Mamić našao način da dođe do slobode: Kako se ovoga nitko do sada nije sjetio!?

0
850

Stara je to priča, no posve istinita. Kada avion glavinja u zraku svi putnici odjednom postaju vjernici, uzdaju se u dragog Boga! No, ima i drugih strahova u ljudi, ne samo strahova od letenja. I tada se živi čovjek naglo okrene Bogu, makar ga nije nikad prije primjećivao. U nevolji se živi čovjek pokaje i uplaši, zaželi se nečije pomoći, makar to bila i od onoga od kojeg je okretao glavu…

Jedna od deset zapovjedi Božjih glasi:

Loading...

Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svoga, jer Gospod ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo”.

Samo spominjanje imena Gospoda, eto, već je prvi korak prem grijehu, a što kada ga se spominje, priziva i nameće svako malo?

Upravo je Zdravko Mamić, valjda u najboljoj namjeri prema samom sebi, počeo spominjati Boga i vjeru u svakoj prilici, napose otkad se sukobio sa zakonom i otkad je neprvomoćno kažnjen na sudu u Osijeku.

Nametanje drugima priče o Gospodu kao da sugerira kako su svi bezvjernici, a samo je on vjernik. To nipošto ne može biti točno. Možda su, a zar je bitno, vjernici i oni koji su ga osudili?

Kada dobije povjerljive dokumente koji bi mu trebali pomoći u obrani, unatoč svih sumnjivih okolnosti o istinitosti istih, on se poziva na “božju pomoć i providnost”, kada situacija dogori do noktiju on moli krunicu u Međugorju, podsjećajući tako na putnike s početka ove crtice, kad avion gubi visinu i sjete se Boga.

Ljudski život je težak i nesavršen i opet divan u svojoj nesavršnosti. Makar smo svi na neki način griješnici, pa i mi vjernici morali bismo se zapitati kad si zazivamo Boga. Samo kad smo sami i u nevolji ili ima u nama osjećaja opće dobra i dobrote pa ga se onda sjetimo da malo pomogne i drugima. Ne samo nama.

Eh, tu je Zdravko, kao i mnogi od nas, pogriješio. Sjetio se svakodnevno Boga kada su mu kola krenula nizbrdo, čak nam je zaprijetio da će postati ozbiljan vjernik.

Jednom se jedan nevjernik povjerio Leonardu da Vinciju…

Mora da je krasno bit vjernik, neizmjerno sam nesretan da nemam tu vrlinu i ne mogu si pomoći. Oduvijek sam se divio pravim vjernicima koji vjeru u Bog nisu izgubili ni kada ih je išlo sjajno, bez prepreka, a nisu bili vjernici samo kad su tonuli u bunaru”!

Pa nije valjda mislio da će mu ovaj nagli duhovni manevar donijeti amnestiju ili možda slobodu ili da će možda porasti u očima javnosti?