Što nam poručuje onaj koji je ležao u sarkofagu iz Bala? Pokojnik iz sarkofaga nam poručuje: 'Ja vjerujem da je poslije smrti moja vječna domovina kod Boga, ne nebesima, u raju, u nebeskom Jeruzalemu.' Ovu viziju razrađuje Apokalipsa, pa u poglavlju 22. predočuje raj kao vrt gdje stabla svaki mjesec donose plodove
Neumorni dr. Branko Fučić, kako smo već pisali, pronašao je prava blaga u kvarnerskim i primorskim mjestima, rekonstruiravši čitavu jednu pomalo zaboravljenu povijest koju opisuje u svom kultnom djelu „Terra incognita“. Jedan od takvih nalaza je i sarkofag iz Bala koji ga je, kako piše Fučić – „odavno privlačio svojim uklesanim ukrasnima“.
Sarkofag je smješten u župnoj crkvi u Balama, u južnoj Istri. Riječ je o kamenoj škrinji, izdubenoj u kamenu bloku, s kamenim poklopcem. Sarkofag je grčka riječ koja doslovce znači onoga koji ždere pokojnikovo tijelo. Ukrasi na sarkofagu iz Bala uklesani su u plitkom reljefu duž njegovih dviju vidljivih stranica – one dulje i one kraće. Ali, to i nije pravi reljef, to su dvije paralelne plohe.
Prva je udubljena pozadina, a druga je pred njom ravna ploha u koju je crtež oštro uklesan dlijetom. Na duljoj stranici sarkofaga prikazana je arkada, ritmički niz lukova, ispod kojih su stilizirana stabla.
Na kraćoj stranici uklesan je neobičan križ. Iz križa izbijaju pupoljci, a oko križa raste vegetacija – stilizirana stabla. Taj vegetabilni križ, nalazi se, dakle, usred šume stabala. Prvo je pitanje – što sve to znači? Nema te kulture na svijetu koja ne bi smrt poimala najozbiljnije i u kojoj grobni spomenik ne bi ispovjedao vjerovanje i životni stav onoga koji leži u grobu. Pa i ono što se na grobu za oko čini kao ukras, uvijek nosi neku poruku.
Što nam poručuje onaj koji je ležao u sarkofagu iz Bala? On ispovijeda svoju kršćansku vjeru. Ona arkada, onaj niz lukova na stupovima, skraćenica je za veću građevinsku cjelinu, to je pars pro toto, dio za cjelinu. A to je predodžba onoga nebeskog Jeruzalema, one veličajne vizije iz Apokalipse, koja u obliku blistava nebeskog grada predočuje raj, vječno prbivalište blaženih duša.
Neobičan križ
Pokojnik iz sarkofaga nam poručuje: “Ja vjerujem da je poslije smrti moja vječna domovina kod Boga, ne nebesima, u raju, u nebeskom Jeruzalemu.“ Ovu viziju razrađuje Apokalipsa, pa u poglavlju 22. predočuje raj kao vrt gdje stabla svaki mjesec donose plodove. To su ona stabla što ih na sarkofagu vidimo ispod lukova arkada. A što je s onim neobičnim križem?
Pokojnik u sarkofagu ispovijeda svoju vjeru u križ, u spasonosnu otkupiteljsku Kristovu žrtvu na križu. A mi se pitamo – što je križ bio kao predmet, kao materijal? Dvije ukrštene grede, suha mrtva drvena građa. Pa, zašto iz tog mrtvog suhog drva izbijaju pupoljci? To drvo križa je živo, aktivno, zeleno. Otkuda majstoru balskog sarkofaga predožba o živom, o zelenom drvu Kristova križa? Iz ideja ranosrednjovjekovnih kršćanskih stoljeća, iz liturgije.
Svi koji redovito pohađaju crkvu, mogu se prisjetiti što se u crkvi pjeva na Veliki petak dok pristupamo da se poklonimo križu, da ga poljubimo: „Križu sveti, stablo svako, zavidi ti bajni sjaj…“, a to je malo slobodniji prijevod prastaroga latinskog himna što ga je još u VI. stoljeću ispjevao Venencije Fortunat: „O križu, znače naše vjere, među svim stablima jedino si ti plemenito. Ni jedna šuma ne rađa takvo drvo krošnjom, cvijećem, plodom. Slatki čavli, slatko drvo, oni nose slatki teret“.
To je, naravno, raspeto Kristovo tijelo, izvor i inspiracija ikonografije križa na sarkofagu iz Bala. Iz križa izbijaju mladice, a oko križa rastu stabla, raste šuma, u kojoj je križ jedino plemenito drvo. Kad iz današnje perspektive slušamo i pjevamo ove stihove, nekome od nas će se činiti neobičnim, upravo bizarnim, kako je to Venencije Fortunat mogao doći na pomisao da suhe grede križa uspoređuje sa živim, zelenim stablima u šumi. Ali iz perspektive vremena u kojemu je Venencije Fortunat živio (između 530. i 610 godine), njegova je predodžba shvatljiva.
To je doba kad se kršćanstvo još probijalo kroz poganski svijet koji je, uz ostal,o obožavao sveto drveće i svete šume i gajeve. „Ne klanjajte se drveću, jedino drvo koje je plemenito i koje je dostojno da mu se klanjate jest drvo Kristova križa“. To je poruka i to je smisao ovakvog prikaza križa koji pupa i koji stoji usred drugih stabala. Sarkofag iz Bala je angažirana umjetnost. Nju se okom uživa, nju se i čita, ali treba ju znati čitati.
Kada je nastao sarkofag iz Bala? Kratko rečeno – antiklasične forme na sarkofagu, krajnja redukcija volumena, sploštavanje plasticiteta i izrazite tendencije prema graafizaciji oblika, govori da smo daleko od antike odmakli u srednji vijek, da smo već napustili i VI. stoljeće, ali da još nismo dostigli punu stilizaciju pleterne ornamentike. Stoga bih sarofag iz Bala smjestio u VII.-VIII. stoljeće.
Mutvoranski bestijarij
Lapidarij Arheološkog muzeja Istre, postavljen u klaustrumu samostana i crkve sv. Franje u Puli, prava je riznica istarskih starina. Ima tu kamenih spomenika koji će i nestručnjaku trajno ostati u sjećanju, među njima i niz kamenih blokova na kojima su u reljefu uklesani likovi različitih životinja. Okrstit ću ih zajedničkim imenom: Mutvoranski bestijarij. Bestijarij zato jer su tamo prikazane životinje, a mutvoranski stoga što svi ti blokovi kamenja potječu iz neke porušene crkve u gradiću Mutvoranu u južnoj Istri.
Uz ove blokove s reljefima što su sada izloženi u Lapidariju u Puli, ima ih još nekoliko, cijelih ili okrnjenih, koji su ostali ugrađeni na vanjštini zida mrtvačnice na mutvoranskom groblju. Na svakom od tih kamena prikazane su po dvije životinje. Kad ih bolje promotrite, zapazit ćete da jednoj od njih uvijek visi iz gubice stilizirani list, trava, zelenje, dok je druga nakostriješena i kesi zube. Ideja je očita: jedna od njih je pitoma, domaća životinja – govedo koje se hrani travom, dok je druga životinja grabežljiva zvijer.
Postavilo se pitanje – odakle dolazi ova zamisao, gdje se u crkvenim tekstovima pojavljuju antitetički parovi s jednom pitomom i jednom divljom životinjom? Taj tekst sam našao u starom zavjetu, u knjizi proroka Izaije: „Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pastii, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu kao govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora.“
Sve ono što se vidi u reljefima na Mutvoranskom bestirajriju nalazi se u tom Izaijinom tekstu. Tu je vuk s janjetom, ris s jaretom, tele s lavićem i krava s medvjedicom. Tamo imate i doslovce ilustriran stih: „Lav će jesti slamu kao govedo“. Tog dobrog lava, lava „Dobrića“ koji postaje vegetarijanac, prepoznat ćete na onom reljefu gdje je lavu pod gubicom neki predmet poput polumjeseca na stalku. To su jasle iz kojih lav jede slamu.
Na tim je reljefima i aluzija na stih – „…nad rupom gujinom…“. Ta guja, ta strašna zmija ljutica, najljuća što može biti, bila je u starim predodžbama izmišljena hibridna životinja koju su nazivali – bazilisk. Na jednom od mutvoranskih reljefa vide se dva eliptična oblika: to su rupe u koje se uvlače bazilisci, a lijevo i desno od tih rupa, prikazani su bazilisci poput nekakvih morskih konjića koji se međusobno ljube, a što mislite kako? Bazilisci jedan drugome stavljaju jezik u usta. (Budite oprezni, da ljubeći se, ne poljubite baziliska…).
Ostaje otvoreno pitanje – prenosi li Mutvoranski bestrijarij izravno Izaijin tekst, ili možda neki srednjovjekovni komentar na Izaijine stihove? Najvažnija je, ipak, njegova poruka. To je velika vizija Božjega mira koje će zavladati u Mesijanskom kraljevstvu. Tada će se mačevi prekovati u plugove i koplja u srpove, navješta Izaija.
Tada će se pomiriti i najveće suprotnost. One životinje uopće nisu životinje – to su alegorije nas ljudi. Mutvoranski bestijarij je velika poema o suživotu iz XI. stoljeća.
Najstariji bakarski pečatnjak
Zanimljiva je i priča o jednom malenu predmetu, tako malenom da biste ga mogli sakriti u stisnutoj šaci. To je jedan pečatnjak. Sitnica, ali važan povijesni spomenik. Pečatnjak je alat kojim se, udarajući ili pritiskajući, otiskuje pečat. Pečatnjak je negativ, a pečat je pozitiv. Pečatnjak je kalup.
Stari pečatnjak u bakarskom Gradskom muzeju izrađen je od mjedi, a sastoji se od milimetar debele okrugle pločice, široke dva i pol centimetra, a na njoj je zalemljen mjeden prsten u koji je – radi lakšeg rukovanja – bio utaknut drveni istokareni držak. Današnji drveni držak nije originalan. Ne znamo kuda je sve bakarski pečatnjak putovao dok nije 1954. dospio u Muzej kao dar gospodina Rumbolta, umirovljena činovnika iz Rovinja, potomka stare bakarske porodice.
Rez na pečatnoj pločici nije eleganan i fin. Dubok je i grub. Očigledno, nije ga gravirao neki veliki i rafinirani majstor, nego teška ruka provincijskog obrtnika, vjerojatno nekog domaćeg zlatara. On je uokolo pečatnjaka urezao latinicom, gotičkim pismenima natpis: ‘SIGILUM CASTI BUCHARI’, tj. pečat grada Bakra, a usred polja urezao je stojeći lik svetog Andrije apostola, zaštitnika grada Bakra, onoga sveca kojemu je posvećena bakarska župna crkva. A kako znamo da je to baš sveti Andrija?
Ponajprije znamo da je to svetac, jer ima svetokrug, aureolu oko glave, a da je to apostol Andrija znamo po tome što on u svojoj lijevoj ruci nosi kao svoj atribut, kao svoj znak, posjetnicu – kosi križ u obliku slova X, odnosno u obliku rimskog broja X, pa se zbog toga takav oblik križa zove – Crux decussata. Stara legenda govori da je sv. Andrija, privezan na takvom križu nakon mučenja izdahnuo u Patrasu, gradu i ludi u Grčkoj.
Na bakarskom pečatnjaku nosi on u drugoj ruci osmerokraku zvijezdu. To je jedinstven slučaj u kršćanskoj ikonografiji, u cijelom kršćanskom svijetu, da sveti Andrija uza svoj kiž nosi još i zvijezdu… U toj zvijezdi prepoznajemo heraldički motiv iz starijeg grba krčkih knezova, prije nego što su pod novim imenom Frankopana, počeli upotrebljavati novi grb s dvama uspravljenim lavovima, koji su dobili 1430. godine. Ali neko su vrijeme još rabili, uz novi i stari grb.
Krčki su knezovi dobili cijeli Vinodol, pa tako i Bakar, jednu od devet vinodolskih općina. Od tada, uz neke periode u XV. i XVI. stoljeću, Bakar ostaje frankopanskim posjedom sve dok godine 1550. nije prešao u ruke Zrinskih.
Ovim su se, dakle, pečatnjakom služili krčki knezovi Frankopani, dok su vladali u Bakru. A to nije kratak period, a treba odrediti uže vrijeme unutar kojega je bakarski pečatnjak nastao. Tu nam moraju pomoći epigrafika, znanost o starim natpisima i povijest umjetnosti. Gotičko pismo, kakvo je ugravirano na pečatnjaku srećemo na našem jadranskom području od XIII. do XV. stoljeća, a gotičke stilske oznake na ugraviranom liku svetog Andrije sežu nastanak pečatnjaka u XIV. ili u prvu polovicu XV. stoljeća.
Srednjovjekovnih voštanih pečata na ispravama koje su bile izdane u našim zemljama ima priličan broj, ali metalnih srednjovjekovnih pečata sačuvalo se malo. Stoga, uz sve druge povijesne i umjetničke momente, ovaj bakarski pečatnjak i pod tim vidom dobiva višestruku vrijednost dragocjena muzejskog eksponata.
(Nastavlja se)