Protiv hrvatskog bijega od istine!

Zarko Basic/PIXSELL

Hrvatski domovinski rat je jedini rat nakon kojeg se nije dogodila institucionalizacija herojstva. Razlozi su tog protucivilizacijskog grijeha propusta veoma složeni i na njih se cjeloviti stručni odgovori očekuju od budućih multidisciplinarnih znanstvenih istraživanja. Međutim, načelno je i bez podrobnih istraživanja razvidno, da taj teški povijesni presedanski grijeh propusta institucija nikako nije slučajan

Prije nekoliko dana iz tiska je izašla nova knjiga prof. dr. sc. Josipa Jurčevića, “Heroji Hrvatskoga domovinskog rata – svjedočanstva”, koja sadrži 19 iznimno zanimljivih svjedočanstava koja su nastala temeljem provođenja ciljanih intervjua s dragovoljcima i korištenjem različitih vrsta povijesnih izvora (dokumenata, knjiga i članaka, te video i tonskih zapisa).

No, jednako je zanimljiv i uvodni dio knjige pod naslovom “Herojsko doba hrvatske povijesti” u kojem autor piše o pojmu i društvenom značenju herojstva općenito, o razlozima zbog kojih se Hrvatski domovinski treba vrednovati kao herojsko doba hrvatske povijesti, te naglašava problem paradoksalne hrvatske javne šutnje o herojima koju naziva – “hrvatskim bijegom od istine”.

Uoči prvog predstavljanja knjige, autor je tjedniku 7Dnevno omogućio ekskluzivno pravo objavljivanja odlomaka iz uvodnog dijela knjige.

Ratno herojstvo

O društvenom značenju herojstva, te njegovoj rasprostranjenoj utjecajnosti u različitim djelovanjima i situacijama, svjedoči i to što su herojstvo u gotovo svim zemljama već odavno institucionalizirala državna i nevladina tijela, te da ono u svijetu predstavlja posebnu umjetničku vrstu u književnosti i glazbi.



Isto tako, zbog njegova golemog značenja i utjecajnosti, fenomen herojstva na različite su načine zlorabili pojedinci, organizacije i vladajući režimi. Najteže sustavne manipulacije herojstvom svakako su počinili totalitarni režimi. Primjerice, jugoslavenski komunistički diktator Josip Broz Tito, priskrbio je sebi službeni status trostrukog heroja, a njegov režim uveo je, između ostaloga, apsurdni pojam i priznanje grad-heroj.

Ratni heroji su od pamtivijeka i u svim društvenim zajednicama, imali posebno uzvišen moralni i simbolički položaj, te su obasipani najrazličitijim formalnim i neformalnim društvenim priznanjima, nagradama i utjecajima. Takav izniman društveni status ratnih heroja događao se zbog niza opravdanih razloga: zbog iznimnosti ratnog herojskog čina samog po sebi, zbog zasluga za zajednicu, radi poticanja ostalih ljudi na djelovanja u korist općeg dobra itd.

Herojstvo u staroj Grčkoj i zapadnom svijetu

Društvena ukorijenjenost fenomena herojstva najviše je došla do izražaja u staroj Grčkoj, u kojoj je herojstvo od početka bilo sastavni i bitni dio razrađenih teorija i društvenih mitova o postanku svijeta (kozmogonija) i bogova (teogonija). U njima su isprepleteni dijelovi još starijih teorija i mitova različitih kultura sa šireg afroazijskog mediteranskog prostora (iz Egipta, Palestine, Babilona, s Krete itd.).

Fenomenom herojskog doba i herojstva u staroj je Grčkoj bio obilježen i svakodnevni život, kao i cjelokupna golema starogrčka kulturološka produkcija. Heroji su bili zaštitnici gradova-država i u njihovu su se čast održavale različite velike svečanosti. Bili su društveni simboli i uzori, te česta tema svekolikog umjetničkog stvaralaštva.

Starogrčka kultura je glavno ishodište i sastavnica zapadne civilizacije. U različitim se oblicima do sada očuvala i starogrčka mitološka baština, uključujući riječ, pojam i fenomen herojstva. Pozitivno društveno značenje, simboliku i institucionalizaciju herojstva može se jednostavno i lako pronaći u svim povijesnim razdobljima svih društvenih zajednica koje su proteklih dvadesetak stoljeća nastajale u krugu zapadne civilizacije.

Pritom se herojstvo posebno njegovalo vezano za gotovo nebrojene oružane sukobe na prostoru zapadnog svijeta. Jednostavno rečeno, u svakom oružanom sukobu izniknuli su heroji koji su potom sustavno (institucijski) društveno mitologizirani, odnosno pretvarani u trajne vrijednosne uzore.

O tome zorno svjedoči i hrvatska povijest, koju su proteklih trinaest stoljeća bitno obilježili česti, te opsegom i značajem veoma različiti oružani sukobi iz kojih su heroji ostavljali duboke vrijednosne i mitologijske tragove. O tome ponajbolje govori primjer Nikole Šubića Zrinskog, jer vrijednosna značenja i simbolika njegova herojstva i herojstva drugih branitelja u Sigetskoj bitki (1566.) nisu nimalo izblijedjela ni nakon nekoliko stoljeća.

Jedina je iznimka Hrvatski domovinski rat

U dugoj svjetskoj i hrvatskoj tradiciji fenomena herojstva, iznimku predstavlja Hrvatski domovinski rat, jedini rat nakon kojeg se nije dogodila institucionalizacija herojstva. Razlozi su tog protucivilizacijskog grijeha propusta veoma složeni i na njih se cjeloviti stručni odgovori očekuju od budućih multidisciplinarnih znanstvenih istraživanja. Međutim, načelno je i bez podrobnih istraživanja razvidno, da taj teški povijesni presedanski grijeh propusta institucija nikako nije slučajan, jer velikog herojstva hrvatskih branitelja bilo je mnogo i bilo je potpuno vidljivo dok se događalo.

O tome herojstvu svjedoče brojni javno zapostavljeni primarni povijesni izvori: od pisanih dokumenata do video, audio i foto zapisa. Među te izvore pripadaju i provjerljivi opisi i iskazi heroja objavljenih u ovoj knjizi. S druge, općenite strane, na potpuno egzaktan način o herojstvu hrvatskih branitelja svjedoče golemi vojni i politički učinci Hrvatskoga domovinskog rata, posve neočekivani prema standardiziranim stručnim procjenama zasnovanim na odnosu vojnih i političkih snaga srbijanskog agresora i hrvatske obrane. Odnosno, u katastrofalno nepovoljnom odnosu vojnih i političkih snaga, bili su neizvedivi bez mnogobrojnih heroja i mnogobrojnih herojskih pothvata.

Stoga je za razumijevanje toga hrvatskoga herojskog doba i herojskih pothvata, o kojima govori i ova knjiga, potrebno uvodno podsjetiti na neke osnovne činjenice o tadašnjim povijesnim procesima i događanjima.

Ljeto i jesen 1991. – herojsko doba hrvatske povijesti

Tijekom ljeta i jeseni 1991., obrana i opstanak hrvatske države izgledali su poput nemoguće misije. Na glavnim smjerovima srbijanske oružane agresije na Hrvatsku, tijekom srpnja i kolovoza, postupno je uspostavljana hrvatska obrana koja se uglavnom zasnivala i ovisila o dragovoljstvu, jer je hrvatska država bila u procesu ustrojavanja, te bez vojske i potpuno razoružana, a uz to i bez ikakve međunarodne potpore.

Već u kolovozu 1991., oblikovalo se osam bojišta (istočnoslavonsko, posavsko, zapadnoslavonsko, banovinsko, kordunsko, ličko, sjevernodalmatinsko i južnodalmatinsko) na kojima se do kraja 1991. u velikoj mjeri dragovoljački suprotstavljalo agresoru.

Samopozvanost u obranu domovine u iznimno nepovoljnim okolnostima kakve su tada bile u Hrvatskoj, podrazumijevala je postojanje najvećeg stupnja socijalne solidarnosti i hrabrosti u mnogo osoba koje su dragovoljno iskazale spremnost na žrtvu vlastitog života za dobrobit zajednice. Dragovoljačka hrabrost, odlučnost, kreativnost i samoinicijativnost, te herojski pothvati dragovoljaca, nadomještali su nedostatak oružja i opreme, te vojničku neorganiziranost i neuvježbanost. Stoga su kvaliteta i duh dragovoljstva, te općenacionalno zajedništvo, u ljeto i jesen 1991. u Hrvatskoj uspjeli ostvariti nemoguće i pobijediti golemu srbijansku oružanu premoć.

U najkritičnijem razdoblju za obranu Hrvatske, od sredine rujna do sredine listopada 1991., različite su hrvatske postrojbe i građani zbog nedostatka oružja i streljiva krenuli u tzv. rat za vojarne tijekom kojeg su diljem Hrvatske osvajali vojarne i skladišta oružja pod nadzorom neprijateljske vojske. Na taj je način hrvatska obrana došla do značajnih količina različitih oružja koje je omogućilo provedbu mobilizacije u Hrvatskoj i povećalo izglede hrvatske obrane.

Međutim, srbijanski agresor je i nadalje imao veliku oružanu nadmoć, pa je zbog toga i drugih razloga, u hrvatskim oružanim snagama i obrani Hrvatske do kraja 1991. prevladavalo dragovoljstvo, presudno za obranu Hrvatske, u gotovo bezizglednoj situaciji tijekom ljeta i jeseni 1991. godine.

Dragovoljačka načela i značajke bili su prevladavajući i u elitnoj jezgri hrvatskih oružanih snaga – Prvom redarstveniku i iz njega proizašlim postrojbama – čiji su pripadnici pretežito bili dragovoljci, kojima su pravi oružani okršaji bili obuka, a u nizu su ratnih situacija, zbog neustrojenosti države, bili prepušteni vlastitoj dragovoljačkoj kreativnosti.

Kad se sagledavaju ukupni vojni i politički učinci toga ključnoga razdoblja hrvatske povijesti, ili kad se promatraju rezultati pojedinih bitaka i opsegom manjih ratnih akcija, pronalaze se brojni razlozi zbog kojih ljeto i jesen 1991. treba opravdano predstavljati herojskim dobom hrvatske povijesti.

To se još jasnije prepoznaje upoznavanjem ratnih puteva i sudbina mnogobrojnih heroja Hrvatskoga domovinskog rata, a jedan mali dio tih herojskih svjedočanstava zabilježen je i u ovoj knjizi.

Hrvatski bijeg od istine

Ovdje se iznova suočavamo s teškim civilizacijskim pitanjem o razlozima i interesima koji onemogućavaju nastanak i etabliranje objektivnih spoznaja o činjenicama i vrijednostima Hrvatskoga domovinskog rata, te onemogućavaju institucionalizaciju herojstva, glavne vrijednosti herojskog doba hrvatske povijesti. Promjena takvoga stanja u Hrvatskoj se i nadalje ne događa, iako je na taj pogubni problem bijega od istine, više puta ukazivao niz hrvatskih intelektualaca.

Ova knjiga, u kojoj su objavljene sudbine devetnaest heroja Hrvatskoga domovinskog rata, najizravnije se protivi hrvatskom bijegu od istine. Iz ovih se svjedočanstava mogu jasno prepoznavati kako samo herojsko doba hrvatske povijesti, tako i pojedinačna herojstva ne samo ljudi spomenutih u ovoj knjizi, nego i herojstvo više tisuća ratnih junaka, čija iskustva i sudbine svakako ubuduće vrijedi i nadalje istraživati i javno promovirati.

Stoga je jedan od glavnih ciljeva ove knjige poticanje daljnjeg prikupljanja svjedočanstava mnogobrojnih hrvatskih heroja koji još samozatajno žive među nama, te poticanje istraživanja sudbina barem nekoliko tisuća heroja koji su poginuli tijekom Hrvatskoga domovinskog rata, ili su umrli nakon završetka rata. Ne zaboravimo, naš je civilizacijski dug, kao i dug prema samosvjesnoj budućnosti, da svi heroji i njihova herojska djela postanu ponosni dio hrvatskoga javnoga života.

Univerzalno herojstvo

Posebna hrvatska herojska tema jesu stranci koji su na nedokučiv način, 1991., prepoznali hrvatsko herojsko doba i u relativno velikom broju došli braniti Hrvatsku. Ali i ta je tema ostala izvan sustavnih istraživanja i javne prepoznatljivosti, a dostupni su samo neki najosnovniji i nepotpuni podaci ili procjene. Službeni izvori govore o 456 stranaca kojima je priznat status hrvatskog branitelja.

U Udruzi stranih dragovoljaca Domovinskog rata tvrde da je, prema njihovom još nedovršenom popisu, Hrvatsku došlo braniti najmanje 650 stranaca, od kojih je najmanje 66 poginulo.

Stranci su u Hrvatsku pristizali uglavnom 1991. godine iz čak 35 zemalja i sa svih kontinenata. Zanimljivo je da ih je uvjerljivo najviše došlo iz Engleske (139), pa potom iz Francuske (73), Njemačke (63), Mađarske (33), Nizozemske (27), SAD-a (17), Australije (15), itd. Iako nema cjelovitih istraživanja o razlozima i motivima dolaska stranaca u obranu Hrvatske, prema brojnim iskazima njihovih subojovnika, nedvojbeno je kako ih je velika većina došla dragovoljno i bez posebnog vojnog iskustva.

To znači da su i njih vodili pretežito vrijednosni motivi koji su glavna pretpostavka za herojske pothvate. To najzornije potvrđuju i poznate herojske sudbine nekolicine stranih dragovoljaca, poput Thomasa Crowleyja i Jean-Michela Nicoliera.

Na taj se način – prema godini dolaska (1991.), okolnostima u koje se dolazilo i osnovnom motivu znatnog broja stranaca koji su došli braniti Hrvatsku, te zbog načelnih razloga – može utemeljeno pretpostaviti da hrvatsko herojsko doba nije samo hrvatska vrijednost, nego istodobno pripada i univerzalnom herojstvu, u svakom pogledu. To bi trebao biti dostatan razlog da se i ova tema, o herojstvu stranaca u Hrvatskome domovinskom ratu, sustavno istraži i također postane ponosni dio javnoga života u Hrvatskoj i diljem svijeta.

O ovome stajalištu na gotovo isti način i bez ikakve zadrške svjedoči i sadašnji talijanski senator, Aldo di Biagio. On je prije četvrt stoljeća kao mladić došao u Hrvatsku kako bi bio dragovoljac Hrvatskoga domovinskog rata, te je u njemu sudjelovao od početka do Oluje. U Hrvatskoj je ranjen, dobio je putovnicu i upoznao buduću suprugu, te se vratio u Italiju. Ali i sada, kao iskusan senator talijanskoga parlamenta i trajni prijatelj Hrvatske, g. di Biagio javno tvrdi kako sudjelovanje u Hrvatskome domovinskom ratu, bez dvojbe, smatra najljepšim stranicama svojega života.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI