Ipak, da bi Milan Bandić ostao i opstao kao Milan Bandić morao se baviti i ukazanjima. U jednom trenutku u gradu se počelo pričati da se gradonačelnik odmaknuo od svog naroda, kao pastir od svog stada.
Možeš li doći do Bandića? Imaš li vezu za Bandića? Znaš li nekog tko zna Bandića? Znaš li nekog tko zna nekog tko zna Bandića? Sve su to pitanja koja je tisuće Zagrepčana postavljalo svojim prijateljima ili znancima kada im je nešto trebalo. Kako je Bandić narastao u gotovo mitološko biće tako su se rodili i mali bandići, šostari, jelušići, jelavići i ljubičići, bogovi u svom području djelovanja. Svaki mali bandić je preuzeo dio obveze velikog Bandića da ga rastereti od svih tih ljudi koji su ga svakog dana vukli za rukav i molili da im nešto sredi. Treba nam 50 000 kuna za udrugu, treba nam novi vrtić, treba nam 100.000 kuna za nove bicikle, treba nam novac jer nam je baka bolesna.
U tom moljakanju sudjelovali su svi. Od Roma s Ferenčice do gospode s Pantovčaka. Od konzervativaca i desničara do krajnjih jugonostalgičara. Od Željke Markić do LGBT udruga. U Zagrebu praktički ne postoji čovjek koji se bar jednom nije obratio Bandiću, odnosno jednom od većih ili manjih krakova njegove hobotnice. Kako je vrijeme prolazilo, moćni više nisu bili samo „njegovi ljudi“ već i „ljudi njegovih ljudi“. Da bi se zaštitio od masovnog povlačenja za rukav Bandić je stvorio mnogo malih bandića. S druge strane, zadržao je apsolutne ovlasti da odlučuje o svemu onom što je bilo bitno, odnosno gdje je bilo većeg interesa, ili velikog novca. Tu nije davao mnogo prostora ostatku ekipe.
Ipak, da bi Milan Bandić ostao i opstao kao Milan Bandić morao se baviti i ukazanjima. U jednom trenutku u gradu se počelo pričati da se gradonačelnik odmaknuo od svog naroda, kao pastir od svog stada. Te priče su vjerojatno došle i do samog Bandića jer se ubrzo nakon toga ponovno aktivirao, ali ovoga puta s nešto drugačijom retorikom. Počeo se pojavljivati na svim kritičnim mjestima u gradu. Ponekad se činilo da je na dva mjesta u isto vrijeme. Scena bi svaki puta bila ista, razlikovala bi se samo u detaljima. Pukne cijev, uruši se zgrada, ili se netko protiv nečega buni. Stoji Bandić, kraj njega jedan od njegovih poltrona, Bandić se kao malo ljuti, jer ga netko o nečemu nije dobro informirao, a ovaj sav pokisnuo, čak i da mu je ranije rekao sve , mora šutjeti, jer se velikom vođi ne smije proturječiti, pogotovo ne javno.
Za razliku od Sanadera koji je uzimao za sebe i pogodovao samo uskom krugu ljudi, Bandić se trudio da zadovolji svačije potrebe i želje. Ovom narodu nikada nisu smetali lopovi. Ljutili su se samo na one koji nisu znali dijeliti, a Bandić je to svakako znao. Teško je utvrditi koliko je ljudi kupio raznim beneficijama i sinekurama. Da nema njega, ni Šerbedžija ne bi imao svoj privatni skupi teatar na Brijunima a ni Zdravko Mamić ne bi postao metafora obogaćivanja, sistemom preusmjeravanja javnog novca u privatni džep.
Sve navedeno predstavlja faze sedamnaestogodišnje vladavine gradskog despota. Mijenjajući sebe i grad kojim vlada Milan Bandić je mijenjao i zagrepčane, njihov građanski moral i poštenje, ali i sposobnost zdravorazumskog razmišljanja i zaključivanja. Upustio se u niz dvojbenih projekata bez ikakve praktične svrhe za grad, od fontana do eto ovog zatrpavanja samog centra umjetnim snijegom, i sve te skupe performanse, predstavljao je kao opće dobro i korist, nešto što je nužno i potrebno svima. U Zagrebu postoji šarolika i dosta snažna opozicija, ali čini se kako većina ljudi i dalje podržava Bandića. Ne radi se više o pukom financijskom interesu, nego o identifikaciji s pomaknutim umom. Prosto rečeno, Milan Bandić je osoba s ozbiljnih psihološkim problemima i iluzijama o vlastitom božjem poslanju. Poput kakvog srednjevjekovnog kralja, između sebe i Boga, Bandić ne vidi nikoga, osim neba koje ih razdvaja. Ta patologija, dobiva stalnu potvrdu kroz činjenicu kako je Bandić i dalje zapravo nedodirljiv te da kreira stvarnost sviju građana, snagom vlastite volje. Bandić je vjerojatno potpuno lud čovjek, ali ako je tako, onda ni građani grada Zagreba nisu najnormalniji. I njima u glavi fali koja daska, kada i dalje slijede kralja Milana. Od moralnog posrnuća čitavog društva stigli smo do kolektivnog društvenog ludila, u kojem samo rijetki rogobore istinu. Ali glasovi razuma, uvijek su nadglasani od galame većine, a koliko vidimo, njoj sve to ne smeta. Ne znam, možda se ludilom ljudi brane da ne polude do kraja, ili ih jednostavno više nije briga. Netko bi komentirao crno nam se piše ali i za to kralj Milan ima rješenje. Istreseš posvuda snijeg, i sve je odjednom bijelo…