Pustite priču da ima vremena, i kupite Gripene!

Nacionalna sigurnost nije nešto s čim se ozbiljna država kocka, a o ustroju vojske se ne razmišlja kad je rat pred vratima. Hrvatska već desetljećima odgađa zamjenu letećih sekundarnih sirovina poznatih kao MIG-21 modernim lovcima - za to nikad nema novca.

Stara poslovica kaže, “tko mač pretvori u plug, za drugog će orati”. To nije samo stvar trke u naoružanju između Srbije i Hrvatske. No Srbi su dobili od Rusa MIG-ove 29, a to ipak nije nešto što možemo zanemariti, naročito ne u trenutku kad su u Srbiji na vlasti notorni četnici i hrvatomrsci koji stalno zveckaju oružjem u našem smjeru. Mi smo kao članica NATO pakta dužni vršiti nadzor svog neba – ili platiti nekom drugom da to radi. Iskustva susjednih država govore da je puno bolje i jeftinije, a usto neusporedivo sigurnije, to raditi sam. Da, avioni koštaju – ali avioni se danas nude uz ofset od preko 100%, što znači da bismo mi Šveđanima, ukoliko od njih nabavimo eskadrilu novih Gripena, mogli izvesti robe i usluga u vrijednosti većoj od cijene samih aviona, u iznosu od oko 170% vrijednosti aviona koje bi kupili. Mogli bismo sami raditi preinake i dorade na tim avionima, time zaposliti stručnjake koje imamo na ozbiljnom projektu, spriječiti odljev par pametnih glava, i uz malo sreće prodati to trećoj strani – ili eventualno raditi servis ili remont za Čehe i Mađare, koji imaju takve avione. S druge strane, plaćati Talijanima ogroman novac da lete iznad nas ne donosi nikakvu posrednu ekonomsku korist, a u slučaju rata je rizično.

Usto, avijacija daje zemlji težinu i u diplomatskih okvirima. Vojna snaga jedne zemlje se uvijek prelijeva u njen diplomatski, međunarodni utjecaj. One koji ne mogu sami braniti svoje granice u pravilu nitko ne uzima za ozbiljno u međunarodnim organizacijama. Pregovarati s BIH i Srbijom o statusu Hrvata bi svakako bilo lakše kad bi Hrvatska imala donekle respektabilnu vojsku, naročito kad jedan Vučić nastupa u stilu “a šta nam bre možete”.

Dakle, stvari stoje ovako: mi dijelimo velik dio granice s potencijalnim agresorima, najblaže rečeno živimo na geopolitički vrlo trusnom području. Mi smo zemlja koja živi od  turizma, a jedan  teroristički napad može nam uništiti ključnu gospodarsku granu na dugo godina. Usto, kad gledate najbogatije zemlje svijeta – od Švicarske do Singapura – sve one su to postale jer su bile – sigurne za ulagače. Švicarska je postala meka svjetskog kapitala pred mnogo stoljeća, upravo jer je bila neosvojiva tvrđava u Alpama. Švicarska je vojska bila na glasu kao nepobjediva, pa je zato Švicarska postala trezor svijeta. Singapur ulaže velik novac u vojsku, i tamo se ulagači osjećaju sigurni. Norveška, koja je zadnji put s nekim od svojih susjeda ratovala prije 200 godina, ima stanovnika nešto više nego Hrvatska, ima čak 74 aviona F16, i kupuju ekstremno skupi F-35.

Svaka država koja je neovisna, koja drži do svojeg suvereniteta i koja sebe smatra se državom , te želi da je drugi smatraju državom, ima ratno zrakoplovstvo, ulaže u njega, modernizira ga, a mi imamo potrošene avione koji ne bi bili od koristi ni u ratu protiv aboridžina u Australiji. Hrvatska, država koja je okružena neprijateljski raspoloženim zemljama, od kojih neke otvoreno aspiriraju na naš teritorij, koja je ratovala pred jedva 20 godina – odugovlači s nabavom aviona. To je van svake pameti.

Uz sve to, mi imamo – i zbog teritorijalnih voda – 113.000 kvadratnih kilometara neba, najviše u regiji, i tim prostorom svaki dan preleti velik broj civilnih letova, i nadzor neba uz moguće presretanje je nužnost i u mirnodopsko vrijeme. Nada da će se stvar konačno riješiti pojavila se kad je prošlog tjedna “Jutarnji list” objavio kako je stručni tim minstra obrane Damira Krstičevića – kojeg je imenovao njegov prethodhik – donio zaključak da Hrvatska treba zadržati borbeno zrakoplovstvo te preporuku da se u Saboru odluka o sudbini ratnog zrakoplovstva donese početkom ove godine, a odabiru vrste aviona do njenog kraja. Preporuku je podržao i ministar Krstičević, rekavši kako se ne smijemo se dovesti u situaciju kao devedesete.



A po preporuci, Hrvatska bi nabavila švedske Gripene ili korejske avione, pri čemu su ovi prvi odavno već favorit upućenog dijela javnosti. Taj malen i ekonomičan avion je idealan za hrvatske potrebe. Osjetno je jeftiniji u eksploataciji od sličnog – ali osjetno starijeg – američkog F16, sat leta Gripenom košta oko 7.800 dolara, dok je sat leta F-16 oko 12.000 dolara. Kad to prevedete u godišnje troškove po zrakoplovu, pomnožite s brojem zrakoplova, i protegnete na tridesetak godina, razlika se mjeri u stotinama milijuna dolara! Usto, Gripeni su, osim što su brzi, te imaju odličnu avioniku, elektroniku, i manevarske sposobnosti, idealni zato jer su ih Šveđani, svjesni da ne mogu parirati Rusima u otvorenom sukobu i da bi u njemu brzo bili pregaženi, osposobili za gerilsko ratovanje. Gripeni trebaju vrlo kratku pistu – mogu sletjeti i uzletjeti doslovce s ravnog komada ceste, čak ne nužno auto-ceste! A tim od 6 ljudi koji djeluju iz kamiona ih u roku od deset minuta može osposobiti za akciju, što ih čini jedinstvenima. Ne zahtijevaju gradnju posebnih baza i hangara. Usto, tu su i sjajni uvjeti kupovine, uz veliki ofset koji bi bio motor hrvatske privrede – jer sve što bismo potrošili na avione bi se prelilo u veći izvoz – tu je i ponuda da odmah dobijemo nekoliko aviona na posudbu za potrebe školovanja pilota. Gripeni su višenamjenski avioni, koji mogu služiti i kao potpora trupama na zemlji, i služiti za jeftini i učinkovit nadzor neba. I na kraju, ali ne i posljednje – Gripeni su superiorni svemu što imaju susjedi iz “regije”, uključujući Migove 29 koje je Srbija dobila nedavno od Putina, i koji nipošto nisu bezazleni avioni.

No stvar je minirao ministar financija Zdravko Marić rekavši kako on smatra da se ne mora žuriti s nabavom novih borbenih zrakoplova, te dodavši kako će “oko dugoročne strategije i plana Oružanih snaga RH još će biti govora”. Po čemu je mišljenje ministra financija o tome treba li ili ne žuriti s nabavom zrakoplova relevantno?! Potom je reterirao i Krstičević, proširivši stručni tim i vrativši stvar na početak: sad su, izgleda, opet u igri i američki F-16. A vjerojatno je to i razlog odugovlačenja: ako nije to, onda se radi o tome da Šveđani nisu ponudili dovoljan iznos mita.

Jer, odluka o nabavi vojnih zrakoplova je uvijek i politička odluka, ne samo stručna. S te strane je razumljivo da postoji otpor nabavci švedskih aviona, i da se traži načina da se opravda nabavka američkih. Nabavka rabljenih izraelskih F-16 ne bi imala onako povoljne uvjete kupovine, ni blizu. A avioni bi umjesto novih bili rabljeni, i koštali bi kudikamo više. Usto, Gripen je jednak ili bolji od F-16 u gotovo svemu, a postoji i mogućnost da ga sami nadograđujemo i nismo vezani uvjetima za nabavu naoružanja kao kod F-16. Radi li se o novcu, štednji? Teško, jer je proračun za ovu godinu napuhan, zapošljava se nove nepotrebne uhljebe i birokrate, izgleda da će se i puste milijarde potrošiti na otkup INA-e samo da bi se dokazala nekakva imbecilna poanta o “suverenitetu” tamo gdje dokazivanju suvereniteta nije mjesto, a tamo gdje suverenitet treba dokazati – neće se uraditi ništa. Vjerojatnije je tako da je odluka o obnovi i održavanju hrvatskog ratnog zrakoplovstva, stvorenog u Domovinskom ratu, pala onako kako u ovoj banana-državi padaju sve bitne odluke vlade, pa i same vlade: jednim telefonskim pozivom iz Buzina. Za nove odgode Hrvatska, međutim, nema vremena. Migovi ne mogu poslužiti ničem osim ubijanju pilota HV, od narudžbe do isporuke aviona proći će puno godina, a odgode su, kako znamo, u pravilu tek način da se ne kaže otvoreno da se nešto ne može ili ne želi uraditi.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI