusti tri večeri da nešto snimim. On mi je dozvolio (hvala mu) i nakon obavljenog posla sam došao sa slikama u Meštrovićev atelje u Zagrebu. Ostali su zabezeknuti i predložio sam da napravimo izložbu slika, većeg formata, kako bi se konačno ispričala kvalitetnija priča o Meštroviću. Otpremili su me i nakon godinu dana u Gliptoteci su napravili izložbu “Erotika kod Meštrovića”. Sram ih bilo. Što vrijedi ako se moje fotografije razlikuju od drugih, kad to u ovoj zemlji nitko ne uspjeva vidjeti. “Stručnjaci”!
Na kakve ste još probleme nailazili?
Nikada nisam imao problema oko snimanja. Dosta ljudi me poznaje ili su čuli za mene. Uostalom, lijepa riječ sva vrata otvara. U crkvama I samostanima me poznaju i po tomu što sam imao dva strica od moje majke koji su bili svećenici (don Luka i don Ivan Pavlinović). Po obitelji moje majke, naš predak je bio jedan od najvećih sinova Hrvata – don Mihovil Pavlinović.
Cijene li stranci fotografiju više od Hrvata?
Stranci imaju drukčije obrazovanje nego mi na ovim prostorima. Vani se cijeni čovjek, njegove sposobnosti, znanje i umjeće. Kod nas se ne cijeni nikoga i ništa, još gore je to, što kod nas nema mogućnosti da znanje i umjeće dođu do izražaja, zato što ih se u startu odbacuje, jer ako bi do toga došlo, onda bi na vidjelo izašlo neznanje i nesposobnost ljudi koji su uhljebljivanjem i raznim vezama zauzeli sve ključne položaje u našoj zemlji. Upravo je ta činjenica, najvažniji razlog našeg stagniranja tj. nazadovanja. Već petnaestak godina ukazujem na istinu da u našem turizmu nije zaposlen niti jedan kreativac, a druga točka statuta svih turističkih zajednica glasi, da se osnivaju zbog – promidžbe. Tko može raditi promidžbu, osim kreativaca, kao što se to radi u cijelom svijetu? Kod nas se to radi po osobnom osmišljavanju ispodprosječnih kičastih akcija. Ako netko smatra moje tvrdnje krivima, onda neka sebi objasni razlog prihoda Hrvatske od turizma, koji su veliki kao prihod jednog grada Beča ili Praga…
Već sam rekao da je fotografija najmoćnije sredstvo komunikacije u svijetu i razvijene i normalne zemlje se služe tim načinom promidžbe. Kad napravite jumbo plakat (struka, a ne direktor turističke zajednice) i npr. izljepite ga na panoe po cestama Njemačke ili po Skandinaviji, onda će taj plakat, koji košta malo i stalno stoji na istom mjestu, vidjeti milijuni ljudi koji se voze mimo njega i svi ubiru informaciju koju smo im uputili da dođu baš kod nas. A kako se to radi kod nas? Cijela armija ljudi putuje po Europi i svijetu na sajmove i kongrese. Velika sredstva se troše, pokazuje se gaderoba, nagrađuju sebe putovanjem, kao odmorom od “naporne” sezone. Na takvim skupovima, oni kao pojedinci, imaju vrlo mali radijus djelovanja i praktično, ogromna sredstva se troše isključivo zbog njihovog užitka, a efekti su vrlo, vrlo mali. To se radi godinama i nikoga hrabrog, normalnog i poštenog, nema u ovoj zemlji da stane tomu na kraj i da tim sredstvima naprave i pošalju u svijet pravu sliku o našoj domovini, koja je jedna od najljepših dijelova planete Zemlje, a prihodi su jadni u odnosu na moguće i mi smo i dalje taoci tih i takvih ljudi.
Sve što sam iznio, glavni je razlog iseljavanja ljudi iz Hrvatske. Mi godišnje izaberemo dvije-tri teme (Todorića ili “Uljanik”) i svi se bave s tim temama i svi su strahovito zauzeti i nema šanse doći do odgovornih ljudi, a cijelo vrijeme, ovi i ovakvi problem (zloupotrebe) se gomilaju iz godine u godinu. Takvi ljudi sve drže u svojim rukama. Imaju ministre i ostalu armiju osoblja koji ništa ne rješavaju jer ne smiju, a oni koji to drže, ne mogu sami jer je fizički nemoguće. I tako sve stoji. Ne napreduje. Rješenje su im kreativni i sposobni ljudi i strogo provođenje zakona. U godinu dana sve se može promijeniti iz temelja…
Što je problem s hrvatskom fotografijom?
Kao što sam već naveo, u Hrvatskoj je svijest najveći problem. Kad to kažem, mislim na nemoć realnog sagledavanja svega oko nas. U Hrvatskoj postoje i iz Hrvatske potječe mnoštvo izuzetnih pojedinaca i to u svim vrstama ljudskog djelovanja. Nas su naučili i to provodimo, da ne smijemo priznati bilo kakvu sposobnost bilo kojeg našeg čovjeka, niti njega samoga. Kako onda u Hrvatskoj shvatiti značaj najmoćnijeg sredstva komunikacije? Fotografija je vrlo često kod nas – nužno zlo. Kako je pisano pismo puno starije od slikovnog, svi oni koji pišu zauzeli su ključne položaje, sebe oslovljavaju “piscima”, a cijeli taj proces “pisanja” i sebe digli su na razinu bogova. Ništa nije na ovom svijetu važno, osim onoga što oni “napišu”… Stvorili su klanove koji sve kritiziraju, a oni, bogovi, nedodirljivi, uz svu svoju pamet i ogromni ego, ne vide i ne shvaćaju da su im ispred nosa novo pismo i nova slova i da je vrijeme da počnu učiti tu novu abecedu. Ta slova tvore sliku, šire ljepotu, dobrotu, pozitivnu energiju. Ta slova ih dovode do najdirektnijeg kontakta s prirodom, a samo u prirodi postoji savršenstvo i stalno nam je na dohvatu. To je preduvjet da oko sebe počnete “vidjeti” i da od zlih i negativnih, postanete dobri i pozitivni ljudi…
U ovakvim uvjetima života ljudi se osjećaju odbačenima i nepriznatima. Naročito mladi. Kad takvim ljudima dođe fotoaparat u ruke (a danas ga ima svatko), vrlo brzo počinju pokazivati svoje uratke svojoj okolini, tražeći, pritom, priznanje i pohvalu za svoj rad. Nedostatak znanja ljudi iz njihove okoline im servira željene pohvale i u tom trenutku ih odvode na krivi put. Nažalost, uglavnom, to je put bez povratka. Što je najgore, oni dalje šire priču o svojim sposobnostima, sebe nazivaju umjetnicima, počinju se ponašati bahato, podcjenjivački i sve rade krivo.
Nažalost, ovo je gorka istina o fotografiji u Hrvatskoj. Viši stadij nastupa, kad ti isti ljudi, a uglavnom su vrlo inteligentni, a naročito elokventni, počnu pričati i objašnjavati publici što taj njihov uradak znači. Tu vrstu “njihove umjetnosti” proglašavaju instalacijama, performansima, oni su konceptualisti… a iza svega stoji istina, s kojom se na ovim prostorima, najteže sastati. Ona glasi: htjeli bi, a ne znaju kako će i onda na bezobrazan i napadan način, ni od čega žele napraviti umjetnost. Cilj je samo jedan – istaknuti sebe! Što bi danas takvima značilo doći u blizinu jednog čovjeka, kojeg u svojim mislima držite bogom (kao ja Ivu Eterovića). Ne, nema toga više. Nestala je ta kategorija. A ja sam presretan što sam ju osjetio i imam je i danas. Konačno ću postaviti pitanje svih pitanja: Što misle ljudi u Hrvatskoj, koliko je, svih ovih godina u Hrvatsku došlo turista zbog Ivaniševića, Janice i Ivice, veslača, rukometaša, košarkaša, Perkovićke, Blanke, Modrića, Rakitića, Mandžukića i svih drugih sportaša, a koliko je došlo zbog lijepih slika Hrvatske koje smo snimili, nas nekolicina ljudi, koji stvaramo sliku ljepote Hrvatske?
Zbog naše slike ljudi iz svijeta dolaze vidjeti i doživjeti tu ljepotu u enormno većem broju. Da me se krivo ne shvati, osobno se divim svakome od navedenih i duboko ih cijenim, poštujem i ponosim sa svima, jer su naši – hrvatski. Međutim, svi oni su profesionalci i obogatili su se jer rade i bore se za sebe. Ljudi, koji vode našu zemlju, identificiraju se s njima, daju im velika sredstva i penju se s njima na sve pozornice. S druge strane, Boris Ljubičić i ja, za Hrvatsku dobijemo tri Red Dota (nagrada, koja je u grafičkoj industriji ravna Oscaru u filmskoj industriji) i nitko nas ne poziva, nema pozornice, čak se i ne objavi vijest i na kraju nas maknu s scene… A mi smo oni, koji svojim umjećem i radom donosimo ovoj zemlji prihode i imidž. Koliko velika može biti zabluda i glupost naših ljudi?
Svi snimaju, ali je malo dobrih fotografa, zar ne?
Ljudi se školuju i obrazuju za svaku struku kojom se žele baviti u životu, a fotografijom se svi žele baviti, a ne žele ništa uložiti u nju, iako ima sve veću ulogu u modernom životu. Javlja se raskorak između – htjeti i moći. Treba jasno reći i shvatiti da se svaka teorija može naučiti, ali da biste bili dobri u bilo kojem kreativnom poslu, trebate se s tim roditi… Moj professor, Josip Sudar, mi je jednom rekao: “U Hrvatskoj ima puno ljudi koji se bave fotografijom i sebe nazivaju fotografima, ali upamti, dobrih ima toliko da se mogu izbrojiti na prste jedne ruke, a pitanje je hoćeš li popuniti sve prste”.
U Hrvatskoj je vlo teško biti fotografom. Zatvorena je jedina tržišna galerija ‘Badrov’. Što mislite o tome?
Samo lud čovjek se danas može ozbiljno baviti fotografijom u Hrvatskoj. Kada bi bilo moguće u najvećim zemljama svijeta, Rusiji, Kini, Americi, sakupiti svu lošu energiju, koja proističe iz zavisti, zloće, nemorala… i usporediti s ovom našom, siguran sam da bi naša prevladala…
Kada dođem kući i vidim policu od tri dužna metra knjiga koje sam napravio u svom životu, onda recite vi meni – pretjerujem li? Nažalost, sve je istina što sam rekao i samo je jedno rješenje: Pozivam sve uspavane, nemarne, naročito intelektualce bez hrabrosti (muda), one sa zadnjim atomom domoljublja, one koji vode računa samo o sebi i stjecanju dobara (ništa neće ponijeti sa sobom…), sve zločeste i dobre, sve protresače i čakulone itd. itd., da se trgnu i da otvorenim ukazivanjem počnemo micati ovaj nemoral, korupciju, bahatost i blefiranje iz naše zemlje, jer ovo je i naša Hrvatska.
Badrovi su moji dragi prijatelji. Krasni ljudi. Napravili su galeriju, koja je mogla biti duša Zagreba i Hrvatske. Okupili su kvalitetne ljude i njihova djela. Ali i njih su, zbog pozitivnog i dobrog rada, dohvatili oni isti “pravilno raspoređeni igrači” kojima je osnovni cilj uništiti sve što je dobro i što vodi prosperitetu. Što mijenjati? Pa eto, upravo te igrače treba istjerati i ovaj narod će vrlo brzo krenuti naprijed.
Kako u Hrvatskoj fotografija može krenuti naprijed, kad predsjednik naše Akademije ne spomene fotografiju kad nabraja kreativne grane? Ministrica kulture misli i za to daje sredstva, da su samo kazalište (igre), glumci i pjevači – kultura. Za ministra turizma samo estrada, za direktora HTZ-a važan je fotograf za kojeg je zapeo Modrić na Svjetskom prvenstvu i poziva ga da ide po Hrvatskoj, a ne nedostaje mu čovjek koji je 20 godina donosio sve nagrade Hrvatskoj iz svijeta i koji je, zajedno s ostalima iz tima, maknut sa scene… Zašto mu ne nedostaju nagrade kojih više nema? Taj me i ne poznaje, niti me je ikada pozvao na razgovor!!!
Što planirate?
Planiram ostvariti ovaj projekt “Paralelna Hrvatska” i pokazati zabludu koja je ovdje desetljećima vladala. Namjeravam govoriti istinu. Namjeravam, svim sredstvima urazumiti ljude koji vode ovu zemlju da počnu koristiti svoje sposobne, kreativne ljude, a ne ih stavljati na vjetrometinu. Namjeravam ih uvjeriti da će se ostvarenjem ovog mog projekta, ostvariti sredstva koja se mjere milijardama eura, a cijena povećanog imidža Hrvatske je nemjerljiva. Pa u svijetu je, manje više, sve viđeno i zato će ovo što je bilo skriveno, izazvati ogroman interes.
Žao mi je što se nije ostvario dogovor kojeg sam imao s Oliverom, prije koncerta kojeg je trebao održati u “Spaladium areni”. Naime, duže vremena sam mu predlagao da promjeni scenografiju i da uvede fotografiju na scenu, koja bi uz glazbu i riječ tvorila cjelinu. Nazvao me je i rekao da je shvatio. Dogovorili smo se da će jedan dio koncerta biti na moj način. Dao sam slike njegovim ljudima da sve pripreme, ali, nažalost javili su mi da se concert neće održati. Ipak mi je drago što je prije 2-3 godine, s mojim slikama, napravio CD za kojeg je dobio “Porina”.
Na kraju želim poručiti našim rukovodećim ljudima: Ako ćete shvatiti ovo što šam iznio kao uvredu i ticanje u vašu nedodirljivost, ljutite se, nastojte me kazniti na sve načine, ali vodite računa da sam u javnost izrekao istinu i ona je poznata. Ne tražim nikakve odgovornosti, ni sankcije, ali poslušajte me, promijenite i to preko noći ovakav način odnosa prema kvalitetnim i sposobnim ljudima u Hrvatskoj! Nema potrebe s visoka, mene i sve druge, uvjeravati kako su ovo krivi zaključci. Nažalost, sve izneseno je istina…