Do danas je nestalo i oko 80 posto privatnih galerija diljem Hrvatske, a najveći slikari i kipari 20. stoljeća prodaju se po bezobrazno niskim cijenama čime tržište umjetnina nije srušeno, nego uništeno.
Hrvatska tone, ne doduše brzinom Titanica, ali zato sigurno i nezaustavljivo.
Što se tiče kulture, ne poražava samo činjenica da su u glavnom gradu ugašene ili premještene povijesne galerije i zatvorene kultne kavane, da su u nekoć legendarne knjižare odavno useljeni teleoperateri što si nije dopustila ni jedna srednjeuropska niti zapadnoeuropska država, da se dopustilo privatnim investitorima mijanjati prvu zaštićenu zonu Zagreba, da grad rese nevjerojatne prostačke reklame za roštilj na glavnom Trgu.
Do danas je nestalo i oko 80 posto privatnih galerija diljem Hrvatske, a najveći slikari i kipari 20. stoljeća prodaju se po bezobrazno niskim cijenama čime tržište umjetnina nije srušeno, nego uništeno. Nekada su se, međutim, u gradu njegovali i istraživali alternativni likovni pravci. Umjetnike “ s ruba” koji su nadahnuli neke od najvećih likovnih pravaca 20. stoljeća u hrvatskoj inačici istraživali su i dr. Vera Horvat Pintarić i dr. Nada Vrkljan Križić, priređivale su se izložbe, održavali i stručni skupovi, a otvoreno je na vrlo kratko vrijeme i nekoliko outisider galerija.
Dakako da si veće i manje kulture nisu dopustile ovakvo barbarstvo, usprkos sveopćem siromašenju svijeta. Tko su bili outsideri? Držali su ih otpadnicima od društva, ekscentricima ili psihički oboljelim ljudima, ipak, – umjetnost tih maštovitih i najčešće vrlo osamljenih pojedinaca koji su se povukli iz društvene vreve u osobne svjetove, dubinski je nadahula kulturu 20. stoljeća.
Utjecaj na povjesne avangarde
Koliko su djela outsiderske umjetnosti bila važna potvrđuje činjenica da su povijesne avangarde nemalo puta izvorište nadahnuća pronašle uprvo u potresnim djelima marginalaca. Bilo da je riječ o fascinantnim radovima psihičkih bolesnika, snažnim vizijama art bruta ili umjetnosti američkih Indijanaca, outsideri su do neslućenih granica razmicali prostore kreativne slobode.
Američki umjetnik Hery Darger (1892.-1972.) više od pedeset i pet godina stvarao je djela sakriven u svom stanu. Guran u ubožnice i ludnice, provodio je život siromaha i skitnice, dovalačeći kući gomile otpadaka. U svojoj je samačkoj sobi stvorio jedan od najznačajnijih opusa outisderske umjetnosti, slikajući i pišući o izmaštanoj djevojčici Vivian, njezinim prijateljima i neprijateljima. Kao ljudi izvanserijske imaginacije i snažne potrebe za osobnom slobodom stvarali su neoptrećeni bilo kakvim konvencijama. Stoga ne iznenađuje da je umjetnost tzv. samoukih umjetnika svih vrsta davno prepoznata kao važan segement stvaralaštva o čemu se mogu naći svjedočanstva u povijesti umjetnosti sve od 1880. godine do danas kada već postoje brojni muzeji i galerije koje se bave istraživanjem outsiderske umjetnosti, te velik broj knjiga i stručnih časopisa koje je redovito prezentiraju.
Za umjetnost marginalaca zanimali su se umjetnici poput Paula Kleea, Maxa Ernesta, i Andréa Massona, dok je stvaralaštvo tvz. primitivnih naroda bitno utjecalo na modernu umjetnost početka stoljeća. Poznato je da su se Picasso i Braque nadahnjivali afričkom skulpturom. Crteži spiritističkih medija nadahnjivali su nadrealiste. Klee je učlasopisu Die Alpen 1912. napisao: „Kada promatram ovo naše današnje obnoviteljsko vrijeme u umjetnosti, tvrdim da su djela mentalno poremećenih relevantija od svega što se nalazi u našim muzejima.“
Međutim, ključnu ulogu u prepoznavanju likovnih radova umjetnika marginalaca odigralo je izdanje seminarskih studija pishoterpeuta Hansa Prinzhorna „Bildenerei der Geisteskranken“ (Springer, Verlag, Berlin, 1922). Prinzhorn je nastojao proniknuti u sam proces umjetničke kreacije. I to tako što je skupio više tisuća djela nekoliko stotina raznih autora koji su bolovali od različitih duševnih bolesti iz Njemačke, Švicarske, Austrije i Italije. Želio je dokazati kako se u slučaju tzv. mentalno poremećenih umjetnika u stvari radi o stvaraocima u njihovom „prirodnom stanju“, o ljudima neiskvarenim djelovanjem društva. Njihova umjetnost proizlazi iz najdubljih slojeva njihove pishe, tvrdio je i stoga je i “autentična i iskonska”.
Prinzhorn je bio nadhanut vitalističkim i metafizičkim teorijama ekspresionizma, toga najavangardnijeg pravca u razdodblju ranog 20. stoljeća, pa je prihvatio i njihova polazišta o primordijalnom, spiritualnom, o Einfülungu, o potpunom uživljavaju i prožimanju osjećajem i idejom. Rezultat je bilo bezrezervno prihvaćanje nužnosti za indidivualnom ekpresijom u umjetničkom djelu, čime se izražavala pobuna protiv racionalnosti koja je vladala u prethodnim naraštajima.
Posebna su priča njemački ekspresionisti koji su hodočastili u Prinzohornovu zbirku Sveučilišta u Heidelbergu i pravo je čudo što je ta zbirka preživjela strahovite godine nacizma. Autori djela skupljenih u Heidelbergu, naime, bili su deportirani ili usmrćeni u koncentracijskim logorima.
Zanimljivo je da je Hitler na izložbi „Entartete Kunst (degenerirana/izopačena) umjetnost, 1937., godine uz djela Picassa, Noldea, Kokoschke i Beckmanna, uvrstio i radove iz Prinzhornove zbirke, ne bi li dokazao „ludilo i izopačenost“ moderne umjetnosti.
„Bibilija“ francuskih nadrealista
Prinzhornova je knjiga, na posljetku postala i „bilblijom“ francuskih nadrealista. André Breton je pridavao veliko značenje umjetnosti „mentalno poremećenih“. U svom prvom manifestu nadrealizma,
pozivao se na „ludilo koje čami u svima nama“, diveći se halucinantnom i iluzionističkom u djelima tzv. „luđaka“. No, primjerak Prinzohornove knjige imao je i André Masson te je njegov atelier bio jednim od središta nadrealističkog pokreta u kojem su se sastajali Jean Miró, Antoine Artaud, Michel Leiris, George Limbour i George Bataille. U taj je atelier Limbour doveo svog prijatelja Jeana Dubuffeta koji će se tu prvi put susresti s djelima iz Prinzhornove zbirke u kojima će pronaći svoj umjetnički identitet, I 1945., osnovati najznačajniju europsku zbirku sirove umjetnosti Foyer de l’art brut.
Dubuffet je strogo čuvao autore koje je otkrio, nastojeći ih zaštiti od svakog utjecaja kulture sredine, a nikako ne treba zaboraviti da je u plodotvornom okruženju art-bruta svoja slavna djela stvorio i naš Slavko Kopač, Dubuffetov dugogodišnji suradnik. S druge strane, Victor Musgrave je 1981. u Londonu osnovao zbirku „Autsajderskih arhiva“ s nakanom uspostavjjanja trajnoga muzeja marginalne umjetnosti, sličnoga kolekciji „Art Brut“ u Laussanei.
Termin „outsider art“ , koji će 1972. Musgrave uvesti u englesko govorno područje, prvobitno je bio zamišljen kao točni engleski ekvivalent za „Art Brut“ kojim se označava stvaralaštvo autentične i spontane kreativnosti likovno neškolovanih ljudi. Pojam „ousider art“ od sedamdesetih, a napose ranih osamdesetih, postat će opće prihvaćen pojam za obilježavanje ove umjetnosti u Europi i Americi (potonja ne poznaje pojam marginalne umjetnosti). Današnji autsajderi ljudi su najrazličitijih profila koji žive u vlastitom svijetu mašte. Prema mišljenju nekih europskih teoritičara, neka do najvećih imena tzv. naivne umjetnosti, ne pripadaju naivi, već području outsider-arta. Francuski teoretičari Christian Delacampagne i Jean –Louis Ferrier nastoje dokazati da slikare poput slavnog Carinika Rousseaua, Andréa Bauchanta, Séraphine de Senlis, Talijana Antonia Ligabuea ili njemačkog slikara Josefa Wittlicha treba promatrati u sklopu autsajderske umjetnosti.
Zagrebačka istraživanja
Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu je 1978. priredio izložbu radova iz londonskog „Outsider Archivea“ što je bio prvi susret zagrebačke likovne publikes s takvim djelima. Upornim istraživanjima nakon toga, predstavljeno je i nekoliko izvanrednih, autentičnih i vrlo vrijednih domaćih likovnih stvaralaca, poput Drage Juraka i Karla Syrovija. Zahavljujući dr. Nadi Vrkljan-Križić počela se pratiti i tzv. Trešnjevačka grupa outsidera od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća što je urodilo prvom specijalizirnom izložbom u MSU na kojoj su izlagali Božidar Štef-Golub, Igor Lasić, Vinko Maričević. Daljnjim istraživanjima, pronađena su i vrlo zanimljiva djela Tončija Adulmara i Romana Mičude. Dakako, svaki je umjetik stvarao osoban svijet od Krešimira Hlupa koje je radio fantazmagorične podvjesne prikaze, što su činile i Ljiljana Arar i Davorka Zdjelar samo u poetičnijioj i nježnijoj verziji. Melita Kraus i Nenad Burcar otkriveni su kao umjetnici krajnje ekspresivne emocionalnosti.
Stoga možemo tim krajnje zanimljivim stvarateljima reći za sada zbogom, jer je i tako Hrvatska nakon 22 godine ekonomskog uništavanja vlastite privrede i kulture bez ikakvih posljedica po protagoniste – postala zemlja većine outsidera, ali ekonomskih – gurnutih na rubove egistencije.