Muslimani nisu bili nacija, nego "vjerska zajednica i bratstvo"
Miroslav Tuđmanan u razgovoru za direktno.hr. objasnio je nerazjašnjena pitana između Hrvatske i BiH kojima se u njoj bavi, od uloge Alije Izetbegovića u ratu 1990-ih do očekivanja presude hrvatskoj šestorki iz Herceg-Bosne.
Na pitanje o naslovu svoje knjige Tuđman “Druga strana Rubikona”, koju će predstaviti u četvrtak u 19 sati u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta na zagrebačkom Kaptolu, što to znači, u kontekstu bošnjačke politike 1990-ih godina odgovorio je:
“Sam naziv ‘Druga strana Rubikona’ referira na Aliju Izetbegovića, odnosno na njegov intervju koji je dao 2000. godine, gdje je rekao da je on pristao na Cutileirov plan zato što je to bio uvjet za međunarodno priznanje, ali da primjena plana iz strateških razloga nije došla u obzir. To mu je priznanje trebalo da se sukob u Bosni i Hercegovini može proglasiti agresijom, a ne građanskim ratom. Alija Izetbegović izjavio je kako je time ‘prešao Rubikon’, a ja u knjizi govorim što to znači i kakvu je on politiku vodio”, objašnjava Tuđman.
Na pitanje o utjecaju politike Alije Izetbegovića na aktualno stanje u susjednoj nam državi, Miroslav Tuđman ističe da je prije svega važno shvatiti kako za Izetbegovića Muslimani nisu bili nacija, nego “vjerska zajednica i bratstvo” te da je zbog toga smatrao nacionalne interese u Bosni i Hercegovini – nelegitimnima.
“Zbog toga je rušio sve prijedloge međunarodne zajednice”, ističe Tuđman, “koji su polazili od toga da je Bosna i Hercegovina tronacionalna država u kojoj su sva tri naroda suverena i konstitutivna. On na to nije pristajao i zato je sve te planove odbijao”.
Izetbegovićev sin Bakir, drži Tuđman, “doslovno provodi njegovu politiku, što se vidi iz izjava po kojima svaki koncept uspostave ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini on smatra neprihvatljivim”. Ponašajući se kao da su Hrvati u Bosni i Hercegovini riješili sve svoje probleme, nastavlja Tuđman, Bakir Izetbegović poručuje da u tom smislu ne misli ništa mijenjati.
“Činjenica je da Bosna i Hercegovina nema samoodrživi razvoj”, naglašava Tuđman, “ili, drugim riječima, da naprosto ne funkcionira kao država”.
Na najnovije izjave Bakira Izetbegovića u kojima optužuje Franju Tuđmana i hrvatsko vodstvo za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i “udruženi zločinački pothvat”, Miroslav Tuđman se osvrće opovrgavanjem vjerodostojnosti optužnice:
“Sama ta optužnica je kontradiktorna već na razini elementarnih činjenica. Nitko od šestorke iz Herceg-Bosne nije optužen da je počinio zločin osobno ili ga naredio, nego su optuženi za etničko čišćenje Bošnjaka u Srednoj Bosni. A u Srednjoj Bosni je etnički očišćeno preko 150 000 Hrvata, prema tome već na ovoj elementarnoj razini ta optužnica je neodrživa”.
Međutim, nastavlja, poanta je nešto drugo. “Unitaristi u Bosni i Hercegovini svako federalno uređenje Bosne i Hercegovine smatraju ‘podjelom Bosne’. U političkom smislu to je podjela, ali ne u teritorijalnom smislu, to nije raspad Bosne i Hercegovine”, naglašava Miroslav Tuđman.
“Podsjetimo se, po Cutileirovom planu bilo je predloženo kantonalno uređenje, gdje bi Srbi dobili 44 posto, Muslimani – koje tako nazivam jer su se tada tako zvali, a ne zato što bih ih htio redefinirati – 44 posto, a Hrvati 12 posto teritorija”, podsjeća Tuđman.
“Kada gledamo iz današnje perspektive”, govori danas Tuđman, “da je Alija Izetbegović bio dosljedan s onim što je tada govorio i na što je pristao, uređenje Bosne i Hercegovine bilo bi daleko jednostavnije i prirodnije nego što je danas, karakter rata bio bi sasvim drukčiji, i vjerojatno ne bi bilo niti toliko mrtvih, niti toliko stradanja i razaranja se u naredne četiri godine dogodilo”.
Haaška optužnica je besmislena, smatra Tuđman, “jer da je Hrvatska radila na propasti Bosne i Hercegovine trebala je samo zatvoriti granice i ne poduzeti ništa, i Bosna i Hercegovina bi vrlo brzo kapitulirala”.
“A s druge strane, bez humanitarne, vojne i političke potpore Hrvatske, Bosna i Hercegovina se ne bi mogla niti par mjeseci, a kamoli preživjeti i u konačnici biti oslobođena, odnosno postići sve one uspjehe koji su zajedničkim naporima postignuti ’94. i ’95. godine”, zaključuje Miroslav Tuđman.