Zagreb ima i dalje ključno mjesto u svijetu animacije

0
90

“Posljednji izazov” obišao je 20-ak festivala, a osvojio je nekoliko nagrada i priznanja (Animafest Zagreb, Supertoon Šibenik, Stoptrick Maribor, BanjalukAnima). Film čeka još dvije godine intenzivnog festivalskoga života, a potom i projekcije u sklopu retrospektivnih programa, osobito stoga što je riječ o animacijskoj tehnici koja je u Hrvatskoj zaživjela tek posljednjih nekoliko godina

Jedan od najtalentranijih i najuspješnijih hrvatskih scenarista i redatelja animiranih filmova danas Božidar Trkulja već je za svoj prvi film “Priča s početka vremena” ovjenčan brojnim nagradama u Hrvatskoj i svijetu.

U Salonu Izidor Kršnjavi u sklopu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna nedavno je otvorena i velika izložba lutaka i scenografije iz Trkuljinog drugog ne manje uspješnog filma “Posljednji izazov” koja će gostovati i u drugim gradovima. Riječ je o 16-minutnom stop-animacijskom lutkarskom filmu nastalom 2017. u produkciji Zagreb filma. Film je premijerno prikazan u lipnju ove godine na Svjetskom festivalu animiranoga filma Animafest u Zagrebu, dosad je obišao 20-ak festivala, a osvojio je nekoliko nagrada i priznanja (Animafest Zagreb, Supertoon Šibenik, Stoptrick Maribor, BanjalukAnima). Izložba koju je autor postavio u suradnji s Udrugom bivših učenika Škole Primijenjene umjetnosti i Zagreb filma, pruža sjajan uvid u proces rada, odnosno nastanak jednoga takvoga djela, a posjetitelji mogu uživati u 30-ak lutaka smještenih u gotovo monumentalnu scenografiju i filigranski izrađenu rekvizitu.

Loading...

O ljubavi prema animaciji, dosezima i problemima ove izvnredne umjetnosti razgovarali smo s autorom:

Posljednji izazov“ je izrazito bogat film, bogat humorom i prepun detalja. Koliko Vam je vremena trebalo da ga napravite i možete li ukratko reći o čemu je riječ?

Nakon tri godine rada, svaka pohvala godi, a s vremenom nestane i ona neka briga koju imate dok radite…hoće li film uspjeti i opravdati uloženo vrijeme, novac i energiju. Sada više ne brinem jer su kritike žirija i publike odlične. Iako sam kao scenarist i redatelj istaknut na ovom projektu, bez svoje male, ali nepokolebljive i kreativne ekipe, ne bih mogao napraviti ovako zahtjevan film.

Za potrebe filma izrađeno je 30-ak lutaka, 11 scenografija za 11 različitih lokacija na kojima se radnja filma odvija, te mnoštvo rukom rađene i oslikane rekvizite. Riječ je o epskoj i fantastičnoj potrazi za Gralom koju potaknu i vode tri pohlepna patuljka. No, ni ostali glavni likovi: Barbar, Čarobnjak, Nekromant, Čarobnica i Paladin, nisu imuni na pohlepu, što ih dovodi u sukob s čuvarima Grala, njihovim zamkama, ali i teškoćama zbog klipova koje si međusobno podmeću pod noge. Taština, žudnja, ali i vlastita nespretnost i nesposobnost vode ih prema njihovim neumitnim sudbinama. Igrao sam sa stereotipima fantastike i humorom, pa bi se tako na kraju film mogao staviti u jednu novu ladicu hrvatske kinematografije s etiketom: „Epska crnohumorna fantastika“.

Koliko traje festivalski život jednog animiranoga filma i što se događa s njimnakon toga? Mogu li ga gledati djeca?

Kao i sve kratkometražne animirane filmove i „Posljednji izazov“ čeka još dvije godine intenzivnog festivalskoga života, a potom i projekcije u sklopu retrospektivnih programa, osobito stoga što je riječ o animacijskoj tehnici koja je u Hrvatskoj zaživjela tek posljednjih nekoliko godina. Naravno, tu su i televizijska prikazivanja, tako da će film na kraju doći i do one najšire publike.

Iako je prije svega namijenjen odraslim gledateljima zbog nešto mračnije atmosfere i malko pomaknutog humora, kako je to napisao jedan od članova žirija, mislim da ga mogu gledati i djeca od 12 godina naviše. Tako će sljedeću festivalsku projekciju imati na Animateci u Ljubljani početkom prosinca, upravo u natjecateljskom programu za djecu.

S kim ste surađivali?

Lutke su izradili Ivana Bošnjak, Thomas Johnson i Dina Karadžić, a u odijevanju „glumaca“ pomogla im je kostimografkinja Tihana Ostreš. Scenografiju je potpisao arhitekt Nenad Laktašić, patinom i bojom mu je pomogla Antonia Begušić, ujedno i jedna od animatorica na filmu. Glavna animatorica Antonija Veljačić nije imala nimalo lagani ni zahvalni zadatak udahnuti pokret i život u čak osam glavnih i 30-ak sporednih likova, a to je sjajno napravila zajedno s Pavlom Stanojevićem koji je ujedno bio i direktor fotografije. Za postprodukciju i specijalne efekte bio je zadužen Bruno Razum, dok sam glazbu skladao zajedno s dizajnerom zvuka Vladimirom Sokačićem s kojim sam osmislio i osobiti jezik kojim likovi u filmu govore. Titl mi ovaj put nije bio potreban, jer je sve jasno iz onoga što se zbiva u slici. Glasovi su tu kako bi cijeli njihov svijet djelovao stvarno i prirodno isto kao i oni sami. Nisam želio da likovi budu nijemi.

Zapažen uspjeh je postigao i Vaš prvi animirani film „Priča s početka vremena“. Možete li nas podsjetiti na priču s kojom ste privukli pažnju i hrvatske i svjetske publike?

-“Priča s početka vremena” je svoj festivalski život započela 2012. i obišla je 50-ak domaćih i svjetskih festivala, “prošetavši” od Bristola do Seula. Ući u natjecateljski program, među 80-ak odabranih, kada selekcijske komisije moraju izabrati između 1500 filmova, nije lako, ali film je očito imao neki svoj šarm kojim ih je privukao. To je priča smještena u davno doba, kad je svijet još bio mlad, a opet bogat starim čudovišnim bićima. I ta se priča oslanja na potragu. Ona glavnoga junaka treba odvesti na kraj svijeta kako bi pronašao djevojku koja će mu pomoći pobijediti mitskoga demona Garmaha – niti lignju –niti pticu, i spriječiti ga u namjeri da svijet zavije u tamu.

Priča o vama više je nego zanimljiva. Animiranim filmom počeli ste se baviti iz čiste ljubavi, kao autodidakt, ili, da citiram Clinta Eastwooda koji je napisao u svojoj autobiografiji „da je sve o filmu sam naučio“. Kako ste snimili svoj prvi film?

– Zapravo, rekao bih da sam “sve što sam naučio, naučio od drugih” i još uvijek učim. Kad prestanete učiti, onda to znači da ste vrlo vjerojatno mrtvi. Nikad se nisam potpuno posvetio samo jednoj umjetnosti. Tražio sam i razvijao talente ili naznake talenata na više područja istovremeno, a animirani film mi je pružio mogućnost da sva svoja do sad stečena znanja spojim u cjelinu. Poticaj za rad na animiranom filmu došao je 2010. iz Bonobostudia kojeg su osnovali i tada zajedno vodili Simon Bogojević Narath i Vanja Andrijević. Dopao im se scenarij, pomogli su mi puno i produkcijski i savjetima, a iako je bila riječ o gotovo pionirskom pothvatu, “Priča s početka vremena” je na kraju postigla festivalski uspjeh i omogućila stvaranje novih lutkarskih filmova. Hrvatska animacija uvijek se najviše oslanjala na crtane tehnike, pa čak i u svojem najslavnijem vremenu napravljena su samo tri-četiri lutkarska filma. Danas su se mnogi hrvatski autori okrenuli upravo toj tehnici.

Financijski su vam pomogli Hrvatski audiovizualni centar i Zagreb film koji je nekoć bio pojam svjetske animacije, ali i kulturni brand grada Zagreba. U kakvom je stanju danas Zagreb film koji se vrlo dugo nosio s raznim poteškoćama, lošim upravama itd?

– Zagreb film je dugi niz godina imao problema, ali dolaskom Vinka Brešana na čelo te ustanove u kulturi, a potom i Simona Bogojevića Naratha koji je preuzeo dužnost umjetničkog direktora, situacija se bitno promijenila. Zagreb film se vraća na svoju prirodnu poziciju, a filmovi koji nastaju u studiju putuju po festivalima i dobivaju nagrade. Isto se događa i s filmovima drugih hrvatskih animacijskih studija. Televizije, domaće i strane otkupljuju filmove za prikazivanje i oni se vrte na programu. Već šestu sezonu traje i Animatik, emisija posvećena animiranom filmu koja se svake druge srijede emitira na trećem programu HRT-a. U animaciji se događaju sjajne stvari, ali s obzirom da živimo u svijetu zagušenom i zakrčenom gomilom nebitnih i nepotrebnih informacija, taj uspjeh nekako izmiče pažnji. U svakom slučaju Zagreb i dalje ima ključno mjesto u svijetu animacije, i filmovima koji u njemu nastaju i Animafestom koji svake godina svojim utjecajem privlači pažnju cjelokupne svjetske animatorske scene. Toga ne bi bilo bez potpore HAVC-a, ni bez potpore Grada Zagreba. Drago mi je da je Zagreb svjestan animiranog filma i nadam se da će tako ostati zbog dobrobiti koju udiše u pluća grada.

Možemo li uopće zamisliti život bez animacije u današnje vrijeme?

– Animacija je toliko prisutna da ju je nemoguće izbjeći, ali ju je s druge strane lako previdjeti. Pogledate li samo reklame, vidjet ćete da ne postoji gotovo niti jedna u kojoj barem nešto nije animirano. Nema te WC školjke ili usne šupljine koje ne teroriziraju horde nemilosrdnih animiranih bakterija, dok žvakaće gume, osvježivači zraka i tijela, pa čak i pečeni dijelovi pilića, ispuštaju animirani pramičak mirisne poželjnosti, a ako nekome danas možemo vjerovati da zna što radi, onda su to tipovi iz svijeta marketinga. Oni znaju što ljudi vole, a ljudi vole animaciju. Samo je ponekad nisu svjesni. Naravno, danas nema niti jednog velikog filmskog spektakla u kojem barem nešto, ako ne i većina materijala, ne bi bila animirana.

Poznato je se da čovjeka zauvijek obilježi neka knjiga, film, kazališna predstava, o glazbi da ne govorim. Kao istinskom zaljubljeniku, koji vam je animirani film ostao zauvijek u sjećanju?

Oduvijek sam bio zaljubljen u mitologije, bajke i fantastiku. Čini se da sam poput Obelixa upao u taj kotlić dok sam bio mali. Ipak za razliku od njega i danas smijem pristupiti tim okrepljujućim i čarobnim napitcima. Također, obožavao sam i još uvijek volim filmove Jima Hensona, „Predbožićnu noćnu moru“ Tima Burtona, omnibusni „Heavy Metal“ i sve što su napravili Pythonovci, kao i stripove Dubravka Matakovića, knjige Terryja Pratchetta i Roberta Asprina, ali prije svega Tolkiena, čiji me „Gospodar prstenova“ u animiranoj izvedbi Ralpha Bakshija iz 1978., kao i njegov „Mačak Fritz“, uveo u jednu drugu dublju priču, koja se nastavila s posjetima programima Animafesta koji je imao presudnu ulogu na mom putu. Do tad sam kao i sva djeca uživao u crtanim filmovima svaki dan iščekujući da se u 19:15 sati na televizijskom ekranu ukaže Zekoslav Mrkva, Eustahije Brzić, Pončo i Toro…

Koga vi osobno volite i cijenite od svjetskih autora?

– Najviše cijenim ljude s kojima radim, svoju ekipu. Kad vidite da iz vaše ideje i početne zamisli počne izranjati još dublji i detaljniji svijet sa svim finesama žive energije različitosti u pristupu i stvaranju, ne možete to ne voljeti. Znam da se pitanje odnosilo na nešto drugo, ali ne mogu si pomoći. Svijet nije negdje iza brda. On je tu i mi u njemu imamo svoje mjesto. Moramo naučiti voljeti i znati cijeniti ono što imamo, što znamo i što možemo. Previše se sramimo i podcjenjujemo, a na taj se način ne može naprijed. Prokušani hrvatski autori, Zlatko Bourek, Pavao Štalter, Nedeljko Dragić, Borivoj Dovniković Bordo, ali I oni ponešto mlađi, Marko Meštrović, Daniel Šuljić, Narath…redom su svjetski autori i njih zaista volim i cijenim. Od njih sam puno naučio i bez njih ova naša animacijska scena nikada ne bi bila ista.