Vlada čiji su predstavnici do sada u više navrata ulovljeni u laži, sada bi se borila protiv lažnih vijesti.
Hrvatska je zemlja vjerodostojnih političara, barem ako je suditi po plakatima koji su svojedobno zapljusnuli državu, a s kojih nam se smijao briselski dečko, aktualni premijer Andrej Plenković.
On će, rečeno nam je, biti drugačiji od svih onih koji su se do sada izmjenjivali u političkoj areni. I bi tako. Plenković uistinu jest drugačiji, drugačije od drugih zbrinuo je sve one kadrove o kojima ovisi njegova (ne)stabilna vlada, a uz to naciji je s visoka, i pomalo bahato, servirao gomilu priča o reformama, investicijama i svim ostalim rješenjima koja bi trebala zaustaviti propadanje države.
No, umjesto toga, Plenković se upleo u akciju spašavanja Agrokora, koja nije rezultirala ni vjerodostojnošću niti čuvenom transparentnošću jer u tom je procesu briselski premijer, ove skromne europske države, uhvaćen u laži. Ali na to smo mu eto, nekako zažmirili jer tako se to u Hrvatskoj radi.
Hrvatska žmiri na aferu Milijana Brkića, čovjeka koji je do diplome došao plagiranjem, a koji se više nego dobro instalirao na čelne političke pozicije. Hrvatska žmiri i na veze ministra Marića s Agrokorom i Todorićem premda je u nekoliko navrata uhvaćen u laži. Žmirimo i na ratni put ministra Kujundžića, na afere koje poput korova niču u Ministarstvu poljoprivrede. Žmirimo na roditelje koji traže lijek za teško bolesnu djecu, žmirimo i onda kada nam nije jasno što se točno događalo s propalom nabavom borbenih aviona, a žmirili smo i kada je Plenković iz vlade ispraćao pa potom i reinkarnirao Martinu Dalić.
Sukobi interesa, netransparentnost, kumovi koji blokiraju tijek istraga, ovršeni – do sutra bi se mogli nizati potezi aktualnog vladajućeg rukovodstva, koji su miljama daleko od vjerodostojnosti. Jer da su vjerodostojni tada bi mjesto kumova, sinova i kćeri priliku za posao i bolje sutra dobivala ona djeca koja budućnost traže u bijelom svijetu. Da su vjerodostojni umjesto vlastitih povlastica, davali bi povlastice narodu, baš kao što to čine u predizbornim godinama i kampanjama.
No, briga vlast za narod, ta pokazali su to ignorirajući referendume, a uostalom pokazali su to i sastavljajući vladu u kojoj Plenković glumi dominantnog lidera, premda rukovodi najnevjerodostojnijom tvorevinom u povijesti zemlje, što je otpočelo onoga časa kada je pod svoj kišobran prigrlio liberale iz HNS-a koji su se pak saborskih klupa domogli uz SDP-ovu asistenciju.
I sada kada naša mala zemlja za profiliranje velikih političara grca u problemima, Plenkovićeva vladajuća karavana odlučila se boriti s čime drugime doli sa slobodom govora. Uvode tako kao što je poznato internetsku policiju, a tu pak priči nije kraj. Hvalevrijedan je potez Plenkovićeve vlade koja se odlučila uključiti u bitku protiv lažnih vijesti kojima je cilj zavarati javnost te rušiti povjerenje u institucije. Odlično! Povikati bi mogli građani ozbiljne zemlje.
U Hrvatskoj se pak nameću neka druga pitanja. U koje bi točno institucije i temeljem čega građani trebali imati povjerenje? Jesu li institucije te koje same izgrađuju sustav povjerenja? Kako vjerovati institucijama koje osuđuju psa Medu radi lajanja, a istodobno puštaju ubojice naše djece? Kako vjerovati institucijama u kojima se štancaju uhljebi? Kako vjerovati institucijama kada ni referendum više nije sredstvo za demokratsku borbu?
Kako vjerovati institucijama u zemlji dvostrukih kriterija? Kako vjerovati institucijama koje su žmirile na todoriće i tajkune koji su se bogatili preko leđa hrvatske sirotinje? Kako vjerovati institucijama kada se sudski procesi rastežu godinama? Kako vjerovati institucijama kada su nam korumpirani i doktori, i suci i ravnatelji? Hoće li povjerenje građana u institucije povratiti podatak da su Šeksov kum Šeparović te ustavni sudac Mlakar, koji se lažno predstavljao i potpisivao u Austriji u sastavu suda kojega su izabrali HDZ i SDP, a koji je odlučio da potpisi građana za dvije referendumske inicijative nisu prikupljani u skladu sa zakonom?
Hoće li se vjera u institucije vratiti tako da se o tome šuti, ili će se pak vjera vratiti na način da se uistinu oživi ona mantra s početka Plenkovićeve kampanje pa da nastojimo biti vjerodostojna zemlja, vjerodostojnih političara?