Da se oduvijek znalo tko je što kupio, koliko je kome platio, je li platio, kada će platiti, hoće li uopće platiti, do ovoga stanja ne bi nikad došli, već bi bili na “putu za put” prema blagostanju
Stvarno bilo je dosta svega, oko Agrokora i bez Agrokora. Pitanje svih pitanja je: tko je kupio kvasac? Naime, imali smo prilike čuti kako se državni povjerenik za restrukturiranje Agrokora, (ili kako se već zove), zahvalio radnicima koji su zbog nedostave kruha u trgovine Konzuma, sami pekli kruh i pritom kupili kvasac za svoje novce. Vrlo brzo je to opovrgnuto. Ne znam tko, ali netko odgovoran je rekao kako radnici nisu kupili kvasac za svoje novce. Gospodo dosta je toga bilo. Ne možete samo tako obmanjivati narod, koji strepi što će biti s Agrokorom, odnosno s državom. Predsjednica, uslijed svojih mnogobrojnih državničkih obveza, stalnih putovanja, brige oko oružja, vojske i “uspravnice”, brige oko svojeg izgleda i praćenja mode, konačno je našla vremena da nam priopći kako je zgrožena činjenicom da netko može živjeti u dvorcu dok ne plaća svoje račune i ne podmiruje obveze dobavljačima, dok mnogi obični “mali” ljudi strepe za svoj život, uz napomenu kako ona Agrokor doživljava kao malu trgovinu Konzuma, u zgradi u kojoj stanuje.
Stvarno ne može više tako. Nekome su to možda sitnice, ali takve sitnice su nas do sve u čemu smo sada i dovele. Da se oduvijek znalo tko je što kupio, koliko je kome platio, je li platio, kada će platiti, hoće li uopće platiti, do ovoga stanja ne bi nikad došli, već bi bili na “putu za put” prema blagostanju.
Guverner Narodne banke neki dan govori kako su svi sve znali i to već odavno. Ne znam, ali znam, da guverner ne mora znati tko je kupio kvasac za kruh u Konzumu. To ne mora znati niti aktualni premijer. On bi morao znati puno toga više, a ne se olako pouzdati u svoje najbliže suradnike, pogotovo one koji se cerekaju, kad su ozbiljne situacije i teme u pitanju, a onda slavodobitno gotovo za ruku dovode “spasitelja”, koji je u dva dana dobio prvu rundi u borbi za spašavanje koga ono? Jedni kažu Agrokora (radnika), drugi kažu Todorića, treći kažu države. Pa ti sad znaj. Nije niti nama lako koji smo navikli na svoju malu trgovinu, pa ga percipiramo kao veliki koncern, o kojemu ovisi gospodarstvo, ustrojstvo, rejting, identitet i dostojanstvo cijelog naroda. Meni nije svejedno tko je platio taj kvasac. Nisu valjda Rusi. Kad smo već kod Rusa, zamislite da oni pod dug uzmu sve te male trgovine pa za poslovođu dovedu nekog Rusa. Kod nas jako malo ljudi zna ruski jezik. Svi smo se nekako usmjerili na engleski i njemački. Neke moje kolegice koje su diplomirale ruski jezik su ostale bez posla, pa su svašta radile, čak i na blagajni Konzuma i u Tisku. Možda bi sad kao profesorice mogle biti poslovotkinje u nekoj maloj trgovini?
Pišu mnogi znalci ovih dana, kako je ovo što se događa s najvećim koncernom, dobra pouka i prilika da se krene u nešto novo i drugačije, što će nas spasiti od dosadašnjeg načina poslovanja, trpanja duga na dug, lažiranja pravog stanja, obmanjivanja, licemjerja, cinizma, populizma, nepotizma, klijentelizma i korupcije.
“Svako zlo za neko dobro.”, kaže narod. Bilo bi poželjno, primjereno, humano i nadasve domoljubno, krenuti u dobro, pošteno, istinoljubivo, za sve jednako, vjerodostojno, zajedničko s punim povjerenjem i nadom.
Za početak toga “novog doba”, bilo bi zaista za sve najbolje reći pravu istinu: Čijim se novcem kupio kvasac za kruh?