Andrija Rusan je glavni kreator projekta 'Oris' koji označava 115 brojeva i 21 godinu postojanja časopisa za arhitekturu i kulturu življenja. 'Oris' predstavlja i međunarodni simpozij 'Dani Orisa', stoji iza 'Dana Orisa' u Ljubljani, Beogradu i Dubrovniku, kao i iza Oris Kuće arhitekture u Zagrebu, koja organizira brojne izložbe, predavanja i društvena događanja
Časopis “Oris” slavi veliku obljetnicu – dvadeset i jednu godinu postojanja. Arhitekt, Andrija Rusan, nije samo uspio pokrenuti svjetski zapažen časopis o arhitekturi s pratećim simpozijem, već je u Zagrebu stvorio živo žarište kulture u Oris Kući arhitekture. U tom se prostoru upravo održava izložba Danka Stjepanovića, ”Balkrishna Doshi – Mother Tongue”.
Riječ je o foto eseju koji dokumentira svakodnevni život u Indiji, te građevine najpoznatijeg indijskog arhitekta, Balkrishne Doshija, ujedno i prošlogodišnjeg dobitnika slavne Pritzkerove nagrade za arhitekturu. Rusan je zbog svojih iznimnih postignuća ove godine u Ljubljani primio i nagradu BIG SEE Architectural Visionary 2019, koju dodjeljuje Zavod BIG, slovenska organizacija za promociju arhitekture na čelu koje je Zmago Novak. Kustos nagrade bio je Boštjan Vuga, ugledni slovenski arhitekt i partner u međunarodno prepoznatom arhitektonskom uredu Sadar&Vuga.
Kako je tada istaknuo Vuga, Andrija Rusan glavni je kreator koji stoji iza projekta „Oris” koji označava 115 brojeva i 21 godinu postojanja časopisa za arhitekturu i kulturu življenja. „Oris” također predstavlja međunarodni simpozij „Dani Orisa” koji se posljednjih 18 godina organizira u Zagrebu pred nekoliko tisuća posjetitelja i s predavačima koji su neki od najcjenjenijih svjetskih arhitekata. „Oris” također stoji iza „Dana Orisa” u Ljubljani, Beogradu i Dubrovniku, kao i iza Oris Kuće arhitekture u Zagrebu, koja organizira brojne izložbe, predavanja i društvena događanja.
Rusanova vizija je da „Oris” prodre u arhitekturu i u naš „zeitgeist”, te da s časopisom, predavanjima, izložbama, kao i s društvenim i arhitektonskim eventima utječe na razvoj arhitektonske discipline, kao i na položaj arhitekata u našem društvu. To je vizija arhitekta koji zna da je arhitektonski utjecaj rezultat produkcije i komunikacije, te njihove istinske simbioze. S obzirom na to da je arhitekt praktikant, Andrija Rusan, savršeno dobro razumije što to znači planirati i graditi i zna kako iskomunicirati određeni projekt tako da on postane katalizator promjena šireg područja.
Kako stoji u obrazloženju, Andrija Rusan i njegovi kolege iz „Orisa”, uspjeli su pretvoriti „Oris” u fenomen ovog područja. No, to nije sve jer je direktorica ugledne bečke galerije, Galerie Krinzinger, gđa. Ursula Krinzinger, pozvala uredništvo „Orisa” da predstavi časopis i njegove aktivnosti u filijali galerije, Krinzinger Lesehaus, smještenoj u pokrajini Weinviertel. Uz časopis, bit će predstavljen simpozij Dani Orisa, izložbe i predavanja u Oris kući arhitekture, te izdavačka djelatnost.
O počecima i razvoju „Orisa” razgovarali smo s Andrijom Rusanom.
Časopis ‘Oris’ za arhitekturu i kulturu življenja, slavi veliku obljetnicu – dva desetljeća izlaženja. Kako su izgledali počeci ‘Orisa’ koje ste ostvarili s grupom suradnika i kako ste se odlučili za ovu neizvjesnu izdavačku avanturu?
U proljeće 1998. godine okupila se grupa ljudi koji su imali namjeru raditi časopis za arhitekturu i kulturu. Bili su to Ante Nikša Bilić, Damir Fabijanić, Sanja Filep i Hrvoje Božičević. Nikša je bio, a i danas je vrlo uspješan arhitekt, sposoban kritički sagledati projekt, napisati tekst s uočljivom dozom poetike, sposoban otvoreno razgovarati o različitim stanovištima. Damir Fabijanić je već bio etablirani fotograf, izuzetno cijenjen među arhitektima po svom radu i sa zavidnim iskustvom u izdavaštvu. Sanja Filep, arhitektica, suradnica i u mom radu u časopisu ‘Čovjek i prostor’, časopisu Udruženja hrvatskih arhitekata, danas profesorica na Arhitektonskom fakultetu, osoba značajnog arhitektonskog obrazovanja. Hrvoje Božičević, nažalost, danas pokojni, akademski slikar, u to je vrijeme bio u izdavaštvu Matice hrvatske, vrlo iskusan u tom poslu, posebnog senzibiliteta za lijepo, za grafiku. Vrlo brzo su nam se pridružili Vera Grimmer i Tadej Glažar. Vera Grimmer je arhitektica, u to vrijeme je živjela i radila u Beču, ali vrlo često je bila u Zagrebu. Odlično poznaje srednjeeuropsku arhitektonsku scenu, izuzetnog teoretskog znanja i zadivljujuće opće kulture. I danas je, možda, i najvažniji, član uredništva ‘Orisa’. Tadej Glažar, slovenski arhitekt, profesor u Ljubljani, magistrirao na Berlage Institutu, odlično je povezan sa širokom europskom scenom, sjajan suradnik.
Svi smo se složili da želimo raditi časopis bez unaprijed definiranog uzora, časopis kakav bismo i sami htjeli čitati, redovito pratiti. Bazično, to je arhitektonski časopis, ali sa nizom priloga i iz drugih grana umjetnosti, dakle s temama širokog polja kulture. Htjeli smo da bude lijep, baš lijep. Imali smo Damira Fabijanića, a uskoro smo angažirali, već na prvom broju i Antu Rašića, akademskog slikara, sjajnog grafičkog dizajnera i on je autor dizajna i prvog i slijedećih 48 brojeva „Orisa”. Ante Rašić je imao svoj grafički studio, svoje sjajne suradnike, znao je ovaj posao odlično i tako je 2. ožujka 1999. godine izašao prvi broj „Orisa”. Promociju smo napravili u caffeu „Lenuci” na Zrinjevcu u Zagrebu. Bio je to veliki događaj, došlo je skoro tisuću ljudi. Bila je odlična atmosfera. Svi smo si čestitali, željeli sve najbolje, ali nitko nije znao hoćemo li opstati, koliko će sve trajati… U zadnjih dvadeset godina mislio sam „stotinu” puta da treba prestati, ali dvadeset godina je iza nas…
Obljetnicu 115. časopisa i dvadesete godišnjice obilježili ste izložbom u Oris Kući arhitekture o Spomen-parku Dotrščina koji u povijesno-umjetničkom smislu predstavlja iznimnu simbiozu spomeničke baštine i krajobrazne arhitekture. Što ste prikazali na slavljeničkoj izložbi i zašto Dotrščina?
Uredništvo radi na način da nastoji sagledati glavne teme za svoje brojeve, pa i godinu dana unaprijed. Dotrščina nam je bila jedna od tema koju smo htjeli obraditi u nekom od svojih nadolazećih brojeva. Kako je vrijeme prolazilo, tema Dotrščina se razvijala, proširivala, postajala slojevitija, bogatija. I onda nam se u jednom trenutku, u jesen 2018. godine, učinilo da ovom, možda malo „tmurnom” temom, ipak, možemo označiti uspješnih dvadeset godina „Orisa”. U jednom trenutku smo postali sigurni u to i odlučili zaokružiti projekt. Josip Klarica nam se nametnuo kao idealno ime za fotografski „otisak” tog projekta. Seissel Bakićev projekt čitavog prostora Dotrščine je prikazan materijalima koje smo posudili od Muzeja suvremene umjetnosti s kojim imamo kontinuiranu suradnju od prvog dana našeg djelovanja. Profesor mnogih generacija, arhitekt Neven Šegvić, napravio je natječajni rad za Muzej, nikada izgrađen. To smo prikazali u suradnji s Hrvatskim muzejem arhitekture i svakako treba spomenuti pjesnika Aleksandra Huta Konoa i njegovu pjesmu o Dotrščini. Tekstopisci – Tomislav Pavelić, Vera Grimmer, Sanja Horvatinčić i Nenad Fabijanić – zaokružili su ovu izuzetno vrijednu temu. Zašto Dotrščina? Iskreno, tema se nametnula, a onda smo si uzeli slobodu misliti da se djelovanje „Orisa”, nastojanje uredništva „Orisa” kroz posljednjih 20 godina, može možda (i) uspoređivati sa slojevitošću kreativnih dosega i poruka jedne Dotrščine. Nastojmo, ipak, biti skromniji. Recimo, voljeli bismo da se djelovanje i sve što je „Oris” stvorio, može smatrati posljedicom svih kvalitetnih dostignuća u vremenima iza nas i na prostorima kojima se bavimo. I dalje moramo biti kritični, prije svega prema sebi, i nastojati naći prave puteve i slati poruke o potrebi kvalitetnog djelovanja u prostoru i nastojanju da pozitivno utječemo na razvoj naše kulture.
„Oris” je vremenom postao jedan od najznačajnijih srednjeuropskih časopisa za arhitekturu čiji sam primjerak vidjela i u Beču. Gdje časopis danas sve izlazi i s kakvom recepcijom?
Nismo uspjeli, a mislili smo da će to biti moguće – da se „Oris” čita na svim mjestima gdje postoji interes da se to dogodi, da ga distribuiramo po Srednjoj Europi, kontinentu i šire. Nakon nekog vremena smo shvatili da to nije tako jednostavno, da postoji mehanizam koji to omogućava, da je potrebno biti dio distributivne široke svjetske, ili barem europske, mreže. To je teško, jako teško dosegnuti, a potrebna su i velika, jako velika ulaganja. To nama nije moguće. Ipak, jako sam sretan činjenicom da „Oris” ima svoje mjesto na raznim prodajnim mjestima u Europi, da je dio biblioteka značajnih fakulteta iz čitavog svijeta, da ga hvale i imaju potrebu isticati svi oni koji ga upoznaju. Svakodnevno, gotovo svakodnevno, dobivamo prijedloge za objavu projekata iz čitavog svijeta. Vrlo često sam iznenađen time što prijedlozi dolaze iz zemalja za koje ne znam kako uopće znaju za „Oris”. Naravno, postoji internet, sve je dostupno, ali ja još uvijek vjerujem da je najveća vrijednost „Orisa” njegovo tiskano izdanje. Nekako si mislim, da tek onda kada u ruke uzmete tiskani „Oris”, možete spoznati njegovu vrijednost, a vjerojatno i mane. „Oris” je dobio prije dvije godine nagradu kao najbolji europski časopis. Nikoga od naših medija to nije interesiralo. Eto, i to je znak okruženja u kojem djelujemo. O „Orisu” se izuzetno lijepo izražavaju važna imena s arhitektonske scene, mnogo je tu superlativa, spominju se „vrhunci” … sve je to poticajno. Ali, isto tako vjerujem, nadam se, da smo i dalje dovoljno samokritični da napredujemo i da ispravljamo i ne baš najbolje stvari.
Za časopis su pisala i snimala mnoga ugledna imena teoretičara i fotografa arhitekture.Teško je prisjetiti se svih, no tko je ostavio poseban biljeg od slavnih autora koji su pratili arhitektonsku scenu i što je specifično za kritičko pisanje o arhitekturi kojeg gotovo da i nema u medijima?
Najvažnije fotografsko ime za „Oris”, i to bez ikakvog premca, je Damir Fabijanić. Urednik „Orisa” od prvog dana, izvanredan fotograf arhitekture, potpuno, svjetski unikatan u „lovljenju” detalja, poetsko bilježenje atmosfera, duhovitost, slojevitost … i još mnogo toga. To je Damir Fabijanić. „Oris” je surađivao i surađuje s najvećim svjetskim imenima sa scene arhitektonske fotografije. I ne treba misliti da je ovo rečeno onako olako. Vi mi samo recite neko ime, a ja ću vam reći u kojem broju, u kojim brojevima smo objavili njezine, njihove fotografije… I uvijek je ta suradnja bila vrlo ugodna, vrlo konstruktivna i puna razumijevanja s njihove strane za naša financijska ograničenja. Honorari svjetskih arhitekata su i po pet, pa i deset puta veći nego li to „Oris”, ili bilo koji časopis s ovih prostora može platiti. Što se, pak, tiče kritičkog pisanja, tekstova, želim istaknuti našeg glavnog urednika, Maroja Mrduljaša. Iako on nije bio urednik „Orisa” od prvog broja, vrlo brzo nam se pridružio, te (i) kroz „Oris” dokazao i kontinuirano dokazuje da je naš najznačajniji kritičar i pisac na arhitektonskom polju. Maroje je osoba koja je već stekla međunarodnu reputaciju koja se svakim danom sve više kvalitetno gradi. Bez Maroja, pogled na hrvatsku arhitekturu i njena analiza, nikako ne bi bila ovakva i, zapravo, bilo bi to krnje gledanje na stvari. „Oris” je izuzetno zadovoljan što ima ovakvu suradnju s Marojem. Bez ljudi kao što su Fabijanić, Vera Grimmer, Maroje, Tadej, Nikša … i još niz ljudi … „Oris” bi bio nešto drugo…
S kakvim ste se problemima suočavali proteklih desetljeća u ovom zahtjevnom izdavačkom poslu?
Prije svega financijskim. Tako je, nažalost, i danas. Gradili smo projekt onako kako smo znali, kako smo mislili da je najefikasnije. Ja sam arhitekt, moj osnovni posao je arhitektonsko projektiranje, rad u uredu. Izdavanje i uređivanje časopisa je bilo i još uvijek je moj hobby. To su, ipak, dva različita posla. Otvaranjem Kuće arhitekture pred više od 4 godine, stvari i obveze su postali još zahtjevniji. Srećom, godinama smo gradili sustav koji može funkcionirati na način da svatko zna svoj posao, da je svjestan preuzete odgovornosti. Mislim, imam dojam, da kod ljudi koji rade u „Orisu” postoji i osobno zadovoljstvo, ispunjenje vlastitih ambicija glede posla kojim se bave. Plaće bi trebale biti bolje, ali …
Koji je bio glavni razlog pokretanja Oris Kuće arhitekture i čime se sve ona bavi?
Prije nešto više od 4 godine smo otvorili polifunkcionalni prostor Oris Kuća arhitekture. Prostor smo iznajmili od Grada Zagreba, uredili ga sredstvima donatora i sponzora i jednim malim dijelom naših sredstava. „Oris” je, gotovo od prvog dana, osim izdavanja svog časopisa, radio promocije, pripremao izložbe, predavanja. Brzo nakon prvih brojeva „Orisa”, počeli smo organizirati Dane Orisa. Počele su se raditi izložbe, počeli smo organizirati predavanja. Tijekom godina sanjali smo o svom prostoru, ne samo o gostovanju u galerijskim gradskim prostorima. I tako smo 2015. godine otvorili svoj polifunkcionalni prostor. Ovdje radi 15 ljudi, imamo bogat izlagački program, ne samo arhitektonski, imamo bogatu suradnju s drugim udrugama, autorima, radimo razne prezentacije, promocije knjiga, imamo debatne termine. Naglašavam, nije samo arhitektura u pitanju. Nedavno smo imali suradnju i s Muzičkim bijenalom. Kada se šalim – u svakoj šali je ponešto istine – kažem da sam fulao kada sam ovaj prostor nazvao Kućom arhitekture. Trebao se zvati – Domom kulture.
Časopis je pratio mnoge lokalne mijene i trendove u arhitekturi. Možete li nam otprilike dati presjek, što se značajno događalo u hrvatskoj arhitekturi u pojedinim razdobljima, a što je časopis izvanredno uspješno predstavljao?
Dakle, časopis prati hrvatsku, a i širu scenu, zadnjih dvadeset godina. Scena se razvija, nekada manje, nekada više. Mislim da su barem dvije situacije bile izuzetno važne za razvoj hrvatske arhitekture. Jedna je vezana za razdoblje intenzivnog planiranja i građenja za potrebe POS-a – poticajne stanogradnje. Sve se to događalo u godinama oko dvijetisućute. Desetine i desetine projekata je realizirano tom inicijativom i tim programom. Veliki broj mladih, do tada neafirmiranih arhitekata je gradio svoju prvu kuću. Dobili su priliku, stekli hrabrost da djeluju samostalno. Stvoreno je niz vrlo interesantnih, vrijednih kuća. Naravno, nije sve bilo baš najbolje, bilo je i promašaja. Iako, nije bilo ništa nepopravljivo, nepodnošljivo. Danas je dobar dio tih arhitekata samostojno na sceni, na tržištu. „Oris” je to nastojao pratiti, redovito objavljivati istaknute primjere. I onda je sve, uglavnom, stalo. Druga situacija, ovaj put negativna – doba je krize u graditeljstvu. Sve je počelo 2008. godine. Trajalo je to sve do pred oko 5 godina. Mnogo manje se projektiralo, vrlo malo gradilo, arhitekti su radili uglavnom legalizacije. I to se vidjelo u našem „Orisu”. Ako se intenzivno ne bavite svojim poslom, sigurno ćete nešto izgubiti, nešto nećete naučiti, nešto će vam promaknuti. Pitanje je, možete li se vratiti na dobar, kvalitetan i za konkurenciju sposoban put… To se dogodilo i hrvatskoj arhitekturi. Ipak, ja sam optimist, vidim uzlaznu liniju razvoja hrvatske arhitekture. Žao mi je što nema sustavnosti u promociji, kritici, sagledavanju arhitektonskog djelovanja. Nismo povezani, ne postoji promišljena politika u bavljenju arhitekturom.
Koliko je hrvatska arhitektura danas poznata u svijetu zahvaljujući i vašem časopisu?
Nakon dvadeset godina djelovanja, usuđujem se reći da je svijet – što god to značilo „svijet” – nešto saznao o hrvatskoj arhitekturi putem „Orisa”. I to ne samo o onoj suvremenoj, nego i o prošloj. Imam potrebu istaknuti našu izložbu „Continuity of Modernity” koja je obišla oko 25 europskih gradova i pokazala hrvatsku arhitekturu – suvremenu, onu pedesetih i onu iz razdoblja Moderne, tridesete godine prošlog stoljeća. Svugdje je prikaz te hrvatske arhitekture izazivao iznenađenje, upoznavanje s potpuno novom temom – hrvatska arhitektura im je bila gotovo nepoznanica. Vjerujem da je u ovom slučaju „Oris” bio dobar promotor. Jedne Dane Orisa smo održali u Ankari. Uz velikana svjetske arhitekture, Glenna Murcatta, tamo smo pozvali naše arhitekte, Idisa Turata i Studio Up. Turska ih je time donekle upoznala. Moglo bi se još dosta toga nabrajati. „Oris” je kroz svoje urednike bio prisutan na Venecijanskom bijenalu, „Orisove” materijale o hrvatskoj arhitekturi redovito koriste, citiraju pisci, kritičari, fakulteti diljem svijeta. Sve skupa su to, ipak, mrvice. Mnogo više bi morale i mogle napraviti službene državne institucije. A to se ne događa. A moglo bi se. Imamo arhitektonsku kvalitetu za to…
Koji su se hrvatski arhitekti uspjeli pozicionirati i u europskom kontekstu, a o kojima ste pisali u „Orisu”?
Sigurno si ne smijemo pripisivati zaslugu za nečije pozicioniranje na međunarodnoj sceni. Za to je prvenstveno zaslužna kvaliteta tih autora, njihova prodornost, njihova spretnost u komunikaciji. Nažalost, prepušteni su sami sebi. Nastupanje na Venecijanskom bijenalu svake dvije godine, nije baš mnogo. Bilo bi dobro vidjeti neku sustavnost u promociji hrvatske arhitekture, ali, toga nema. Promocija hrvatske arhitekture je promocija države. Pogledajmo samo Skandinavce, Čile, pa Portugal, Nizozemsku, Švicarce … Od promocije arhitekture, suvremene i povijesne, država može zaista profitirati, može se graditi slika kulturnog društva. Sada sam samo natuknuo problem oko ove situacije, ali za nešto više potrebno je i mnogo više napraviti. U državi postoje institucije, ustanove koje bi trebale raditi na tome. „Oris” je, ipak, samostalni projekt, projekt za kojim se, ipak, praši razmišljanje „danas jesi, sutra nisi.”. I još gore: karakteriziraju nas kao – „privatni projekt”.
Koje ste značajne knjige izdali u okviru „Orisove” izdavačke djelatnosti?
Naš najznačajniji izdavački projekt je svakako knjiga „Tadao Ando”. Ovu knjigu smo napravili u direktnoj suradnji s japanskim arhitektom, Tadaom Andom. On je, vjerojatno, najznačajniji živući japanski arhitekt, dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu, nagrade koju volim zvati – „Nobelovom nagradom” za arhitekturu. Ando je sigurno među pet najznačajnijih živućih, djelujućih arhitekata. Naša bliska suradnja s njime je započela prije desetak godina. Ando je primjer osobe, institucije (on je zapravo arhitektonska institucija!) koja je izabrala „Oris” kao jedan od medija svoje pojavnosti na sceni. Knjiga koju smo napravili, u cijelosti je proizvod, rad i kreacija „Orisa”. Maroje Mrduljaš je urednik, autor intervjua s Andom, a u Japanu je napravljen i dio tekstova. Naša dizajnerica, Borjana Katić, je izuzetno odradila posao dizajna knjige. Već je za to i nagrađivana. Ana Bedenko je, iako gotovo potpuno neiskusna, odradila posao izvršne urednice i napisala neke tekstove. Juhani Pallasmaa, finski kritičar, neu pitnoga svjetskog ugleda, napisao je za knjigu tekst. Isto tako, zagrebačka profesorica, arhitektica, Karin Šerman i Luka Skansi s venecijanskog fakulteta – sve su to ljudi koji su napravili ovu izuzetnu knjigu. Sada se borimo za njenu distribuciju. Polako napredujemo. Napravili smo monografije Arhitektonskog ureda 2A, Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića, prošle godine smo napravili monografiju Davora Matekovića, otisnuli smo desetine kataloga, neki od njih su male monografije projekata iz naše Oris Kuće arhitekture. Katalog (tri izdanja) izložbe „Continuity of Modernity” je gotovo vodič hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Zajedno s Društvom arhitekata Zagreba, napravili smo vodič zagrebačke arhitekture. Ipak je 20 godina iza nas…
Poseban uspjeh postigli ste s Danima Orisa koji se svake jeseni održavaju u Zagrebu i na kojima su nastupala neka od najvećih svjetskih imena arhitekture, među ostalima i dobitnici Pritzkera. Možete li nas podsjetiti na neke od slavnih arhitekata koji su na njima sudjelovali?
Na Danima Orisa u Zagrebu, Dubrovniku, Ljubljani, Beogradu, Mostaru, Kotoru, Ankari, Lošinju, Splitu, do sada je gostovalo više od 300 predavača. Uglavnom arhitekata, ali ne samo oni. Bilo je tu, a i bit će i dalje, dizajnera, filozofa, liječnika, sportaša. Od četrdesetak živućih dobitnika Pritzkerove nagrade, dvadesetak ih je bilo kod nas: Peter Zumthor, RCR, Thom Mayne, Rafael Moneo, Alvaro Siza, Eduardo Souta de Moura, Kazuyo Sejima, Ruji Nishezawa, veliki broj mladih, interesantnih arhitekata koji su nakon niza godina postali „zvijezde”. Vjerujem da su najznačajniji hrvatski arhitekti, te slovenski i bosanski, bili gosti na Danima Orisa. Dani Orisa su uvijek bili dobro posjećeni, publici vrlo interesantni. Pogotovo oni u Zagrebu. Ove godine ćemo imati devetnaesti put Dane Orisa u Zagrebu!
Koja su vama osobno imena, teme i druženja od svjetskih arhitekata ostala posebno u sjećanju?
Da, postoje imena koja su mi posebno draga. Ali, sigurno ću nekoga zaboraviti spomenuti. Alvaro Siza je vjerojatno na samom vrhu. Smiljan Radić, čileanski arhitekt hrvatskog porijekla je izuzetna osoba s kojom smo se družili u Zagrebu, Čileu, Londonu. Izuzetan, izuzetan arhitekt, osoba. Alberto Campo Baeza, Španjolac posebne profinjenost, veliki prijatelj. Patxi Mangado, „brat” iz Pamplone, Sami Rintala iz Finske, Tarald Lundeval iz norveškog ureda Snohetta, autor opere u Oslu, knjižnice u Aleksandriji. Han Tümertekin iz Istanbula, dobitnik Aga Khanaove nagrade. Australac, Glenn Murcatt, je uz bok, na istoj razini kao Alvaro Siza. Peter Zumthor je nešto što ostaje u sjećanju čitav život, Gottfried Böhm iz Njemačke, Sejima i Ishigami iz Japana. Sve su to izuzetno zanimljivi ljudi, potpuno normalni. Razgovor s Normanom Fosterom u njegovom uredu u Londonu je nešto što ostavlja trag u formiranju vlastitog stava prema „stvarima”. Renza Piana sam davno upoznao u Sarajevu. Svi ti ljudi „zrače”, možete mnogo toga naučiti. Zlatko Ugljen je jedan od njih. Osjećam se izuzetno ponosnim da me Zlatko smatra prijateljem. Amir Vuk Zec iz Sarajeva. Sada moram stati. Mnogo je dragih ljudi koje bih trebao spomenuti, ali, nema mjesta i postoji velika vjerojatnost da ću nekoga zaboraviti…
Kako su Dani Orisa uvijek davali pogled na svjetsku scenu, možete li nam reći što su pokazali posljednji Dani Orisa na događanja u arhitekturi globalno, a posebno je zanimljivo?
Svaki Dani Orisa su drukčiji. Na Danima ne postoji tema. Biramo arhitekte s vjerom da će publici biti interesantni. Uvijek je to netko iz Hrvatske, Slovenije. Tu su onda mladi, nama nepoznati, a svakako nastojimo dovesti i neku zvijezdu, nekog „Pritzkera”. Nastojimo da program bude zanimljiv. Kroz Dane Orisa se može, vjerujem, vidjeti i raznolikost arhitektonske svjetske scene, mogu se vidjeti potpuno različiti pristupi rješavanju arhitektonskih zadaća – tu su mladi, pa stari arhitekti. Svjetska scena je jako, jako različita. Izrazi su vrlo osebujni, ali i trendovski . Nakon prolaska svjetske gospodarske krize oko 2010. godine, pojavilo se više racionalnosti u arhitektonskom izrazu, manje je „star” arhitekture. I to je svakako dobro. Sada je potrebno više truda da se sa manje sredstva postigne više. Sve to se očituje i na Danima Orisa. I vjerojatno zbog toga su Dani tako uspješni i interesantni ljudima od 17 do 117 godina…
I sami ste jedan od najboljih hrvatskih arhitekata. Za vašu zgradu Lumenart u Puli, 2014. godine osvojili ste nagradu Wienerberger. Za taj ste rad na prestižnom natjecanju u talijanskoj Vicenzi, osvojili još jedno priznanje koje ste podijelili s glasovitom iračko-britanskom arhitekticom, Zahom Hadid. S kojim ste vašim ostvarenjima posebno zadovoljni?
Iza mene je već, gotovo, 40 godina rada kao arhitekta. To je moj primarni poziv. „Oris” je, ipak, hobby. U vremenu iza mene nastalo je mnogo kuća, još više projekata. Teško je reći koje tri kuće su mi najdraže. Čovjek se nekako „zalijepi” za ono što je aktualno. Recimo, sada u malom slavonskom gradu Pleternici izvodim nekoliko projekata: gradski trg s muzejem, preuređenje polifunkcionalne dvorane, šetnicu uz rijeku, a planiramo i preuređenje tamošnje kurije. Nekako sam jako sretan s tim projektima. Imam sjajnu suradnju s tamošnjom gradonačelnicom gospođom, Antonijom Jozić, s izvođačima, imam osjećaj da gradimo novu sliku tog slavonskog gradića. Prošle godine smo napravili spomenik palim braniteljima na Papuku. Nama u uredu, vrlo, vrlo dragi uradak. Svakako treba reći da svi projekti nastaju u suradnji s kolegicama i kolegama u uredu. Bez njih bi ti svi moji projekti bili nešto drukčiji. Davno sam radio za Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog. I danas mi se čini da smo tamo dobro napravili Malu dvoranu, kafić ispod stubišta, da su i danas stolci u Velikoj dvorani dobar rad . Jako mi je važan projekt hotela Bellevue u Lošinju. To je bilo fantastično: petnaest ljudi u mom uredu u roku od 7 mjeseci projektiralo je i dizajniralo objekt od 35.000 četvornih metara. I onda mi se čini da je nešto dobro nastalo. U Lošinju radimo šetnicu uvale Čikat, neke manje stvari, tu je i groblje u Požegi koje je, kao i Lumenart, u Phaidonovu atlasu svjetske arhitekture. Svakako mi je važan projekt kuće Dašekovo, zajednički rad sa suprugom, arhitekticom Jasminkom Rusan. To je rad, to je „katalog” našeg znanja i pogleda na arhitekturu za normalnog čovjeka.
Koji su problemi hrvatske ahtekture i arhitekata danas, s obzirom na sveopće siromaštvo i često prezahtjevne želje investitora?
Ne mislim da postoji sveopće siromaštvo. Pogotovo ne u Hrvatskoj. E, sad, postoji opasnost da me krivo shvatite kada kažem da – „ne postoji siromaštvo”. Naravno, postoji materijalno siromaštvo. Ali, u zemlji kao što je Hrvatska, arhitekti nisu naučili, nisu upućeni, nitko ih ne zove da rade za siromašne. Zovu ih da rade za male novce, da rade objekte s nedovoljno novca, to da …. ali, siromašni ne zovu arhitekte… A i bogati, kada ih zovu, vrlo česti su jako „pametni”, pa im arhitekti služe za potvrdu njihovih viđenja. Da, problem je s investitorima, vrlo često misle da sve znaju ako imaju novca. Iako imam dojam da se stvar promijenila, poboljšala u odnosu na devedesete. Problem hrvatske arhitekture je što ne komuniciramo, što ne promišljamo probleme, što nismo sustavni u svom radu, promociji, vidljivosti kvalitetne arhitekture, što smo često nelojalna konkurencija jedni drugima. Problem je u tome da institucije to dobro koriste za dobrobit svoje vidljivosti. Tema je mnogo kompleksnije od mogućnosti da se elaborira u jednom odgovoru.
Koliko je Hrvatska uspješna u primjeni ekološke arhitekture?
Samo simbolično i samo na vrlo, vrlo rijetkim projektima. Moglo bi se reći, jedno – veliko ništa.
Što planirate za ovu godinu na Danima Orisa, ali i u drugim segementima vašega rada?
Nastaviti stazama koje smo utrli. Pokušati spoznati što možemo još bolje napraviti. Pokušati dovesti dvije zvijezde. Glede arhitektonskog djelovanja – raditi dobre projekte, nastojati od toga što bolje živjeti. Omogućiti svojoj djeci primjereno školovanje, obitelji normalan život, kroz sve to imati i slobodu. I, za kraj – nastojati i dalje dati što više ljubavi i imati što više strpljenja na svim razinama.