Slavonac se oprostio sa svojim gradom! Rasplakat će vas njegova poruka

0
264
wikipedia

Dirljiva poruka Slavonca koji se oprostio sa svojim Osijekom kruži društvenim mrežama te izaziva lavinu reakcija, a što je točno u njoj napisano pročitajte u tekstu kojeg u potpunosti prenosimo:

Nijedan kao ti, moj dobri grade na Dravi!

Loading...

Još dva para malih cipelica pišu zadnje tragove po najmilijem gradu
Da li je moguće?
Zadnji dani u Drvenparku, zadnji u najdražem parku kod Iktusa, s kojih smo obavezno prespavali put kući na bajsu do Donjike. Duge igre na livadi kod Secesijskog, dok mama mašta o jednom od onih starih stanova. Pun ruksak dekica, jer nismo jednom tu odremali, ako nas prevari san, a mama pretjera u maštanju, ili ako nam se jednostavno ne ide kući. Po takvim danima kući?
Sve večeri u maminoj i tatinoj najdražoj Sakuntali, nestrpljivo skakutanje malih cipelica, a i velikih, u redu za pečeno kestenje. To kestenje. Dobar razlog zašto je tata morao pisati idući godišnji baš u listopadu. Onda na drugi kraj parka, i vječito mamino pitanje, kad ćemo u Uraniu? Na što će tata, pa što više čekamo? I onda opet mamino maštanje, o stanu na uglu, drugi ili treći kat, Petra Preradovića br. 7 s pogledom na Dravu, na most, na našu bezbrižnu livadu, na park, na sve.
A tata začas namjerno izračuna koliko godina bi trebali raditi ” vani” da kupimo nešto svoje. A pogotovo nešto takvo.
Na što se mama samo namršti, ali pogled preko na Aveniju začas joj popravi raspoloženje.
Mama, zar se Ona napokon dotjerala i ofarbala, da bi ti sad otišla?
Zar su lanjske ljetne noći bile zadnje, odlazak iz grada iza ponoći, biciklima, čvrst san bi nam prekinuo tek miris Šećerane i kampanje, kao miris ljepljivih bombona u zraku što nas mami na još malo igranja.  Miris maminog djetinjstva. A trebao je biti i našeg.
Gdje ćemo iz ovih parkova, nismo se još naigrali, ima li igdje na svijetu parka u kojem se smijemo igrati usred ljeta, ko u podne dok sunce prži a mi ispod gustih krošanja , zaštićeni od sunjare gradimo kule u pijesku, gradimo svoje snove, a vjetrić sa Drave pirucka taman onako… Da nam mami da zraka i ostanemo još duže.. Čak i mama koja ne podnosi ljetne žege, je rado u sred dana bila s nama u tom parku. U tom parku se diše.
Mama, kažeš da izaberemo nekoliko najdražih igračaka. Tako si i ti morala prije dvadesetak godina.
Ali onda je bilo ratno stanje. A što je sad?
Možemo ponijeti bakicu?  I ti si svoju tada.
Ide i moja najdraža tetka “Slađana” i tetak s kojega cure grašci znoja dok se igra sa mnom, dok me nosi i baca do besvijesti,  onako kako se tata igra sa mnom kad je kući.  Onda umorni i sretni zaspimo skupa. Njemu sam se prvom ikada nasmijao zapravo, sjećaš se?  Idu na drugi kraj te nove, bolje države. Tamo je već drugi tetak, otići će sad i teta i moja jedina i predivna velika sestrična. Ostaje samo moja mala sestrična koju volim kao i ovu svoju malu sestricu. Ali i njen tata traži posao negdje ” vani”
Mama di van ide ujo?
Tata, zašto svi idu, kad je ovdje tako lijepo?
Što je s maminim snovima da seku jednom upiše u glazbenu školu?
Tata, što je s ovim novim stadionom koji je trebao rasti skupa sa mnom?
Možda će seka ići u neku drugu glazbenu, ali ta  škola sasvim sigurno neće biti u jednoj Tvrđi.  Kad budete išli po nju, sigurno nećete htjeti napraviti đir kao od  Tvrđe pa maminom najdražom Ulicom Europske avenije, kroz Sakuntalu po kokice, kestenje, ili na slamboš . Otići ćete u kuću i sanjariti o tom.
U kuću možda savršenu, ali tuđu, i hladnu.
Tata, hoće li se neko zvono  u Tvrđi oglasiti i kad posljednje dijete napusti Osijek, hoćemo li ući u povijest?
Jesmo li to mi? Jer, mama nam je obećala da ćemo ostati do kraja. Znači, ovo je kraj?
Mama, čuo sam te kad si rekla da sam poseban dječak, imam li onda pravo na jednu posebnu želju? Jednu malu, bijelo plavu želju?
Imam i ideju! Ajmo zaboraviti sve, i ostati ovdje. Prije nego što bude prekasno?
I napravit ćemo kućicu malu slatku, našu. Ne savršenu, ali toplu. U našem dragom gradu. Tu di su naši dragi svi.
E moj, grade na Dravi…
Tata, ne želimo nove igračke, otkad si otišao imamo ih previše. Ali nijedna nije zamijenila tebe. Kako će nam tamo neka igračka, ili bilo što zamijeniti beskrajne igre i šetnje s tetkom i tetom, spavanje kod bake i njene uvijek iste priče.
U moj mali koferčić stane taman toliko koliko mi treba za do bake, ili tete. A ne za do tamo daleko. Taman onoliko koliko moje male ruke mogu ponijeti. I moje srce podnijeti.
Kada se tamo poželim bakice, neće moći doći po mene u papučama i šlafroku na prozor, i isto tako me vraćati u ponoć kada se poželim vas. Hoćete  me voziti baki svaki put kad je se poželim, voziti satima? Obećajte? A poželjeti ću ju često.
Mama, iovako paničariš bez veze, a tamo ti nema jedne predivne Dr. Schneider- Petrović, ili velikog Dr. Bereckog za ne daj Bože. Čuo sam te sto puta di govoriš dok je njih da “nema zime”.
A čuo sam i da su tamo zime grozne…
Zar nisi govorila dok sam bio u inkubatoru, i skoro cijelu moju boležljivu prvu godinu u bolnici , da vam je samo da sam ja zdrav, i drugo nam zbilja ništa ne treba u životu? Pa što je onda sad?
Jesu li me osječki liječnici izliječili, da sad zdrav rastem i skakućem po nekim dalekim parkovima? Mama kažem ti, tamo su svi doktori bezvezni, poludjet ćeš od brige.
Bila si tužna i uplakana kad su rušili lipe u Divaltovoj zbog tramvaja, nisi kući htjela doći.
Ali nisi ni slutila da ćeš za 10-ak godina imati mene, koji obožavam tramvaje, skoro svaki ispratim pozdravom s prozora, a i obećala si mi kad narastem da ću moći voziti tramvaj?
Kako ću tamo voziti tramvaj? Tata bi mi već spomenuo da tamo uopće postoji. A što je s ovim listom koji nam je uletio kroz prozor danas, meni ravno na ruku. Rekla si da je to čarolija, i spremila si ga u dnevnik koji pišeš meni i seki. Nagnula si se kroz prozor, pogledala u to drvce i nasmiješila se samo. Mislim da je to bio znak da si ga konačno prihvatila. I sad baš da odemo? Ja sam sretan i sa ovim malim drvcetom, čini mi se da je naraslo par centi, otprilike kao i ja od lani? Mama, ovo je moje drvo, meni jednako drago kao i tebi one mirisne lipe. A hlad ljeti možemo uvijek potražiti u jednom od parkova.
Tvoje lipe su srušene zbog tramvaja. A vi moje drvo “rušite” zbog čega?
Baka i ja se dogovaramo za sekinu prvu vožnju tramvajem. Taj dan će biti poseban, baš kao i onaj moj prije godinu i pol. A tebi su se oči zacaklile i mahala si nam dugo, kao da nas ispraćaš na daleki put. Jer, bila je to ta vožnja o kojoj sam dugo maštao, da napokon izbliza vidim tog čiku ili tetu koji mi svaki put mahnu nazad ili zazvone kad  ih dočekam ili ispratim, a taj pozdrav znači puno za moje djetinje srce. Da napokon provozaju i mene, u bijelo-plavom baš, s bakom, ravno na slamboš. Vozili smo se vlakom, autobusom, ali ništa nije tako čarobno kao vožnja tramvajem, kroz naš lijepi grad.
Upio sam svaku stanicu. A onda..

Sa lijeve strane, Gradski Vrt.
Još osjetim u nosu miris onog uzbuđenja, onog dana, pamtim vjetar koji me šibao po mojim malim obrazima kad me tata prvi puta odveo na pravi veliki stadion, igrali su moj Osijek- Rijeka.
Iako je tata vatreni hajdukovac, poklonio mi je tog dana bijelo plavi šal, obgrlio me njime, kao da je rekao, u redu je sine, ti si rođen ovdje, ovo je tvoj šal, ovo su tvoje boje. Ovo je tvoj grad. Za Osijek navijaj! Pamtim ponos, pamtim pjesme. Grad na Dravi, danas slavi, je tog dana urezana u moje, tada dvogodišnje  srce,  zauvijek.
Ajmo napred, moji bijelo-plavi!
Čudan dan. Prekrasan, dan za zoološki, za parkove, a mamine oči pune suza.
Gledam tatu, ovako je zamišljen i tužan samo kad nas ostavlja i odlazi tamo. Ali za par dana idemo skupa, što je sad s njim? Tata jel te nešto boli?
“Ovdje sam proveo najljepše dane.
Ovdje si mi se rodio ti sine. Ovdje mi se rodila i Ona.
Tu sam se ponovno rodio i ja.” To me boli.
Ovdje je tek četiri godine, ali i on izgleda kao da ostavlja nešto svoje. Grad draži od onog rođenog.Takav je naš Osijek.
Uzeo sam par mirisnih kamenčića s Drave, širokih plosnatih, onih što skaču najdalje. Ali još ih nisam niti stigao naučiti bacati.
Ne nosim ih za uspomenu, nego nešto što će uvijek biti uz mene, ušuškani u mom malom ruksaku. Uz ostale komadiće moga grada, mog najranijeg djetinjstva. Natočio sam i malo naše mirisne, velike rijeke. Tu ću sakriti i malo ovoga neba, malo ovoga sunca. I po malo svega.
U ruksak ću ušuškati nadu, da ću se vratiti gdje sam znao da pripadam i prije nego što sam se rodio.
Ušuškat ću sva svoja najnježnija sjećanja.
Svako veče pomirisat ću kamenje, čvrsto ih stisnuti i odvesti će me kući… U mislima ću ih bacati po Dravi , veselo će skakutati po rijeci kao prave žabice, kao kad ih moj tata baca…
Zažmirit ću, na kapcima osjetiti zalazak sunca nad Dravom i Osijekom,  osjetiti onaj miris naše rijeke prije sna i iako će taj novi grad još koji sat grijati sunce, ja ću znati, moj jedini grad  je već umoran, i spreman za san.
I ja ću mu tiho, najtiše zapjevati, najljepšu uspavanku;
“Moj Osijek pun je sunca, uz Dravu miran i tih,
za mene ostat’ će uvijek najljepša pjesma i stih”

Lijepo spavaj, moj Osječe, sanjaj dan kad ću ti se vratiti, ja ću to budan sanjati svaki dan.
Laku noć male lege i legice. Volite i čuvajte svoje bake i djedove. Kada ih stare zaboli, kažu da naš zagrljaj liječi sve. Ako sretnete moju baku zagrlite ju, molim vas.
Laku noć moji Osječani i Osječanke.
Laku noć, moja dobra bakice.