"Nažalost, neki kolege koji su ušli na razgovor prije mene pristali su na njihove bijedne ponižavajuće uvjete nadajući se da boljoj budućnosti koja nikad ne stiže. A nisu jedini koji to rade. Nitko ne bi smio pristajati na ovakve uvjete", poručuje djevojka koja nije dobila posao za koji se prijavila
Visokoobrazovanim je osobama u Hrvatskoj danas vrlo teško pronaći posao. Sve je više oglasa za “stručno osposobljavanje”, a razgovori za posao pretvaraju se u mučna testiranja sa stotinama prijavljenih kandidata. Nakon provlačenja iz kruga u krug, iz kruga u krug, mnogi kući odlaze s gomilom razočaranja. U potrazi za (boljim) poslom ljudi su spremni “potegnuti” i izvan svojeg mjesta prebivališta, a da ogorčenju može pridonijeti niz pogrešno postavljenih natječaja za posao ili pak onih koji provode sama testiranja dokaz je i priča koju nam je prenijela jedna mlada djevojka (podatci poznati redakciji). Naime, ona je na drugi krug razgovora za posao otišla iz Zagreba u jedan poznati dalmatinski grad, sa svojom diplomom koja se i tražila u uvjetima natječaja, no ono što ju je na razgovoru dočekalo nije mogla ni slutiti čitajući tekst natječaja za posao za koji se prijavila. Dok čekamo odgovor hotelskog resorta kojem smo poslali upit o ovom slučaju, donosimo priču djevojke koja posao na koncu nije dobila:
“I tako sam se ja uputila u poznati dalmatinski grad u luksuzni hotelski resort na razgovor za posao za pripravnika koji je završio ekonomski ili hotelijerski fakultet (uvjeti natječaja). Nakon prvog kruga i dvosatnog stručnog pismenog ispita, dobila sam poziv na razgovor te se o svom trošku ponovno uputila na Jug. Uzbuđena, ispeglana, pripremljena. Pojela onu divovsku krafnu kod Macole za bolju koncentraciju. Nosim penkalu i notes s mojim pitanjima za njih. (# Štreber)
Dvije gospođe iz uprave dočekale su me začudivši se što sam došla fizički na razgovor iz Zagreba. (Okej, čudnog li čuda!)… Otvore moj CV i kreću s važnim pitanjima: „Koji ste fakultet završili?“ -Ekonomski u Zagrebu, smjer Financije. „O, pa Vi ste i u Švedskoj bili za vrijeme studija, a govorite ili poznajete nekoliko stranih jezika. A i radili ste u Ministarstvu financija za vrijeme fakulteta. O, pa i u Londonu ste bili na nekoj edukaciji. (#nisamsuperwoman) „Čekajte, ali…ali Vi imate posao?“ (Čudo neviđeno!!!) „Što radite na trenutnom radnom mjestu?“ -Sva važna pravna i ekonomska pitanja. „Gdje se vidite kod nas? Vidim da ste napisali da se vidite kao menadžer jednog hotela za nekoliko godina. Huh, vrlo ambiciozno!“, Reče ona podsmjehujući se zajedno s kolegicom, a ja prešutim uvredu i odgovorim na pitanje – Front office za početak! „Da, Vi ste mi definitivno za front office!“, reče ona i počne važno šaputati kolegici pokraj, odlučujući o sudbini mog intervjua. „Evo ovako, mi bismo Vas stavili za početak da preko ljeta poslužujete kavu u lobby-ju i laštite i servirate posuđe. Znate, ništa teško, ono što i doma radite, savladat ćete to za 2 dana (Opet me ponižava!). Ali tri puta dnevno, za svaki obrok. Možemo Vam ponuditi i smještaj. Znate, trenutno su nam kapaciteti dosta popunjeni pa Vas možemo staviti u osmerokrevetnu sobu. (Ponižavanje lajtmotiv!) Ako ćete se snaći u tome, 1.9. Vas možemo staviti na recepciju u kongresni hotel. Znate, želimo Vas provući kroz sve odjele da dobijete širu sliku, malo hrana i piće, malo domaćinstvo… Javite se u kadrovsku kad obavite sanitarni pregled.“ Nakon toga više ništa nisam čula jer sam se zamišljala kako mijenjam plahte i praznim kante za smeće…
Pokupila sam se doma, a jedino što sam ulaštila nakon intervjua je bila moja roza Swarovski kemijska koju sam dobila na poklon za diplomu.
Evo… Bilo bi smiješno da nije žalosno. Nažalost, neki kolege koji su ušli na razgovor prije mene pristali su na njihove bijedne ponižavajuće uvjete nadajući se da boljoj budućnosti koja nikad ne stiže. A nisu jedini koji to rade. Nitko ne bi smio pristajati na ovakve uvjete. Na nama je da sačuvamo dostojanstvo sebi, svojim roditeljima, fakultetima i profesorima i odbimo raditi na ovakav način jer dokle god pristajemo, podržavamo njihov izopačen sustav.
I za kraj, pozdrav svim „zidarima“, „gušterima“, „cvjećarima“, gazdama, partijama, zajednicama i ostalim slobodnim zanimanjima. I samo da znate, mene nećete istjerati odavde koliko god se trudili. Što više tlačite, moje domoljublje jača. A nisam jedina…”