Slaven Letica: ‘Karamarkov povratak ne može ugroziti Plenkovića’

0
131
Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

“Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izborila se za svoje mjesto pod hrvatskim političkim Suncem i mislim da će dobiti drugi mandat. Taj je mandat zaslužila, primjerice, govorom pred Vijećem sigurnosti UN-a nakon presude „šestorici“, povodom prestanka rada Suda“, smatra Letica

Uvijek zanamljiv i stručan politički analitičar Slaven Letica u intervjuu za portal dnevno.hr prokomentirao je društveno-politička zbivanja u našoj zemlji te analizirao budućnost pojedinih političkih opcija, ali i potencijal predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Godinama promatrate hrvatsku političku scenu, možete li povući paralelu između Plenkovićeve vlade s onima njegovih prethodnika?  Je li se Plenković dobro snašao, ima li liderske manire te vodi li Hrvatsku u dobrom smjeru?

Loading...

Svaku, pa i ovu, Plenkovićevu vladu, treba ocjenjivati ili vrednovati – po rezultatima. U prvom redu gospodarskim, ali ne samo gospodarskim. Pritom treba uzeti u obzir činjenicu da je hrvatsko gospodarstvo na razini „standardne pogreške“ gospodarstva EU. Ukupni je BDP Europske unije 20.000 milijardi dolara, a hrvatski je BDP 51 milijardu, oko 2.55%. Dakle, hrvatski pozitivni ili negativni ekonomski pokazatelji u velikoj mjeri zavise od europskih trendova.

Druga je važna napomena da je svaka vlada dio kontinuiteta dobre ili, kad je Hratska u pitanju, loše vladavine. Dakle, teško je ocijeniti u kojoj su mjeri Andrej Plenković i njegova vlada odgovorni, primjerice, za sadašnja ludovanja Slovenaca u Savudrijskoj vali, njihovih novih ucjena oko hrvatskog članstva u OECD-u i ulaska u „Schengenski prostor“. Međutim, i tu dolazim do vašeg pitanja o „liderskim manirama“, upravo na tim i takvim izazovima testrira se petlja ili karakter vođe. Plenković je, kako se narodski kaže, zatekao brojne probleme koji su se akumulirali godinama ili su posljedica „grijeha“ propusta, neznanja, kukavličuka, ili svega toga zajedno, prethodnih vlada i vladara: granični problemi i sukobi, Slučaj INA, skandalozna presuda Haškog suda „šestorici“, ali, simbolički, i prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, silni dugovi u zdravstvu (oko dvije milijarde eura), dužničko ropstvo, zarazni iseljenički val, suoćavanje s traumatičnom i zločinačkom prošlošću dvaju ljudožderskih režima, Agrokor itd.

Ova 2018. godina bit će pravi ispit vodstvenih, ali u upravljačkih pa i diplomatskih sposobnosti Andreja Plenkovića. Do sada je stvari „riješavao“ osnivanjem povjerenstava i strategijom „staloženosti“. Ovo godine bi morao početi DONOSITI ODLUKE! Dakle, početkom 2019. moći ću vam argumentirano odgovoriti na vaše pitanje je li Plenković „državni dužnosnik“ ili – vođa.

Koga biste od ministara posebno istaknuli, čini li Vam se da netko posebno odskače u obavljanju svojega posla?

Ako ponovno za kriterij uzmemo postignute rezultate, kao one koji „odskaču“ mogao bih spomenuti ministra financija dr. Zdravka Marića i to zbog dva razloga: boljeg stanja državne riznice od stanja koje je naslijedio i zbog – dobrih živaca. Bio je i još je uvijek pod silnim psihološkim pritiskom zbog Agrokora, a ipak se nije slomio. Ne ulazeći u srž tog slučaja, imponira mi činjenica što se ne da slomiti. Rezultati su i na strani ministra turizma Garija Cappellija, a samozatajnost i upornost u poslu pokazuje i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković pa i ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac.

Volio bih da vrijeme pokaže da je ministrica vanjskih i europskih poslova  Marija Pejčinović Burić bila dobar Plenkovićev izbor i da će u sporu s agresivnim i posesivnim Slovencima – uz potporu predsjednika VRH-a i predsjednice Republike – izvojevati pobjedu „na bodove“, jer je „nokaut“ tu nemoguć. Osobne simpatije imam i prema ministru poljoprivrede Tomislavu Tolušiću, a navijam i za ministra zdravstva Milana Kujundžića kojemu je možda i najteže jer su financijski problemi koje je „baštinio“ doista ogromni.

Ovih dana mediji su se raspisali o krizi unutar HDZ-a. Vidite li Vi te obrise krize? Uspijeva li po Vama Plenković balansirati sa stanjem u stranci obzirom na obveze u Vladi?

Kad je stranka na vlasti onda su „obrisi krize“ i „kriza“ lakše rješivi. Gledajući izdaleka, čini mi se da Plenković pokušava provesti svojevrsno KAPILARNO POMLAĐIVANJE HDZ-a. Taj pokušaj, logikom stvari, čini brojne starije vođe stranke, posebice stranačke osnivače i seniore, frustriranim i nezadovoljnim. HDZ kao stranka-pokret koja ima HIBRIDNU ideologijsku podlogu – narodnjačku, pravašku, haesesovsku, kršćansko-demokratsku, pa i zavnohovsku-antifašističku – uvijek ima latentni konfliktni potencijal. Međutim, koliko, opet izdaleka, vidim, dok je Milijan Brkić s njegove desne strane, Plenković je na konju. Dakako, na konju je i zbog toga što je Davor Bernardić predsjednik SDP-a.

Može li gospodina Plenkovića ugroziti eventualni Karamarkov povratak u politiku?

Ne može! Prije otprilike dvije godine napisao sam Facebook zapis pod prvovokativnim naslovom „Može li Karamarko postati hrvatski Charles de Gaulle?“ Aludirao sam na situaciju u kojoj je de Gaulle 1944. demonstrativno odbio sudjelovati u „neprirodnoj“ koaliciji komunista, socijalista i kršžanskih demokrata. De Gaulle je svjesno izabrao opoziciju i na velika se vrata, kao pobjednik, vratio u svibnju 1958. godine. Trostranačka vlada trajala je od 1944. do 1947. i nije bila previše uspješna. Tomislav Karamarko napravio je suprotno: pristao je da mu MOST nametne premijera Tihomira Tima Oreškovića, a da on, kao vođa parlamentarno najveće stranke bude njegov „pobočnik“. Zatim je osobno inicirao rušenje te vlade. Dakle, Tomislav Karamarko ipak nije de Gaulle. Bliža mi je prispodoba s drugim stranačkim renegatima, primjerice s dr. Ivićem Pašalićem, koji se nikada nije maknuo s metaforičke Elbe.

Uvelike se u medijskom prostoru progovara i o predsjedničkim izborima, vidite li Vi u ovom trenutku nekoga tko bi doista mogao biti ozbiljan protukandidat predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović?

Pridjev „ozbiljan“ niste dobro izabrali. Ima ljudi koji bi mogli biti „ozbiljni“ kandidati, ali oni nisu „opasni“. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izborila se za svoje mjesto pod hrvatskim političkim Suncem i mislim da će dobiti drugi mandat. Taj je mandat zaslužila, primjerice, govorom pred Vijećem sigurnosti UN-a nakon presude „šestorici“, povodom prestanka rada Suda.

Kako gledate na zbivanja unutar SDP-a, prijeti li zbilja toj stranci raspad i je li uistinu Bernardić tako loša opcija kao što se to u javnosti pokušava prezentirati?

Nije samo Davor Bernardić problem SDP-a. Tradicionalna ili klasična socijaldemokracija i stranke koje na toj doktrini grade budućnost u cijeloj su Europi u gabuli. Biračko tijelo im grickaju i kradu manje i veće protestne stranke ljevice: zeleni, novi socijalisti, novi liberali pa i antiglobalisti, anarhisti i drugi.

Kakva je po Vama politička budućnost HNS-a?

Budućnost je, kako bi rekao Karl Kraus, beznadna, ali nije ozbiljna. Njegova je izreka doslovce glasila: „U Berlinu stvari su ozbiljne, ali nisu beznadne. U Beču su stvari beznadne, ali nisu ozbiljne.“ Vođa stranke koja na političkim burzama kontrolira 1.5 – 2.5% „dionica“, gospodin Ivan Vrdoljak – Mudonja ponaša se kao da je on ključni lik „dugine koalicije“ sastavljene od HDZ-a, HNS-a, manjinaca i bandićevaca. Uz njega ta stranka nema budućnosti, ali NARODNJAŠTVO ima budućnost, kao, uostalom, i moderno definirano PRAVAŠTVO koje se danas naziva SUVERENIZMOM Orbanova tipa.

A što čeka Most? Mogu li oni opet zasjati?

Nemam odgovor na vaše pitanje. Ankete pokazuju da još uvijek imaju dobar rejting, ali ne vidim jasnu političku doktrinu na kojoj bi mogli agitirati na slijedečim izboria. Patetični populizam i „obrana nacionalnih interesa“ ne čine mi se dovoljno privlačnom porukom.

Što kažete na popularnost Živoga zida, imaju li oni perspektivu?

Ivan Pernar kojeg zovem „Robespierre“ uspješno koristi društvene mjere za dobijanje publiciteta i za privlačenje sljedbenika i simpatizera. Ivan Vilibor Sinčić podsjeća na lika iz Gospodara prstenova: djeluje ozbiljno, pa i pomalo opasno. Na sljedećim izborima Živi zid mogao bi dobro proći.

Reforma obrazovanja jedna je od ključnih tema u ovoj vladi, kako Vi kao netko tko s tim sektorom ima dugogodišnje iskustvo gledate na rasprave oko reforme i što biste vladajućima predložili po tome pitanju?

O reformi školstva i ministrici dr. Blaženki Divjak objavio sam nekoliko eseja u Večernjem listu. Moja je ključna zamjerka ova: Velika Reformatorica nastoji na silu ozakoniti informatiku, nazivajući to reformom školstva, a da nije uopće napravljena – DIJAGNOZA STANJA. Popularna teza o „katastrofalnom stanju u hrvatskom školstvu“ koja se proteže – čas tinjajući, čas plamteći – od po zlu (ne u cjelini opravdanom) znamenitoj Šuvarovoj reformi iz 1976. do Divjakičine reforme 2017. najnoviji je poticaj dobila objavom rezultata međunarodnog testiranja 15-godišnjih učenika „PISA“ koje provodi OECD. Činjenica što je, primjerice, na posljednjem testiranju iz 2015. godine naša zemlja (testiranje je provedeno u 73 zemlje) bila ispod prosjeka OECD-zemalja – u matematici smo zauzeli 41., u „čitanju“ (jezičnom znanju) 31., a u znanju iz „znanosti“ 37. mjesto – iskorištena je za stvaranje političke panike kako je hrvatsko školstvo jadno i kukavno. Dakako, da je bilo osjećaja za realnost, navedeni „rejtinzi“ bili ni protumačeni kao izraz općeg stupnja razvoja hrvatskoga društva: po takozvanom indeksu ljudskog razvoja (Human Development Index) Ujedinjenih nacija – koji uzima u obzir pokazatelje očekivanog trajanja života (po tom smo pokazatelju na 34. mjestu), ostvarenoga dohotka po stanovniku (tu smo na nezavidnom 82. mjestu) i razine obrazovanja – nalazimo se na 45. mjestu. Neosporno je, dakle, da je kvaliteta hrvatskog školstva, mjerena znanjima naših srednjoškolaca, znatno bolja od ekonomskih prilika u kojima živimo i tek nešto malo lošija od zdravlja naroda mjerenog dugovječnošću.

Bez trunke ironije, mogli bismo stoga zaključiti da bi bilo puno uputnije da srednjoškolski učitelji odlučuju o reformama političkog sustava, nego da neuki i vazda „vrdajući“ političari odlučuju o reformama školstva o kojem često znaju malo ili nimalo. Njima, političarima, omiljena „metoda“ procjene vrijednosti školstva je navođenje uzor-zemalja na koje bi se, navodno, trebala ugledati naša zemlja. Kada se je, kod prvog testiranja 2000. godine, Finska našla na prvom mjestu, onda su svi, ne samo hrvatski, putovi u traganju za uzor-modelom vodili u tu zemlju u kojoj učenička izvrsnost nije i nema baš nikakve veze s Mudonjinim-Divjak-Bakićevim idealom uvođenja informatike i robotića u osnovne škole, već je bila posljedica nacionalne kulture u kojoj je učiteljski poziv pet puta cijenjeniji od političkog „zanata“ i u kojoj malenu djecu ne „šopaju“ STEM-om, nego im dopuštaju da uživaju u djetinjstvu kroz igru, druženje i gradnju normalnog dječjeg svijeta sastavljenog od bujne mašte, radoznalosti, ali i vježbanja samodiscipline, samosvijesti, odgovornosti, radinosti i solidarnosti. Kada su na PISA-testovima zagospodarili i zavladali „žuti“, u pravilu, bez iznimke, Azijati-budisti (prva mjesta u matematici i znanosti drže Singapur, Hong Kong, Tajvan, Japan, Kina i Koreja; u čitanju su pri vrhu još uvijek, ali ne zadugo, Kanada, Finska, Irska i Estonija), onda su hrvatski ”divjaci” i ”vrdoljaci” počeli upirati prstom na njih kao moguće hrvatske uzore.

A to nije samo komično, nego i tragično. Da je tome tako mogli bi saznati kad bi proučili, primjerice, knjigu Amande Ripley „Najpametija djeca svijeta“ u kojoj su vrlo slikovito opisani načini organiziranja školovanja i učenja u Americi, Poljskoj, Finskoj i – Koreji. „Korejski slučaj“ posebno je zanimljiv, jer tamošnja djeca visoke plasmane na PISA ljestvicama plaćaju učenjem koje obično traje 12 -16 sati dnevno, ali i batinama koje još uvijek imaju pravo dobiti od učitelja u skladu s prastarom „učiteljskom“ i narodnom izrekom: „Šiba je iz raja izišla!“

S trunčicu dobrodušne ironije zaključiti mi je da bi ta „rajska šiba“ – koju u Koreji nazivaju „štap ljubavi“ i koju djeca u ime roditelja obredno poklanjaju učiteljima – vrlo dobro došla našim vrlim, divjim i vrdavim – školskim reformatorima.