O Bože, ako je desnica, ruka hrvatska spala da ima takvu desnicu, onda je puno bolje da je čuva navijek slabija: LJEVICA
Milijune je Hrvata puzilo, mučilo se kroz život, čuvalo svoj dom, svoja svetišta, svoju djecu, svoje spomenike, svoja more, svoje rijeke, svoje dvorce, svoje ceste, svoje brodove, svoje ribare, svoje zvjezdarnice, svoje vrtove, svoja polja, svoje vinograde, svoju političku ideju nosili u srcu.
Svi gore navedeni nisu nikada, pa aman nikada željeli, a kamoli im je palo na pamet da budu sudionice neke Partije, nekog SFERJOTA, kako je to govorio Franjo Tuđman.
Gore navedenim skrbnicima za svoje i za opće dobro nije nikad padalo na pamet da se obrazuju na Večernjem listu, pogotovo ne na izdanjima u Jugoslaviji.
Zamislite da i dan danas ima novinara koji su branili i šakom i kapom sve postavke Velike revolucije, sve progone neistomišljenika, sve neprirodno, sve što je sakralno, sve što hrvatski umuje i piše, sve što je prirodno, sve što je radišno: sve što je na temeljima HRVATSKOG RADIŠE, sve ono što gmiže i moli se Bogu Hrvatskome zvanom Marsu, sve ono što je Gospu zazivalo, sve ono što je kroz život plovilo bez kormilara TITA. A bilo je takvih Hrvata i ovdje i u Bosni i Hercegovini i u iseljeništvu, sve tamo do Letnice i Janjeva.
Ali jedan od tih i takvih, opet bi znao kazati Franjo Tuđman: nije bio jedini komunist iz Imotskog:
MILAN IVKOŠIĆ.
Igle čuda, taj i takav danas nama prodaje rogove za svijeće, vreće za posude, vaze za cvijeće i zaziva, odnosno propovijeda, kao da je Franjo Kuharić: i to o DESNOM.
O Bože, ako je desnica, ruka hrvatska spala da ima takvu desnicu, onda je puno bolje da je čuva navijek slabija: LJEVICA.
Naizgled takva desnica izgleda jaka i poučna, ali ona nema temelja, nema snage, nema kamena studenca, ne može se napojiti, zato brzo može isušiti i postati prah i pepeo.
Zato dragi Hrvati i Hrvatice, drage građanke i građani odbacite ono desno, koje dolazi od toga sina Imotske Krajine, jer se javno nije pokajao, nije puzio i lizio, nije se za Veliki Petak mučio, nije grijehe iskajavao, nije na Velebit gol trčao, nije svoju dušu oporavljao, već je za judine škude, male dinare u Večernjem listu ubirao.
Ubire ih i dan danas i nama poniznim moliteljima siplje fraze i frazetine, a o DESNICI smišlja bajke i basne, kao nitko da sada.
Jadna takva desnica.
I kad nam takav zazivlje i pomaže da raspoznamo tko može voditi ovaj grad i biti prvi među jednakima, onda jao nama..
Jer to preporuča Milan Ivkošić, i dan danas novinar Večernjeg lista.
Zamislite da se je i on lako proda: i on prima ček iz Styrije jedne, pa dokle tako.
Dok molitelji, robijaši, bivši uznici kopaju po smeću, on i dalje predano piše za novine strane, koje dođoše u ruke jedne: za Domovinskog rata.
Koliki su se pobunili tada, i došli na cestu.
E, pa ti i takvi će izabrati desnog brata, za gospodara svoga grada.
Zamislite primati mito jedno iz takvih novina, kolika je istina i cijena.
Zato Bruni Esih preporučamo, da u svemu bude jedna, ako već nije kasno, jer joj ulazak u Veliko društvo nije trebalo, ako je mislila biti jedna i jedinstvena.
Nije dobro sjediti na dvije stolice, to je gotovo nemoguće, iako je svašta u životu moguće.
Stoga dragi kandidati za grad Zagreb, svi vi budite svoji i jedinstveni: pokažite to svojim životom i svojom dobrotom.
Naš narod i mi u gradu Zagrebu, imamo još toliko soli u glavi, da znamo tko je dobar, i tko će sutra znati raditi za boljitak našeg najvećeg i najljepšeg grada.