Šimleša: ‘Hrvatima je ugodna pozicija vječnih kritičara na kauču’

0
58
screenshot

Gost Novog dana N1 televizije bio je sociolog i autor Bruno Šimleša. Intervju prenosimo u cijelosti:

Danas je blagdan Svih svetih, dan kada se ljudi simbolično sjećaju najmilijih koje su izgubili. Koliko težak može biti ovaj dan?

Loading...

“Za mnoge je 1. 11. puno drugačiji od 31. 10. Važno je da si svatko to sjećanje napravi na svoj način. Neki će otići na grob, znam neke koji vole otići u prirodu, neki odlaze na more jer su na taj način provodili vrijeme s voljenima. Bitno je da oni u sebi imaju dojam da su odali počast preminulima.”

Smrt i suočavanje s gubitkom voljenih osoba jedna je od najtežih emocija.

“Bez daljnjega. Govori se da postoji nekoliko faza tugovanja. Moram naglasiti da ne prolaze svi ljudi kroz to na isti način. Obično prvo negiramo jer nam je stvarnost preteška. Kod nekih to može trajati pet minuta, kod nekih nekoliko dana. Onda kad prihvate stvarnost se dogodi ljutna, pa se deru na sve i svakoga, onda obično dolazi pogovaranje, zatim razdoblje tuge i depresije i onda mirenje sa sudbinom. Iako nije uvijek tim redoslijedom.

Mi koji smo stup podrške moramo dozvoliti ljudima da to prožive na svoj način. Ako žele dva dana plakati, neka plaču, a ne da ih ‘šopamo’ floskulama. Onima koji u tom trenutku osjećaju intenzivnu tugu to su prazne riječi. Ne postoji univerzalni savjet.”

Jedan od osjećaja koji ljudi imaju kada izgube voljenu osobu je osjećaj da su nešto s tom osobom propustili. Koliko je dobro razmišljati o tome?

“To je jedan od najčešćih osjećaja, traje dan, dva, tri. Ono što je loše, ne znamo to prenijeti na one koji su ostali s nama, a to bi bio neki dobar ishod u nesretnoj situaciji. Ako se već ulovimo u takvim senzacijama treba priznati ‘da mogao sam više, bolje, ali idem to sada iskoristiti s ljudima koji su tu’.”

Danas mnogi odlaze na misu, riječ je i o vjerskom blagdanu. Je li lakše kad si vjernik?

“Vjera mnogima doista pomaže. Vjeruješ da nije kraj, da i dalje možeš ostati u nekom kontaktu. Ljudi koji vjeruju u besmrtnost duše imaju dojam da su umrli još uvijek uz njih, to im pomaže da prebrode prve traume. No i oni koji ne vjeruju mogu to prebroditi.”

Može li se to suočavanje s tugom i boli, ako u tome ne uspijevamo, izazvati neke ozbiljnije posljedice, voditi u dugotrajniju depresiju?

“Naravno da može. Ako ona prva faza poricanja traje predugo pa smo dugo vrijeme isključeni iz vanjskog svijeta pa nas pogodi kada vidimo da je taj vanjski svijet nastavio funkcionirati bez nas. Ili se ne znamo nositi s tom tugom pa nas drugi forsiraju… Kad osoba osjeća intenzivnu tugu i ulazi u depresivno stanje, to je najgore. Ako je potrebno, treba zatražiti stručnu pomoć, to je najpametnija stvar, a ne sramota. Ljudi stručnu pomoć uglavnom traže prekasno. Kad zaboli zub ide se zubaru, ne čeka se 10 godina.”

Antidepresivi, lijekovi, koliko pomažu? Hrvati puno piju antidepresive, pokazuju istraživanja.

“Zavisi koga pitate. Većina psihijatara se kune u njih, psiholozi ih žele zaobići. Realno da, u nekim situacijama antidepresivi mogu imati pozitivnu ulogu, da privremeno vrate ravnotežu i to vrijeme trebamo iskoristiti da vidimo kako to sami da održavamo. Ali ih ne bismo, ja barem mislim, trebali koristiti umjesto terapije, nego uz terapiju.”

Jesu li Hrvati depresivniji od drugih nacija? Redovita su takva istraživanja, često smo pri dnu.

“Definitivno nismo najpozitivniji, najoptimističniji narod. Više je onih koji će sjediti na kauču, žaliti se da ne valja, umjesto raditi nešto po tom pitanju. Ugodna nam je pozicija vječnog kritičara na kauču. Nordijski narodi kad vide nepravdu pobunit će se, razmišljati, raditi nešto po tom pitanju, potruditi se. Mi smo puno pasivniji, letargičniji. 

Što se tiče društvene, građanske svijesti, uh… Na jako smo niskim granama. Taj neki mentalni sklop da će se društvo pobrinuti za nas, a ne mi sami, još nismo prešli onaj pozitivni dio kapitalističkog društva. Imamo tu puno prostora i kao pojedinci, a bome i kao građani. Bojim se da nas očekuju godine mijenjanja mentalnog sklopa.”

Koliko ste zabrinuti trendom odlaska iz zemlje? A prema onima koji su na granicama raste netrpeljivost, smatraju se neprijateljima?

“Nove generacije su malo drugačije, otvorenije, proaktivnije. No velik dio tih novih generacija i njihovih roditelja se iseljava. Sasvim legitimno je tražiti bolji život. Što iz ekonomskih razloga, a češće iz društvenih razloga. Razumijem da su ljudi ogorčeni, to nije stvar loše atmosfere medija, nego stvarnog stanja stvari.

Što se tiče problema izbjeglica, mi smo jako jednoobrazna zemlja – dominira jedna kultura, jedan jezik, jedna rasa. Za razliku od otvorenijih zapadnih nacija mi nismo navikli na druge i drugačije i često mislimo da nas drugi ugrožavaju, a ne obogaćuju.

Mislim da je kršćanski i ljudski suosjećati s ljudima u nevolji i onda vidjeti kako im pomoći. Izbjeglice su veliki problem, njihova integracija jest problem u Europi i treba se rješavati, ali ne širenjem panike, straha i laži. Ako širimo laži, sve svodimo da su silovatelji, ubojice i kriminalci jer se dogode tri stvari na tri milijuna ljudi koji su prošli granci. Da tri milijuna Hrvata prijeđe granicu bilo bi problema. Često se govori da su to muškarci, da se nisu ostali boriti, problem je što se nemaš za koga boriti, pet je frakcija, ne zna se tko je na kojoj strani. Kod nas se znalo za koga, protiv koga se boriš. Nikako ih ne smijemo sve svoditi na probisvijete i kriminalce. Prije svega je potrebno suosjećanje jer je to kršćanski i ljudski.”