Nakon raspada na dvije podjednako neuspješne stranke i sužavanja na lokalnu priču, u očekivanju SDP-ove potpore u Zagrebu i kombinirajući s HDZ-om u Međimurju, Vrdoljakovi „narodnjaci“ računaju na povratak na veliku scenu. Ali izgledi za to su minorni
Cijena posla iznenada skače s 50 na 200 milijuna kuna!
Kao primjer zlouporabe položaja i ovlasti prepričava se Vrdoljakov zahtjev da se, samo nekoliko dana prije kraja roka za predaju ponuda tvrtki PSP Okoli, u dvjestotinjak milijuna kuna vrijednom natječaju izmijene uvjeti za ponuditelje na način da više nije važna pozitivna bilanca dotadašnjeg poslovanja. Na taj se način otvorio prostor da se u posao, tri dana prije isteka roka za predaju ponuda, uključe tvrtke koje nisu udovoljavale uvjetima natječaja, da te tvrtke dobiju posao… U cijelom tom slučaju, a radi se o projektima Podzemnog skladišta plina Okoli, tvrtke kćeri Plinacroa, zanimljivo je kako se „u hodu“ mijenjaju poslovni planovi. Najprije je odlučeno da se stručnim projektom kreće u modernizaciju četiri kompresora, te izradi jednog električnog u okviru 50-ak milijuna kuna. Šefa stručnog povjerenstva, koje je vodilo projekt, smjenjuje Krešimir Malec, HNS-ovac kojeg je ministar Vrdoljak postavio za direktora, te se donosi nova odluka. Sada se ide u projekt nabave dva nova kompresora te obnovu jednog, a što je „složenim“ tenderom dovedeno na 200 milijuna kuna, umjesto prvotnih pedeset. Po već objašnjenom tijeku batječaja, posao dobiva konzorcij koji predvodi kutinska tvrtka Turbomehanika – koja ni kapacitetima, ni referencama, niti znanjem ne može dobiti takav posao, a jamstvo za svih 200 milijuna kuna vrijednosti projekta daje Inina tvrtka kćer STSI, iako joj je udio u poslu oko 15% ukupne vrijednosti posla!?!
Pokušaj da se spinovima oko nedavnog posjeta Vesne Pusić Banskim dvorima Hrvatska narodna stranka još jednom, u velikom stilu, vrati na političku scenu Hrvatske, teško da će uspjeti. Čak i oni naivniji nisu skloni povjerovati da bi na kraju dana, odnosno nakon više nego uspješnih sto dana Vlade, i poprilične stabilizacije političkog sustava, Plenković na sebe preuzeo akciju spašavanja tog prilično minornog HDZ-ova oponenta. Pa otkud onda takve konstrukcije i koje su im ishodišne točke? Ima ih nekoliko. Prvo, HNS je od gubitka vlasti u krizi identiteta i smisla postojanja. To je čista trgovačka stranka, koja će se raspasti ako dulje vrijeme ne bude na vlasti, pa je red da se njenim članovima pruži barem lažna medijska nada kako su „još uvijek u igri“. Jer, baš kao što je Karamarko svojevremeno uvjeravao svoje vodstvo kako ima dovoljno potpisa za preslagivanje Vlade, tako je i Vrdoljak uvjeravao svoje suradnike da je povratak na vlast pitanje trenutka. Drugo, optiranje dijela vodstva HDZ-a s tom poraženom Karamarkovom idejom nikada nije prestalo, pa se mnogi, suočeni s kontinuiranim opadanjem svog utjecaja, još uvijek ufaju, a posljedično tome i navijaju za to, u neko skoro preslagivanje. Neki ga čak i najavljuju, doduše još uvijek ne potpuno otvoreno i javno, za razdoblje nakon lokalnih izbora. I konačno, kao pogonsko gorivo za plasiranje ovakvih konstrukcija koriste se evidentne, ali ipak prenaglašene, trzavice s MOST-om, odnosno onim njegovim dijelom kojem smeta što se uspjesi Vlade na gospodarskom planu ipak percipiraju kao HDZ-ovi i Plenkovićevi. Zbog toga koketiranjem s nekim oporbenim inicijativama nastoje usmjeriti pozornost na sebe i oduzeti svom koalicijskom partneru barem dio trenutne popularnosti. To im je, politički gledano, i te kako potrebno, s obzirom da se malo tko u Hrvatskoj danas može identificirati s Božom Petrovom, koji se u trenucima ključne borbe za pokretanje gospodarstva i stabiliziranje državnih financija, sklonio na mjesto predsjednika parlamenta. U mini anketi, koju smo proveli na središnjem zagrebačkom trgu, uvjerili smo se da većina naših sugovornika nije znala odgovoriti na pitanje što zapravo Petrov, osim povremenog predsjedanja sjednicama Hrvatskog sabora, radi.
Lijevoliberalni ukras na SDP-ovu dogmatskom reveru
Privid koketiranja s Vladom HNS-u, stranci koju malo tko u Hrvatskoj doživljava kao domoljubnu i nacionalnu, a nitko kao narodnu, donosi dvojaku korist. Nakon što je SDP-u dugo služila kao lijevoliberalni ukras na njihovom dogmatskom reveru, Vrdoljakova organizacija osjetila se od SDP-a zapostavljenom pa si diže cijenu. A cijena se, uoči lokalnih izbora, za koje je unaprijed jasno kako će ih izgubiti jer je HDZ u teško zaustavljivom usponu, uvijek postiže cupkajući oko crte, čas na jednu, čas na drugu stranu. Tako u Međimurju HNS čak iskazuje spremnost i za koaliranje s desnim centrom, dok u ostalim sjevernim županijama i dalje glumi ljevicu. Time ova, u osnovi deideologizirana interesna skupina, pokušava preživjeti još jedan izborni ciklus, nadajući se da bi radi nekih previranja u HDZ-u, koja im se stalno obećavaju, mogla, zahvaljujući broju saborskih zastupnika, doći u poziciju da odlučuje o opstanku Vlade.
Signali koje Vrdoljakova družina dobiva iz HDZ-a ipak ni izdaleka nisu tako snažni kako ih se želi prikazati. Posebice kako ih se želi prikazati u Hanžekovićevim izdanjima koja, iz posve razumljivih razloga, otvoreno nastoje uništiti svako povjerenje između te stranke i MOST-a. Ali treba kazati da ni tako slabašni, kakvi jesu, ti signali ne dolaze od iste skupine ljudi i ne proizlaze iz istih motiva. Jedan njihov dio igra na kartu rušenja koalicije s MOST-om kako bi srušili Plenkovića kao njenog tvorca, dok se drugi dio zanosi kako upravo time pomaže Plenkoviću jer mu, tobože, osigurava pričuvnu varijantu u slučaju da MOST poželi izaći iz koalicije. Dakle, iako je potpuno pouzdano da nedavni susret u Vladi nije imao nikakve veze s nekim novim „preslagivanjem“, svaki od uključenih aktera (HDZ, HNS, MOST) izveo je neko svoje zaključke, pa se mora priznati da operacija HAMZA medije i nije bila bez utjecaja. No najveću korist imao je upravo HNS. Dok se SDP bakće s aferom „putni nalozi“, a HDZ je u stalnoj poziciji da se mora braniti od svih mogućih, stvarnih i potencijalnih, sukoba interesa, HNS i dalje nitko ne dira. Čak ga i Cvitan, koji se ovih dana bori kako bi mu izvješće u Saboru dobilo pozitivno mišljenje, zaobilazi u širokom luku, baš kao i sve što se pod Vrdoljakovim ravnanjem događalo u energetskom sektoru. Neke procjene govore da bi se s novcem koji je prošao kroz ruke njihovih pouzdanika u energetskom sektoru bez problema – na putni nalog – moglo obići pola galaksije, a ne samo zemaljska kugla.
Kad institucije ne vide ono što je vidljivo golim okom
Na tragu raspodjele resora nakon formiranja Vlade, na samom kraju 2011., kada resor gospodarstva koalicijskim sporazumom pripada HNS-u, tadašnji čelnik stranke Radimir Čačić vrlo brzo svojom kadrovskom politikom uspostavlja mrežu HNS-ovih kadrova. Na čelnim pozicijama državnih poduzeća u sektoru gospodarstva najprije instalira svoje ljude, koji zatim izravno, ali i posredno, ostvaruju interese „politike“ koja ih je dovela i postavila. Kako vrijeme odmiče sve se, zapravo, pretvara u servisiranje uske interesne „mreže“ koja, koristeći državni utjecaj, snagu javnih poduzeća i proračunski novac, preuzima nadzor nad tim dijelom gospodarstva. Pri tome ova struktura upada u klasičnu zamku moći i utjecaja: što je pozicija moći odlučivanja vremenski dulja i intenzivnija – sve se manje poštuju zakonski okviri poslovanja, a posebno oni nužni za zdravi tržišni razvoj. Pored potpuno slijepog policijskog aparata, DORH-a i USKOK-a, koji su Vrdoljaku samo jednom, i to greškom, poslali poziv na obavijesni razgovor, razvila se golim okom vidljiva tržišna monopolizacija tamo gdje je nikako ne smije biti, a samo u cilju dobivanja „investicijskih“ odluka za projekte gdje poslove dobivaju oni politikom i interesima „bliski“. Blizina je prirodno uvjetovana, jer njome raste i sklonost za posebnim nagradama i protuuslugama, isplatama provizije, zapošljavanja od prijateljskih krugova „poslanih ljudi“ koji će kasnije odobravati određene podizvođače, sve pod krinkom provođenja državne politike „u programskom i kadrovskom smislu“.
Demontaža Čačićeve „sheme“ – Vrdoljakov energetski biznis
Stjecajem poznatih okolnosti, krajem 2012., Radimir Čačić odstupa s mjesta potpredsjednika Vlade RH i ministra gospodarstva. Po dogovorenom „ključu“ Milanovićeve vlade, iz HNS-a na slobodno mjesto ministra gospodarstva dolazi Ivan Vrdoljak. Rodom iz Osijeka, Vrdoljak je do pobjede na parlamentarnim izborima bio direktor i vlasnik tvrtke „ATO inženjering“ d.o.o.. Brzina s kojom se ovaj, u osnovi provincijski političar, kojeg je Čačić doveo u Zagreb, „snašao“ i s kojom je složio cijelu kadrovsku križaljku vitalnih čelnih pozicija unutar državnih sustava iz „svog“ resora ukazuje na dvije stvari. Prvo, da Vrdoljakove veze s pojedinim akterima energetskog biznisa nisu od jučer. O tome uostalom postoje i njegove izjave. Drugo, da je društvo koje kontrolira većinu poslova u ovom resoru vrlo ozbiljno i prodorno, i to do te mjere da je svojevremeno kružila urbana legenda da oni, a ne Vrdoljak, smjenjuju dotadašnje i dovode kadrove koje ne resi samo lojalnost prema Vrdoljaku, nego i prema njima. Tako je demontaža „Čačićeve sheme“ poslužila kako bi se uspostavila nova, po svemu sudeći znatno beskrupuloznija.
Kao vlasnik tvrtke ATO Inženjering d.o.o., Vrdoljak, s troje zaposlenih i minornim prometom, kroz sustav političke stranke HNS, krajem 2000-ih ulazi na području Osječko- baranjske županije u koaliciju s Glavašem, te dobiva poziciju vlasti u Županiji. Tada Vrdoljak dobiva jači politički angažman, ali i ATO počinje dobivati više poslova, pa promet i broj zaposlenih rastu. Dolaskom u poziciju vlasti na nacionalnoj razini nakon parlamentarnih izbora 2011., te „nesretnim okolnostima“ za šefa HNS-a Radimira Čačića, Vrdoljak postaje ministar gospodarstva. Kroz kratko vremensko razdoblje stvari se za njega „otvaraju“, te vrlo brzo stvara danas financijski i utjecajem vrlo moćnu hobotnicu. ATO Inženjering d.o.o., tvrtku za elektroinženjerske usluge, softwerska rješenja upravljanja, u vlasničkom odnosu prepušta supruzi te dotadašnjim partnerima. U bliskoj suradnji s dobrim prijateljem Denisom Voloderom, tada šefom divizije plina i nafte u hrvatskom Siemensu, pribavlja status ovlaštenog podizvoditelja, što je vrlo suspektno, s obzirom da na tom području postoji barem 4-5 daleko kvalitetnijih firmi nego je to ATO Inženjering. Na dan kada Vrdoljak postaje ministar gospodarstva, Denis Voloder navodno izjavljuje da od sada on (Siemens – divizija plina i nafte) dobiva sve državne poslove.
Modus operandi Vrdoljakove hobotnice
S vremenom, kao ministar, Vrdoljak u maniri Ive Sanadera „poziva na suradnju“ vodeće ljude najvažnijih hrvatskih tvrtki unutar svog resora. One koji ne prihvaćaju „suradnju“ vrlo brzo smjenjuje te postavlja „svoje“ ljude, redom sebi lojalne „HNS-ovce“. Tako u tvrtkama kao što su Petrokemija, HEP, posebno u poslovima održavanja i termoelektranama, PSP Okoli, poslove s golemim ugovorenim iznosima (u zbroju preko tri milijarde kuna u njegovom mandatu) pod prijetnjom smjene uprave navedenih tvrtki moraju dodijeliti onima koji vrlo „blisko i kooperativno“ surađuju s Denisom Voloderom. ATO Inženjering d.o.o. je uglavnom uključen kao podizvoditelj, što mu omogućuje nagli porast prometa i broja zaposlenih. ATO je zadnjih godina u HEP-u imao status nedodirljivih, neovisno o lošoj kompetenciji i tehnološkim kapacitetima. U Petrokemiji također. Ta sudbina nije mogla zaobići i vrlo uspješni JANAF. Kako je moguće da se djelovanjem jedne političke grupacije u takvoj mjeri i kroz tako dugo vremensko razdoblje gotovo očigledno kontaminira čitav jedan gospodarski sektor, a da osoba koja je bila nositelj te kontaminacije i danas slovi kao „poželjna udavača“? To je legitimno pitanje, baš kao i pitanje – do koje je mjere moguće razviti sustav postavljanja tehničkih zamki i zaskočica, koje odluke o dobivanju unosnih poslova usmjeravaju prema točno određenim tvrtkama, bez ikakvih posljedica? Sustav u kojem se pojedine tvrtke tjeraju na odustajanje od natječaja, pa se onda, u „nedostatku konkurencije“ cijene udvostručuju, (vidi tekst u okviru).
Tko s Vrdoljakom ‘preslaže’ – većina mu se o glavu razbija
Zbog takve politike danas je PSP Okoli u dugu od oko 400 milijuna kuna, sa započetim projektom od 200 milijuna kuna koji zapinje, kasni se sa svim rokovima, kvaliteta do sada napravljenog je ispod standarda, a traži se novi kredit od 50-ak milijuna kuna kako bi uopće mogli dalje poslovno funkcionirati. Račun za sve to će platiti država kroz Plinacro, jer je Plinacro jedini vlasnik PSP-a Okoli. Ove su teme, zahvaljujući Vrdoljakovim dionicama na političkom tržištu, sada u drugom planu. Kada jednom te dionice budu svedene na stvarnu vrijednost, prodavat će se po trideset posto nominalne cijene, a novinske stupce punit će izvješća o poslovima koji su plaćani državnim novcem a nisu zadovoljavali osnovne standarde kvalitete nužne za sustave koji su ih naručivali, o preplaćenim cijenama, odobrenim aneksima i dodatnim radovima… Danas su maksimalan doseg interne istrage, koje se mahom otvaraju u sustavima koji su se uspjeli otrgnuti od njegovog utjecaja. Internu istragu pokreće centrala Siemensa, internu istragu pokreće INA, a isto bi se moglo očekivati i u Petrokemiji… On, pak, najavljuje da će se vratiti jači nego prije, možda upravo u svjetlu aktualnog najavljivanja ponovnog preslagivanja saborske većine. Nema nam druge nego zaključiti: tko s Vrdoljakom „preslaže“, većina mu se o glavu razbija.