Po nekoj logici, Srbija se već trebala naviknuti da Hrvatska svake godine slavi oslobodilačku operaciju „Oluja“, ili barem, smanjiti žestinu svojih reakcija i provokacija. U krajnjoj liniji, ne moramo pa i ne možemo iz iste perspektive gledati na događaje iz ljeta 1995.
Deplasirana i besmislena peticija
Kao što smo mogli i predvidjeti, ponovno se javila i takozvana Inicijativa mladih za ljudska prava koja je pokrenula akciju potpisivanja peticije isprike, zbog svih žrtava u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“. Nema potrebe da ponavljamo šlampavo i naivno napisan tekst ove isprike. Umjesto konkretnih podataka o civilnim žrtvama, mladi borci za ljudska prava, čiji stvaran broj, značaj i svrhu ne znamo, traže od Hrvata da se ispričaju svima na suprotnoj strani, bez ikakve zadrške i iznimke. Među takve spadaju i svirepi koljači, serijski i masovni ubojice, ratni zločinci i pljačkaši, jer i takvi su iza sebe ostavili imovinu i prividno normalan život u genocidnoj tvorevini zvanoj SAO Krajina. U stvari, isprika je tako sročena da je ne bi potpisao itko pismen, neovisno o političkim stavovima. Onaj tko se ispričava svima, zapravo se ne ispričava nikome, a ponajmanje ne civilnim i nevinim žrtvama.
Naravno, opet se javlja isti matematički problem. Službena Srbija trenutno barata sa stotinu puta većim brojem žrtava od službenih podataka i zaključaka, pravomoćnih sudskih presuda Haškog suda. Ove godine, posebno je ciničan i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Za srpske medije, on je izjavio sljedeće:
„Svake godine biramo drugo mesto. Uvek su to mesta koja su raširenih ruku uz veliko gostoprimstvo i tugu dočekala srpski narod koji je proteran sa svojih ognjišta.“
Kako su dočekani Srbi iz Krajine, poznato je svakom tko nije prespavao devedesete godine prošlog stoljeća.
Kako je Srbija dočekala „krajišnike“
Nakon što je „junačka“ krajiška vojska, tenkovima gazila vlastiti narod u zbjegu, krajišnike su tjednima tukli i maltretirali Arkanovi kriminalci i batinaši, uz puni blagoslov velikog srpskog vožda, Slobodana Miloševića. Što se tiče integracije izbjeglih Srba u srpsko društvo, taj proces se nikada nije provodio dosljedno. Te ljude, među kojima je zasigurno bilo nesretnih i tragičnih sudbina, promatralo se kao strano tijelo, nenajavljene goste, koji nisu dobrodošli. Tijekom 1995. do 1999., Srbija se gušila pod teretom međunarodnih sankcija, narod je gladovao, a građani su se međusobno tukli oko kilograma kruha. Teret sramote velikog poraza snosile su izbjeglice iz tzv. Krajine. Godine su prolazile, a mit o srpskom stradanju je rastao do nezamislivih optužbi o tisućama ubijenih civila, klanju žena i djece, zapravo ponavljanju ustaških zločina iz 1941.
Srpske laži i pretjerivanja vrlo su opasna, ne samo za Srbe, već i Hrvate. Prosječni Hrvat domoljubne orijentacije, svjestan je postojanosti mitološkog obrasca, koji službena srpska politika, mediji, kao i narodna predaja, aktiviraju poslije svakog rata. Mitomanijom o ustaškim zločinima i plasiranju laži o 700 000, pa i više od milijun Srba ubijenih u Jasenovcu, u očima mnogih Hrvata, Srbi su zapravo demontirali taj isti Jasenovac. I sada dolazi do obrata. Sve više Hrvata negira bilo kakve ustaške zločine i to je direktna posljedica velikosrpske propagande. Istina o Drugom svjetskom ratu, mora se utvrditi slobodnim i neovisnim istraživanjima, jer istinu su davno prekrile laži.
Moralna ljestvica Hrvata i Srba
Što se tiče akcije „Oluja“, stav Srbije može se iščitati i kroz izjavu Aleksandra Markovića, zastupnika vladajuće Srpske Napredne stranke u Narodnoj Skupštini.
„Nastavlja se politika negiranja stravičnog zločina nad srpskim narodom. Veličaju se ratni zločinci koji su svojim djelovanjem doveli do progona više od 250 000 Srba sa područja nekadašnje RSK. Bolno je saznanje da će tog dana biti odlikovani ratni zločinci Gotovina i Markač koji su direktno odgovorni za ubojstva hiljada Srba, za vreme i neposredno nakon Oluje. „
U ovom ludilu ima nekog sustava. Službena Srbija svojom retorikom i suludim optužbama, bez ikakvog priznavanja kronologije događaja, legitimnosti vojne operacije te općeg i šireg konteksta, može samo homogenizirati i proširiti osjećaj ratne bezgrešnosti kod Hrvata. A to, ako malo bolje promislite, ipak nije dobro. Hrvatsku i Hrvate ništa ne košta da se ispričaju svim nevinim žrtvama i svim lojalnim i poštenim Srbima, koji su zbog svoje nacionalnosti, doživjeli nepravdu od strane pojedinaca koji su formalno predstavljali Hrvatsku.
Naša moralna ljestvica uvijek mora biti na puno višem stupnju od naših neprijatelja. Ne smijemo se nikada spuštati na njihovu razinu. Moramo demonstrirati koliko poštujemo ljudski život. Oprostiti, ne i zaboraviti te biti veliki i dostojanstveni u svakoj pobjedi. Možda nikada nećemo moći ušutkati i prekinuti laži koje dolaze iz Srbije jer se u toj zemlji mnogi još ne mogu ni pomiriti s pukim postojanjem hrvatske države. S druge strane, ako budemo odmjereni i mudri, pokazat ćemo im da nismo poput njih, da ne pripadamo istom balkanskom loncu koji stalno kuha, i tek ćemo ih tada konačno pobijediti.