Dečko se proslavio prije nepune dvije godine, kad je iz nekog razloga odlučio na megafon pročitati roman Marije Jurić-Zagorke od 350 stranica braniteljima koji su prosvjedovali tražeći ostavku resornog ministra i njegovog pomoćnika. Što je inače u demokracijama normalna stvar, ali ne i u Hrvatskoj. Ili, točnije, ne i kad to radi u Hrvatskoj vjerojatno od medija najprezrenija društvina skupina - ratni veterani
Taj njegov čin nije privukao baš nikakvu pozornost branitelja koje je htio isprovocirati, osim što su neki komentirali “viš, dečec zna čitat i pisat, ne bi nikad rekal kad ga vidiš”. Ali je privukao ogromnu pozornost medija kojima je taj prosvjed bio trn u oku koliko i danas “liberalima” Trump. Pa su malom dali jako puno medijskog prostora, objavljivali intervjue u kojima je mogao spontano prezentirati vlastitu neukost, i promovirali ga gdje su stigli.
Njegovo objašnjenje je bilo da se, od kada zna za sebe, a rođen je 1989., sjeća kako taj “prokleti rat” tjelesno i mentalno ubija ljude oko njega. Inače je za druge valjda rat bio ugodno iskustvo, naročito za branitelje koji su u njemu ostali bez poneke ruke i noge. “Ja želim da ovaj rat prestane”, rekao je tada Hranjec, vjerojatno neinformiran da je rat završio kad je njemu bilo 6 godina. A smisao čitanja “Tajne Krvavog mosta”? Zanimalo ga je hoće li branitelji u prosvjedu napustiti šator u Savskoj 66 prije nego li on pročita roman. No odustao je prije kraja romana.
To je pomoglo porastu popularnosti njegove punk grupe Abergaz. Makar je i nama koji smo se furali na image punkera tamo negdje 77-78 nejasno zašto bi netko rođen nakon što je punk umro htio biti punker. Kasnije je dao nekoliko intervjua, za “lupigu”, “nacional”, i “radio gornji grad” u kojima objašnjava “zašto ne vjeruje u hrvatski san, zašto govori o Jugoslaviji s nostalgijom iako se rodio kada se Jugoslavija faktički raspala”, i zašto je svoj novi punk band nazvao “Srbi”.
Ovo potonje zato što misli da je to jako, strašno provokativno. A panker je jer u tome vidi vid borbe za “ugnjetavanu radničku klasu”, iako nikad nije radio niti bio dio radničke klase. Dečku je strašno cool i to što im je prvi album – “Srbima” – izašao na 10. travnja: “Meni je presmješno što je isti izašao na 10.4. što je ujedno i dan NDH – pa smo svim ovim današnjim ustašama i poltronima te ideologije tim činom simbolično sjebali tu njihovu anti-civilizacijsku i morbidnu obljetnicu”, kaže Njec. Siguran sam da to svakog ujkana u Hrvatskoj strašno iritira. Zacijelo prate punk scenu.
“Što se tiče tema pjesama – nema tu nekih “glavnih tema”, već se pjeva o onome, o čemu smo u tom trenu bivale inspirirane i uspjele to ubacit u formu pjesme i muzike, a inspiracija dolazi od svega mogućega i nemamo se namjeru ograničavati oko bilo kojih tema koje nas na pjesme inspiriraju”, priča on o tome. Pametan dečko, reklo bi se, zna što hoće. A zna i kojeg spola želi biti. Naime, dok u Abergazu Davor – što mu je pravo ime – nastupa kao “Njec Hranjec”, u “Srbima” nastupa kao – Sonja Hranjec.
“Svi ti aliasi su dio iste osobe – mene”, mudro tumači Sonja, “a kao osoba sa još uvijek fluidnim rodnim indentitom u tranziciji razvoja i spoznaje istoga – onda mi i prirodno dolazi se izjašnjavati i ovako i onako – pogotovo u umjetničkom izražaju, makar bih najradije voljela kada bih bila u mogućnosti živjeti barem 90 % svojeg života u ženskom identitetu, kako i umjetničkim izražajima, tako i u svakodnevnom životu, dok radim druge poslove da si mogu priuštiti i zabavu umjetničkog izražavanja. Moj odnos prema rodnim normama je takav da bi ljudi trebali generalno olabaviti oko istih i da ne bi trebali toliku nepotrebnu težinu bacati na iste po tim nekim svojim nerelevantnim društveno-moralnim vertikalama, jer su ista ionako prije svega pitanje te intimne osobne sreće i zadovoljstva. A ako društvu općenito nije težnja da se svaka osoba osjeća dobro u svojem tjelu, duši i umu – onda to društvo ne valja i treba mijenjati neke svoje stavove, a bome i predrasude.”
Ostatak intervja je uglavnom nepovezano trkeljanje o kapitalizmu i općim trol-temama, pa nije ni bitan. Uglavnom, Sonja s Njecom dijeli jednu stvar – niti jedno od njih dvoje u istom tijelu nema Bog zna kaj pametnog za reći. Ali siguran sam da će mnogima u regionu biti drago čuti njegova/njezina “razmišljanja” poput, “Evo biram pjesmu naziva: ‘Srbi su moji prijatelji’, kako bismo istom također proslavili razum, koji nadilazi i čini apsurdnim sve te nacionalizme i druge protucivilizacijske gadosti, koje nam očito ponovno žele pokušati usaditi rukovodeći ovih republika. Također te molim – da mi ne prevodiš odgovore, kao što su to radili neki drugi mediji iz Srbije prilikom intervjua sa mnom, jer je krajnje vrijeme da se i u medijima prestane lagati, kako se međusobno ne razumijemo, jer je upravo suprotno.”
Što reći, nego Njec/Sonja je pravi antifašist!