Priroda je moj odmak od koncerata, velikih dvorana i stadiona gdje ima tisuće ljudi i nemate kamo pobjeći. Moj bijeg i meditacija. Shvaćam ju na poseban način i iz nje izvlačim sve što mi pruža. Osjećam se poput slikara i kipara kad stvaram fotografiju prirode
Željko Jelenski pripada onoj staroj zagrebačkoj eliti hrvatskih fotografa kakva je danas vrlo rijetka, a koja je i od novinske fotoreportaže radila mala umjetnička remek djela. Zaljubljenik u glazbu gotovo svih vrsta – posebno se istaknuo u izvanrednim glazbenim portretima domaćih i svjetskih jazz i rock majstora koje je uspjevao snimiti u onim čudesnim sekundama kada su postizali božanske vrhunce glazbenog izričaja, koje može zbilježiti samo kamera. Željkovi portreti Franka Zappe i Santane, bili su i među najboljima u svijetu po izboru nekoliko anketa.
Jelenski je i autor niza profinjenih, sofisticiranih i metafizičkih studija prirode i fotomonografija kakve bi napravio samo kakav zen majstor. Njegovi snimci creskih Lubenica pokrivenih snijegom, Lonjskog polja ili Paga, umjetničke su zabilješke koje otkrivaju tajnu bezvremene ljepote prirode i kamenih gradića zastavljenih u bljesku vječnosti, a koja se krije u atmosferi, pukotini drevnog ziđa, mijeni neba, odsjaju sunca i prolasku oblaka.
Uvijek spreman na nove izazove, pripadnik ganeracije kada je i hrvatsko novinarstvo bilo veliko, a ne tek žalosni tablodini servis skraćenih internet formi s uništenim kulturnim rubrikama i otpuštenim kritičarima, Željko nastavlja dalje. Na kakvim sve novim projektima radi – od knjiga, izložaba, do pokretanja novog časopisa – razgovarali smo ekskluzivno s umjetnikom za 7Dnevno.
Kako ste postali umjetnički fotograf?
– To je od prvih dana mog bavljenja fotografijom naprosto bilo u meni. Radio sam u raznim novinskim tiskovnim publikacijama, od dnevnih novina, tjednika i mjesečnika, ali uvijek sam u fotografijama imao svoj umjetnički izričaj.
Tko vas je nadahnuo od velikih majstora fotografije svojim stilom snimanja?
– Općenito u umjetnosti jako me je nadahnuo i bio moj idol u mlađim danima, Andy Warhol, koji je umjetnost približio općem puku i napravio od umjetnosti – biznis. Ja sam samouk i nisam išao ni na kakve škole, fakultete ili tečajeve fotografije. To je jednostavno postajalo u meni od moje 15. godine, kada sam se počeo profesionalno baviti fotografijom i snimio svoj prvi koncert. Koncertna fotografija mi je i do današnjih dana ostala najveća ljubav u fotografiji. To je jako zahtjevna forma i velik izazov, zbog čega je posebno volim.
Počeli ste snimati 1976. za neke od najvažnijih ondašnjih tjednika – Danas, Studio, Studentski list i Polet. Rekli ste da ste sami predlagali teme. Kakve?
– Srećom imao sam slobodu u svojem izražavanju i pristupu fotografiranja raznih tema za novinska izdanja u kojima sam radio. Urednici su poštovali i prihvaćali moj pristup i rad na fotografijama. Volio sam fotografirati, kao što sam već spomenuo, koncertnu fotografiju i sam sam im predlagao koje ću koncerte snimati. Snimao sam i razne socijalne teme, modnu fotografiju iz koje sam, nažalost, izašao jer tu baš nisam bio shvaćen u našim medijima, jer sam bio daleko ispred njihovog vremena i razmišljanja. A i u modi je jedan zatvoreni svijet koji mi se nije sviđao, to podmetanje klipova i zabijanja noževa u leđa…
Koje reportaže posebno pamtite?
– Jedna reportaža mi je posebno draga i ostala u sjećanju. To je bilo1991. godine kada je bio rat u Hrvatskoj. S novinarom iz Splita otišao sam u Slavoniju i Bosnu napraviti reportažu o prvim oslobođenim mjestima i selima uSlavoniji. Reportaža je objavljena na dvije stranice u Nedjeljnoj Dalmaciji, s 20 fotografija. Posebno me se dojmila fotografija na kojoj Šokac, s pivom u ruci, ljubi konju glavu. To je bilo u Nuštru, prvom oslobođenom selu od srpske agresije. Sjećam se, bili smo u Nuštru i kada je bila primopredaja prvih oslobođenih vojnika. Njih osamsto. Jako me tada iznervirao i isprovocirao jedan srpski pukovnik. Rekao je: „Neće da bude nikakve primopredaje, bre!!!“ Ja, onako mlad i pun emocija, skoro sam ga udario aparatom u glavu. Srećom, bio je Čupa, kamerman do mene i kad je skužio što želim napraviti , uhvatio me za ruku i spriječio da napravim opći skandal i upropastim primopredaju naših jadnih dečki. Poslije toga više se nisam bavio ratnom fotografijom, jer je to u meni budilo prviše emocija. Ja sam rat u Hrvatskoj doživljavao vrlo emocionalno. Fotografirao sam i u isto vrijeme sam plakao. Morao sam se maknuti od toga.
Velik do vašeg opusa odnosi se na glazbene umjetničke foto portrete rock i jazz glazbenika. Je li vas ljubav prema glazbi navela na bavljenje glazbenom fotografijom koja nerijetko zahtjeva i cjelonoćno promatranje lica pjevača, ne bi li se ulovio onaj bitni trenutak umjetničkog vrhunca nekog koncerta?
– Uz fotografiju, glazba mi je na drugom mjestu u mojem životu. Kod kuće imam kolekciju više od 5000 CD-a i još ih danas kupujem. Glazba me jako inspirira u stvaranju fotografija. Sjećam se kako su me glazba Petera Gabriela i njegov soundtruck „Birdy“ inspirirali da napravim serijal venecijanskih karnevalskih maski koju sam nazvao „Ljudi maske“. Peter glazbu radi srcem, tijelom, glavom i dušom i ja ga naprosto obožavam. Do danas sam u svojoj karijeri snimio nekoliko tisuća koncerata, od rocka, heavy metala, jazza, puncka, popa… Koncertnom snimanju fotografija pristupam s puno emocija i jednom vizijom o glazbeniku kojeg snimam.
Koja snimanja su vam ostala u sjećanju od stotina koncerata na kojima ste bili?
– Uf, ima ih puno. Teško je izdvojiti. Ali, evo nekih – Morcheeba u Londonu, Skunk Anansie u Beču i Knastanzu, Carlos Santana u Parizu 1998. godine kad smo ujedno Goran Bakić i ja jedan sat radili intervju s Carlosom. Taj me se čovjek jako dojmio svojim pristupom životu. Pamtim i intervju sa Chrisom Reaom u njegovoj kući izvan Londona. Isto jedan običan i jednostavan čovjek. Kad sam ga čekao da napravimo seriju fotografija po njegovoj kući, sjedio sam u njegovoj sobi za meditaciju ispod koje protječe rijeka od obližnjeg mlina. Tada sam po prvi put poželio da budem rock zvijezda. Pamtim i razgovore i snimanja s nervoznim Lou Reedom u Varšavi, Mettalicom u Pragu, Ljubljani i Zagrebu, Pere Ubuom u Ljubljani. Snimao sam sve koncerte u Zagrebu koji su održali Lebi sol, kao i meni posebno drage Partibrejkerse. Mogao bih napisati knjigu.
S kime ste surađivali od poznatih rock i jazz kritičara?
– Najviše sam surađivao s Goranom Bakićem, koji je živa enciklopedija rock glazbe. S njim sam napravio i snimio neke velike inervjue – sa Skin iz Skunk Anansie, pa s Jeremy Spencer Group, Davidom Gilmourom, Huel iz Fun Lovin Criminals, Skyem iz Morchebbe, Goranom Bregovićem, Iggyjem Popom, Tinom Turner, grupom Yes, Lennyjem Kravitzom, Alison Morissete, a sjećam se dobro i snimanja s Ironom Meiden, R.E.M., Patti Smith, The Coors, Texas, AC/DC i Mettalice.
Vaše fotografije Franka Zappe i Santane bile su i među najboljima u svijetu po anketama. Kako su nastale?
– Jednostavno. Htio sam pokazati kroz svoju fotografiju njihov karakter, emociju, strast za glazbom koju stvaraju i izvode.
I vaše novinske fotografije uvijek su imale umjetničke kvalitete. Objavili ste niz foto monografija – „Buđenja“, „Lonjsko polje“, „Pag“. Bila je to vaša velika posveta prirodi, metafizičke studije najfinijih mijena krajolika, neba, mora. Možete li nas podsjetiti na nastanak tih fascinantnih radova?
– Priroda je moja ljubav koja mi se događa zadnjih 15 godina mojeg stvaralaštva. Ona mi je odmak od koncerata i velikih dvorana i stadiona gdje ima tisuće ljudi i nemate kamo pobjeći. Moj bijeg i meditacija su sa prirodom. Shvaćam ju na poseban način i iz nje izvlačim sve što mi pruža. Osjećam se poput slikara i kipara kad stvaram fotografiju prirode. Napravio sam fotografsku legendu o malome kvarnerskom mjestašcu Lubenice na otoku Cresu. I studije kamena na otoku Pagu nazvane “Structures”.
Što tvori jedinstvenost i neumrlu bit onih slavnih fotografija koje su se vizualnom snagom upisale u kolektivno pamćenje?
– Ljubav, strast i emocija.
Jedno vrijeme ste snimali i kazališne predstave. Riječ je opet o novom izazovu. Što je važno za dobru kazališnu fotografiju?
– Kazalište i balet koji snimam, puni su strasti i nabijeni emocijama. To vam je isto kao da ste na nekom rock ili jazz koncertu.
Fotografija u Hrvatskoj danas je gotovo uništena, mnogi fotografi su bez posla, propala je jedina prodajna galerija, tržišta nema. Što bi trebalo napraviti da se poboljša stanje hrvatske fotografije i koliko se umjetnička fotografija cijeni u svijetu, što jako dobro znate, jer ste mnogo putovali?
– Nažalost, nismo danas shvaćeni u Hrvatskoj. Ali, mnogi su naši fotografi priznati u svijetu – visimo po raznim svjetskim galerijama Pariza, Londona, New Yorka, Los Angelesa itd. Ali, u Hrvatskoj nismo slizani s društvenim i političkim strukturama. Apolitični smo i svoji smo. Samo šljaka, rad, krv, suze i znoj.
Radite na mnogo novih projekata, novih knjiga, pregovorate o izložbama u inozemstvu, držite foto-tečajeve, radite za glazbene portale. Možete li nam otkriti još neke od novih projekata?
– Moj veliki projekt na kojem trenutno radim i koji mi uzima puno vremena i energije, pokretanje je tiskovine pod nazivom “FLASH – časopis za urbanu kulturu”. Treba izaći na tržište 1. lipnja ove godine i to će biti četverotjednik na 56 stranica. Skupio sam trenutno najjaču novinarsku i fotografsku ekipu koja je na sceni u Hrvatskoj. Detalji su još tajna. Vizualni i dizajnerski koncept osmislila je moja genijalna dizajnerica, Sanja Klaić Bilić. S dečkima fotografima, Pobi Mladenom i Vedranom Metelkom, izdajem knjigu fotografija o bubnjarima, pod nazivom „Kako bubanj kaže“ i u javnosti bi trebala biti početkom travnja. Već imamo dogovoren termin i za izložbu u Zagrebu u Galeriji “Laval Nugent”, s otvorenjem 2. studenoga 2018. u 19 sati. Trenutno još radim na velikom projektu monografije o gradu Zagrebu. Zvat će se “Moj Grad – kronika jednog vremena” i obuhvaćat će arhitekturu, parkove, ulice, kvartove, street life – uličnu fotografiju, kazališne predstave i balet u HNK, KNAP-u, Komediji, Gavelli, ITD-u, ZKM-u itd., koncerte u Areni, Vatroslavu Lisinskom, Hard Placeu, Vintageu Industrial Baru, Tvornici kulture, Boogaloo Clubu, Saxu, itd. Sastojat će se od 350 stranica crno bijele fotografije, a predgovor će napisati viši savjetnik Moderne galerija, Željko Marciuš.
Rekli ste da želite dati neku poruku?
– Muškarcima savjetujem – slušajte pametne žene oko sebe i prihvatite ih kao ravnopravne u društvu, ne zlostavljajte svoje supruge, ljubavnice i djevojke. Neka Vas u životu prati dobro svjetlo. Želim svima puno ljubavi. Treba se boriti protiv svakog fašizma i rasizma u svijetu i za ravnopravnost žena. Love&Peace.