Vlada Andreja Plenkovića donijela je odluku o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kolokvijalno nazvanog Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Zadatak bi im trebao biti formuliranje prijedloga za očuvanje sjećanja, znanstveno istraživanje, politika imenovanja ulica i trgova, omogućavanje pristupa javnosti podacima, distribuciju znanja te obrazovanje djece i mladih u vezi s kršenjima prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima
Osnivanje Vijeća svojevrsni je odgovor Vlade nakon zahtjeva srpskih čelnika u Hrvatskoj za uklanjanjem HOS-ove spomen ploče u Jasenovcu. Odmah nakon objavljivanja imena ljudi koji će sjediti u Povjerenstvu javnost je ostala zatečena njihovim odabirom. Među imenima koji su se našli u Povjerenstvu ključno je ono predsjednika HAZU-a Zvonka Kusića, koji je odabran i za voditelja te grupe.
Odabir Zvonka Kusića komentirao je na Z1 televiziji Ante Glibota, potpredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti. Kao bivši politički emigrant i prijatelj te kum pokojnog Marka Veselice, osudio je u potpunosti to imenovanje te uputio pismo premijeru Plenkoviću. U njemu je opisao kako je upoznao Kusića na jednoj izložbi na kojoj se pričalo upravo o lustraciji.
Kusić mi je na jedan vrlo arogantan način rekao – što vi tražite tu vašu lustraciju?, kazao je Glibota i objasnio da to već dovoljno govori o nakanama onoga što bi kao zaključak moglo donijeti to Vijeće!
S obzirom na to da je Kusić vodeći hrvatski stručnjak za gušavost i bolesti štitnjače, na Z1 su Vladino vijeće nazvali i „Gušavo povjerenstvo“. Tako je otkriveno da su članove Vijeća sastavljali Vladimir Šeks i Antun Vujić, stari komunističkih i jugoslavenski kadrovi, pažljivo birajući da se u njega ne provuče netko s prohrvatskim idejama s namjerom da se u zemlji konačno provede suočavanje s prošlošću odnosno lustracija.
Podsjetimo, Ante Glibota je posljednji živući hrvatski domoljub iz grupe od 11. siječnja 1972. godine, u kojoj su još bili Tuđman, Pavletić, Gotovac, Veselica, Šošić, Komarica, Đodan, Bačić i Iličević. Još je 1989. godine napisao tekst o nužnosti lustracije koji je na jedvite jade objavljen u tadašnjem Vjesniku.
Sve se moglo riješiti odmah na početku, na elegantan način. Trebalo je oprostiti svima onima koji su po prisili okaljali svoju čast, ali hrvatska javnost za njih je morala znati. A oni koji su svoje ruke zakrvili, trebali su biti izvedeni pred sud, napisao je Glibota u svom tekstu.
Glibota je upravo dr. Franju Tuđmana 1970. godine nominirao za predsjednika Matice hrvatske, no ta ideja nije bila prihvaćena zbog brojnih jugoslavenskih u UDBA-ških kadrova tada u Matici, koja i danas vladaju u toj instituciji. U pismu koje je uputio premijeru Plenkoviću naveo je i imena ljudi koji trebaju biti u Vijeću, poput bivšeg profesora gregorijane u Rimu dr. Krasića, Ivana Mustača, zadnjeg direktora Dubrovačkog arhiva te Tomislava Mrkonjića, arhivista tajnog arhiva u Vatikanu. Također je mišljenja da trećinu Vijeća trebaju činiti ljudi iz dijaspore koji su platili najveći cijenu komunističkog terora te hrvatski branitelji i pripadnici Društva političkih zatvorenika.
Ne mora se posebno napominjati kako niti jedan član Povjerenstva nije došao iz dijaspore te kako u njemu nema istaknutih hrvatskih uznika koji su dugi niz godina robijali u Jugoslaviji zbog ideje stvaranja hrvatske države.
Slično o Vijeću misli i profesor političkih znanosti Tom Sunić, koji ga je nazvao grotesknim, dok se profesor Letica pitao zašto u njemu nema Hasanbegovića, Čička, Banka, Budiše, Bekića ili Glibote.
Tko su onda imena uglednih hrvatskih znanstvenika i povjesničara koji su imenovani u Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću? Neka od imena će vas zasigurno iznenaditi.
Štovatelj lika i djela druga Tita u Povjerenstvu za lustraciju!
Jedno od najkontroveznijih imena svakako je ono profesora Hrvoja Klasića. Za tog povjesničara Tito nije diktator a mišljenja je kako su katolički svećenici podržavali ustaški režim. Studente na Filozofskom fakultetu uči kako su na Bleiburgu ubijani neprijatelji države, a jedno od pitanja na njegovom ispitu je točan sat i dan spuštanja Titovog lijesa u zemlju.
Kao autor knjige Jugoslavija i svijet 1968. godine posebno se u javnosti istaknuo izraženim jugoslavenskim stavovima, smatrajući Titov komunizam najboljim društvenim uređenjem za narode s ovog prostora. Jugoslaviju sanje i dalje, a posebno ga iritira pozdrav „Za Dom spremni“, kojeg pogrdno i netočno naziva ustaškim pozdravom. Kod još jednog ljubitelja Tita i Jugoslavije Aleksandra Stankovića nedavno je na HTV-u ponovio sve što misli o Hrvatskoj i Hrvatima.
Nevjerojatna je lakoća kojom se u javnosti govori da je to starohrvatski pozdrav. To je jedino i isključivo ustaški pozdrav kojim su potpisivani zakoni pod kojima su ubijeni ljudi na najstrašniji način. Imate razne varijante Za dom, ali Za dom spremni je isključivo službeni ustaški pozdrav. Poklič koji pokazuje da je ljudima kod nas teško prihvatiti argumente. Često se na utakmicama može čuti U boj, u boj za narod svoj i priča se da su to riječi iz opere Nikole Šubića Zrinskog. Međutim, ja sam došao do jedne jedine pjesme koja ima takve riječi, a to je pjesma srpskog pjevača Mice Petrovića, posprdno je objasnio Klasić značenje starog hrvatskog pozdrava pod kojim su brojni hrvatski branitelji dali svoje živote za neovisnu i slobodnu Hrvatsku.
Slične gluposti o nepostojanju opere Nikole Šubića Zrinskog iznosio je na portalima, smatrajući da Hrvati nemaju hrabrosti javno reći da je to ustaški pozdrav pa izmišljaju kojekakve priče o starom hrvatskom pozdravu.
Njegove stavove dijeli i Nenad Zakošek, još jedan član novoimenovanog Vijeća, inače predsjednik Vijeća GONG-a, koji se pretvorio u političku organizaciju s jasno izraženim stavovima a ne nevladino tijelo koje treba kontrolirati provedbu demokratskih procedura izbornog sustava.
Danas profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu bio je i član odbora za Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, koja je bila politička organizacija u SFR Jugoslaviji neposredno prije njenog raspada. Pristalice UJDI-ja zalagale su se za jedinstveno socijalističku Jugoslaviju i protivili se stvaranju suverene republike Hrvatske.
Zakošek je bio na čelu Friedrich Ebert Stiftung zaklane osnovane u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije, a riječ je o zakladi socijalističke njemačke stranke. Kao gorljivi komunista i jugoslaven prije nekoliko godina napao je profesoricu Judith Reisman koja je bila gošća na Fakultetu političkih znanosti. Prvo se izderao na 70-godišnju krhku gospođu a potom je optužio da ništa ne zna o Hrvatskoj niti komunističkoj indoktrinaciji, te da djecu i studente indoktrinira Katolička crkva.
U Vijeće izabrana i žena koja nema ni diplomu?!
Još je jedno sporno ime među članovima novoosnovanog Vijeća za suočavanje s prošlošću. Riječ je o nekadašnjoj ravnateljici javne ustanove Spomen područja Jasenovac Nataši Jovičić. Povjesničarka koja u znanstvenim krugovima nije značilo mnogo sve dok je Slavko Goldstein nije preporučio kao svoju nasljednicu, u žižu javnosti dospjela je nakon što smo objavili intervju s njezinim nekadašnjim kolegom Jovičićem, koji je za naš portal Dnevno.hr ustvrdio da Jovičićka nikada nije diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu. Njezina biografija je dakle lažna jer ona nije povjesničarka niti je stekla diplomu, iako je studirala dvopredmetno povijesti i povijest umjetnosti. Međutim, posao ravnateljice Spomen područja dobila je bez adekvatne stručne spreme. Možda je za njezino napredovanje bilo dovoljno poznanstvo s Antunom Vujićem, koji ju je postavio kao svoju pomoćnicu u mandatu ministra kulture u Račanovoj vladi. Niti danas nema službene biografije Nataše Jovičić pa ne znamo je li u međuvremenu završila fakultet ili je i u Vijeće stigla sa diplomom srednje škole.
Još jedan kontroverzni član Vijeća je Ivo Goldstein, današnji hrvatski veleposlanik u Parizu, koji u ambasadi na istaknutom mjestu drži Titovu bistu. O njegovom akademskom usavršavanju i kako je dospio na Filozofski fakultet govorio je hrvatski povjesničar i književnik dr. Miroslav Brandt. Kao potpredsjednik Matice hrvatske te autor Antimemoranduma, teksta u kojem žestoko i argumentirano pobija teze Memorandumu SANU, temeljnoga dokumenta novije velikosrpske ideologije, Brant je bio voditelj katedre za povijest na zagrebačkom fakultetu.
„Tek dvije godine prije moga odlaska u mirovinu (1984) otvoreno je novo asistentsko mjesto na mojoj katedri. Nekoliko kandidata, po narodnosti i uvjerenju Hrvata, odbijeno je. Nametnuli su mi jednoga tek završenog studenta, štićenika prof. Šidaka. Nisam imao drugog izlaza, a moj se odlazak u mirovinu približavao, prihvatio sam i tog asistenta“, opisao je profesor Brandt kako je Goldstein došao na Filozofski fakultet. Uskoro mu je pomogao da dobije stipendiju u Francuskoj, točnije Parizu, kod korifeja svjetske povijesne znanosti profesora Jacquesa Le Goffa. Od njega je doznao da je u radu škole Goldstein sudjelovao tek formalno, te da se uglavnom prepuštao razonodi. Nije se, poslije godinu dana, vratio u Zagreb s gotovom radnjom, pa mu je profesor Brandt pomagao u prerađivanju preliminarnoga teksta. Već tada je krao tuđe ideje u tekstovima koje je objavljivao po časopisima, dok u doktorskom radu nije navodio ni pisce ni djela koja je pročitao, te često citirao pisce koji uopće ne postoje!
Na prigovor profesora Branta odgovorio je da tako rade svi pa zašto ne bi i ja, što je njemu bilo dovoljni znak da s njim više ne surađuje jer je ostavio dojam čovjeka pripravnog na falsificiranje i znanstveno nepoštenje.
Među odabranima je i Ivo Lučić, povjesničar s Instituta Ivo Pilar. Nekadašnji suradnik Službe državne sigurnosti, kojeg je i povjesničar Josip Jurčević nedavno optužio da je radio za UDBU, što Lučić nikada nije demantirao. Riječ je o još jednom kadru iz bivšeg sustava koji bi se, za pretpostaviti je, trebao baviti UDBA-škim kolegama i njihovom ulogom u likvidacijama brojnih hrvatskih emigranata po svijetu. Na jednoj lokalnoj televiziji također je prikazan dokument koji je Lučić potpisao kao načelnik SIS-a Hrvatskog vijeća obrane. U njemu traži smjenu zapovjednika obrane Orašja Ilije Vincetića i generala Matuzovića, s obrazloženjem kako nisu stručni za obavljanje te dužnosti te da nemaju morala! Isti se dvojac početkom godine našao na optužnici bošnjačkog tužiteljstva, a bilo bi zanimljivo doznati i koja je uloga Ive Lučića u prikupljanju dokaza za optužnicu protiv generala HVO-a.
Iako se predstavlja kao veliki domoljub i Hrvat, ravnatelj Memorijalno-dokumentacijskog centra Ante Nazor nedavno je svojim postupanjima upravo u aferi optužnica protiv članova HVO-a Orašje pokazao da ne zastupa hrvatske interese. Naime, u medijima je objavljen dokument iz 2012. godine u kojem DORH od Hrvatskog državnog arhiva i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra tražit da omoguće predstavnicima Tužiteljstva BiH uvid u arhiv HVO-a, tadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Hrvatske Republike Herceg Bosne i njezinih sljednika u vezi s više istraga. Upravo je Nazor omogući BiH tužiteljima nesmetan uvid u brojne dokumente na osnovu koji su podignute optužnice protiv generala HVO-a, a ravnatelj se branio kako je to morao učiniti zbog potpisane suradnje DORH-a i Tužiteljstva BiH. No ono što je Nazor zaboravio reći je da je spomenuti protokol o suradnji potpisan tek 3. lipnja 2013. godine, dok je on tužitelje iz Bosne iz Hercegovine pustio godinu dana ranije da prekapaju po arhivima i dokumentaciji prikupljenoj iz HVO-a i Herceg Bosne. Postavlja se pitanje na temelju kojeg sporazuma su tužitelji iz BiH mogli sami pregledavati hrvatski arhiv s obzirom da je Protokol o suradnji potpisan godinu kasnije od navedenog zahtjeva?
Nazor se kasnije nemušto branio kako u Sarajevo nije poslao niti jedan bitan dokument, dok su brojni povjesničari ovaj čin nazvali veleizdajom Hrvatske i hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini. Očito je dobro plaćena pozicija u memorijalno-dokumentacijskom centru bila dovoljna zadrška Anti Nazoru da se odluči na suradnju s BiH tužiteljstvom, zbog čega je uhićeno desetak pripadnika HVO Orašja, Vojne policije i policijskih struktura zbog ratnog zločina nad žrtvama srpske nacionalnosti s područja Orašja i okolnih mjesta 1992. i 1993. godine.
Kada imamo na umu da je cijelu priču oko Vijeća i imenovanja njegovih članova odradio predstojnik premijerovog ureda Davor Božinović, jasno nam je zašto su upravo ti ljudi odabrani za suočavanje s prošlošću. Božinović je karijeru započeo 1987. godine kao savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu Hrvatske, te je tri godine kasnije zasjeo na mjesto predsjednika Novačke komisije u Ministarstvu obrane RH. Obnašao je brojne diplomatske funkcije, a jedno je vrijeme boravio kao savjetnik hrvatskim veleposlanicima u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini.
Kada su krajem devedesetih počele političke borbe unutar HDZ-a i institucija za političko naslijeđe Franje Tuđmana, Mate Granić je Božinovića doveo za pomoćnika ministra i šefa Sedme uprave. Božinović, međutim, nije odlazio na kolegije HIS-a, a vršitelj dužnosti šefa Sedme uprave postaje Saša Perković, upravo na njegovu preporuku. Sin Josipa Perkovića, danas osuđenog ubojice Stjepana Đurekovića, ubrzo se pojavljuje na kolegijama i Granićeva kabineta i ravnatelja HIS-a. U isto vrijeme nestaje tzv. Mostarski kontingent hrvatskih putovnica, navodno njih više od 900, od kojih su neke završile u rukama kriminalaca, poput Srbina Milorada Legije i drugih. Prijatelji iz bivšeg sustava pobrinuli su se za Božinovića, koji u drugom mandatu Stjepanu Mesiću postaje predstojnik Ureda na Pantovčaku. Ubrzo ga Mesić imenuje za veleposlanika Misije RH pri NATO-u, dok je u vrijeme Jadranke Kosor predložen za novog ministra obrane. Iako je završio obranu i društvenu samozaštitu na tadašnjem Fakultetu političkih nauka, odlukom dekanata diploma mu je, kao i Milanu Bandiću, preimenovana u politologa, pa je na istom fakultetu stekao i doktorat.
Sudeći po biografijama članova Vijeća za suočavanje s prošlošću od ovih ljudi možemo očekivati sve samo ne i istinu o zloglasnom jugoslavenskom, komunističkom režimu. Većina ljudi koja će se okupiti po prvi puta već idući mjesec je protiv lustracije, a ako za nju i jesu, bilo bi nužno lustrirati same sebe, budući da je većinom riječ o kadrovima koji su obnašali visoke dužnosti u Jugoslaviji. Kakva će točno biti njihova uloga kada imamo na umu tko ih koordinira, preostaje za vidjeti. Sasvim je izvjesno kako neće inzistirati na otvaranju komunističkih arhiva niti tražiti povrat UDBA-ških arhiva iz Beograda. Isto tako, ne vjerujemo kako će upravo oni biti ti koji će novoj Vladi predložiti izglasavanje Zakona o lustraciji te pomoći očistiti zemlju od ostataka komunističke prošlosti. Uostalom, ti isti ljudi i dalje čine većinu u gotovo svim važnijim institucijama u zemlji, poput pravosuđa, sudstva, medija, sveučilišta, nevladinih organizacija, Sabora i Vlade.