“Vlak s nagodbom napustio je stanicu”, pohvalio se slavodobitno Fabris Peruško. Čudan neki vlak. Vrišteće naslovnice naših tiskovina s podebljanom riječju NAGODBA u petak nisu donijele ništa novo, niti revolucionarno. I dalje ruske banke čine 46,5% vlasničke strukture novog Agrokora, i dalje svoje oduševljenje nagodbom u medijima izražava isključivo Kraševa prokuristica Marica Vidaković, dok drugi, poput Francka ili Adris grupe, uopće nemaju razloga za radost.
Gotovo 14 mjeseci je prošlo od donošenja lex Agrokora, a procesu nagodbe teško da se nazire kraj. Međutim, za ovu situaciju nije kriva samo nova uprava, tj. popularna Grupa Borg. Za labirint s nagodbom puno više odgovornosti snosi jedan čovjek koji je ovih 14 mjeseci iskoristio kako bi sa sebe sprao sve grijehe i prikazao se kako nevina žrtva pohlepe izvanredne uprave, maltene jaganjče Božje. Taj netko je, naravno, Ivica Todorić.
I dok hrvatska javnost s napetošću ili rezignacijom prati nove nastavke afere Hotmail, odgovornošću koju za ovaj rašomon snosi Ivica Todorić najednom smo se prestali baviti.
“Pronađeno je rješenje za dobavljače s financijskim mjenicama i regresima”, najavio je Peruško. No, je li to baš tako? Ne bismo rekli s obzirom na to da se Franck, jedan od takvih dobavljača, ponovno buni. Štoviše, iz Francka su poručili da nagodba ne samo da je promašena već da ‘sadrži nezakonita i štetna rješenja te da bi usvajanje i potvrda takvog teksta Nagodbe prouzročila nesagledive i dugoročne štetne posljedice na veliku većinu vjerovnika, na Državni proračun Republike Hrvatske te na stabilnost financijskog i gospodarskog sustava. Nagodba, kao takva, predstavlja novi sistemski rizik’.
Jesu li u pravu? Jesu, i od svog stava ne odstupaju od samih početaka Agrokorove propasti. Međutim, za Franckove boljke, kao i za probleme drugih dobavljača, nisu krivi mutni konzultantski poslovi nove uprave, već Ivica Todorić koji ih je, poput iskusnog mafijaša reketario i ucjenjivao. Iako unutar Agrokora postoji grupa dobavljača kojima savjetnici Matić, Bricelj i Delić još uvijek pokušavaju pomoći u pregovorima s bankama da im otpišu 65% od 166 milijuna eura koje su zbog Todorićeva reketa morali uzeti, dubina problema u koje je pojedine dobavljače bivša uprava Agrokora uvela, graniči sa samim bezdanom.
Naime, u vrijeme kada je Agrokor već bio prezadužen i kod hrvatskih se banaka nije više mogao zaduživati, smislio je shemu s mjenicama, odnosno lukavi plan kako da svoje partnere i dobavljače prisili da uzimaju kredite i njemu isplaćuju novac.
Neki od dobavljača koje je Todorić ucjenjivao podmuklom shemom s mjenicama su Franck, Sokol Marić, Vindija, Saponia, Alca… Pod prijetnjom micanja proizvoda s polica i raskida suradnje, Agrokoru su morali dostavljati novac. U nekim slučajevima, Gazdi su bili prisiljeni isplaćivati i do 50% svog godišnjeg prihoda. Kod dobavljača su, u Gazdino ime, s ponudama koje nisu mogli odbiti, dolazili njegov sin Ante Todorić i Agrokorov rizničar Tomislav Lučić.
Sokol Marić je tako zbog sudjelovanja u Agrokorovoj shemi s mjenicama u lipnju 2017. bio prisiljen otvoriti stečaj. Na taj je način pribavio prezaduženom Todoriću koji je prešao kreditni limit vrtoglavih 145 milijuna kuna tj. 19 milijuna eura! Takvim Todorićevim pritiskom je direktno ugroženo 2000 radnih mjesta koliko Sokol Marić zapošljava kao najveća privatna zaštitarska tvrtka u Hrvatskoj. Godišnji prihod Sokol Marića je 300 milijuna kuna tako da mu je pohlepni Todorić oduzeo polovicu godišnjega prihoda.
Neslužbeno doznajemo kako je i Franck kroz shemu mjenica nabavio Todoriću 400 mil kuna gotovine, iako su Franckovi ukupni prihodi na godišnjoj razini oko 850 mil kuna, što znači da su mu također dali polovinu svog godišnjeg prihoda. Ricardo također nije ostao zaštićen te je kao najvažniji Agrokorov prijevoznik kroz shemu mjenica morao Todoriću nabaviti 140 milijuna kuna, a ukupan godišnji prihod im je 220 milijuna kuna.
Tako je Todorić u stilu capo di tutti capi ‘uvjerio’ dio dobavljača da mu nabave milijune eura. Ono što je najgore u cijeloj priči, Todorić je to napravio znajući da ne može vratiti taj novac bankama i kako će obveza vraćanja novca na kraju spasti na dobavljače! Zbog svega toga, dobavljači su bankama dužni 166 milijuna eura!
Kako je uopće u jednoj uređenoj državi moguće da Todorić u financijskim izvješćima uspije zamračiti 2,9 milijardi kuna kredita od raznih banaka, a potom još da mu pođe za rukom ucijeniti dobavljače da mu nabave još novca kreditima i garantiraju njihovo vraćanje? Tog ima samo kod nas, kaže stih jedne stare pjesme.
S druge strane, rok za postizanje zadovoljavajuće nagodbe opasno se približava. Lex Agrokor važi do 10. srpnja, a do tog datuma dijeli nas mjesec dana i kusur. Vlada i Sabor vjerojatno će morati produljiti taj rok i time kupiti još malo vremena, jer u protivnome će čitav trud oko restrukturiranja pasti u vodu. U slučaju da do nagodbe ne dođe, išlo bi se u više od 70 stečajeva, izgubilo bi se više tisuća radnih mjesta, povećao državni deficit, porezni prihodi bili bi smanjeni, a slavonsko selo gdje je oko 60% poljoprivrede na neki način vezano uz Agrokor, bilo bi dodatno upropašteno. A što je najgore, vrijeme radnje ove katastrofe bila bi špica turističke sezone u Hrvatskoj. Problema je mnogo, a vremena malo.
Tajna Todorićevih kredita smrti