Tomo Horvatinčić – zašto monstrum, a ne dobročinitelj?

screenshot

Gospodin Tomo Horvatinčić jedan je od onih hrvatskih sanjara, kreativaca, vizionara i radoholičara što sam kao novinar istraživač uočio prostim okom na svakom njegovom koraku životnih bespuća, propitkujući njegove uspone i padove, od Rakovog potoka i Zlatne doline požeške do Babilona, od urbanog HOTO naselja do Cvjetnog trga, od Tuđmana do današnjeg vlastodršca Andreja Plenkovića

Kada je dragi Bog na nebu uz pomoć svetog Petra dijelio narodima prostor na kojemu će sretno živjeti u svojim domovinama i kada je dodijelio ogromna bogata prostranstva Amerikancima, Rusima, Indonežanima, Kinezima, Afrikancima i svima ostalim narodima, na kraju je došao red na Hrvate, gotovo najmanji narod koji se s pravom pobojao da je Bog već sve podijelio na Zemlji i da za njih neće ostati ama baš ništa.
Mrmljali su nezadovoljno, a dragi Bog je upitao svetog Petra: „Petre, Petre, koji su ovi što nezadovoljno mrmljaju?“ Sveti Petar mu odgovori: „Dragi Bože, to su Hrvati, doduše mali narod, ali narod Tebi vjeran, odan, marljiv, pametan, hrabar i nadasve pravdoljubiv i istinoljubiv. Boje se da za njih nisi ostavio ni komadić zemlje u Tvom kraljevstvu pa nezadovoljno mrmljaju“.

„Ako je tako kako ti kažeš Petre, onda im daruj onaj najljepši komad Zemlje kojega sam sebi namijenio za svoju kuću u kojoj bih odmarao“, rekao je Bog i bi tako…
I tako su Hrvati dobili najljepše more, neosvojive velebitske vrleti, šarolike krajolike u hladovinama tisućljetnih šuma, blagorodne, zlatne i plodonosne ravnice, biserne potoke, rječice i moćne rijeke, mirisna opojna vina, pregršt dukata i ruha i kruha. Iz vjernosti dragom Bogu i Petrovoj crkvi, nakon što je papa Agaton, nasljednik Petrov pokrstio hrvatski narod, sačinjen je ugovor u kojemu stoji:

„Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od Pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.“
I tako bi. Hrvati nikada nisu bili osvajači, nikada nogom nisu stupili na tuđe tlo, a kakvi su bili branitelji domovine i vjere, svjedočili smo vlastitim očima 1991. godine kada smo s krunicom oko vrata, molitvom na usnama i vjerom u Petrovu crkvu vratili u svoj posjed svoju zemlju, taj neopisivi dar Božji.

‘Sve vam mogu oprostiti, osim uspjeha i pobjeda’

Imao sam san, imali smo snove da ćemo Hrvatskoj vratiti onaj sjaj bogatstva i ljepote kakvu nam je Bog darovao, Bog koji ljubi vjerne u svom bogatstvu, Bog koji nagrađuje poštenje, marljivost i dobročinstva. U što se pretvorio ovaj narod nakon pobjede u domovinskom, osloboditeljskom ratu na Petrovim krilima? Još je bolje pitanje, u što su nas pretvorili lopovi i tatovi koji nam svakodnevno ruju u našim dušama kao antikristove guje, otimajući nam sjaj Božjeg dara, otimajući nam moć pravdoljubivog rasuđivanja, moć inspiracije, moć stvaralačke kreacije, moć ljubavi prema domovini iz koje je trebalo izvirati blagostanje o kojemu sanjamo i o kojemu smo sanjali?

Tko je u Hrvatskoj podlo i namjerno srušio formulu koja kaže da bogati i uspješni kreativni pojedinci čine narod, države i Svijet ljepšim, bogatijim, prosperitetnijim. Tko je i zašto u Hrvatskoj na pijedestal stavio dominantno novu formulu koja se zrcali u sintagmi: “Sve vam mogu oprostiti, osim uspjeha i pobjeda!“



Gospodin Tomo Horvatinčić jedan je od onih hrvatskih sanjara, kreativaca, vizionara i radoholičara što sam kao novinar istraživač uočio prostim okom na svakom njegovom koraku životnih bespuća, propitkujući njegove uspone i padove, od Rakovog potoka i Zlatne doline požeške do Babilona, od urbanog HOTO naselja do Cvjetnog trga, od Tuđmana do današnjeg vlastodršca Andreja Plenkovića. Tomo je imao svoj hrvatski san i viziju vlastitog uspjeha, sliku Hrvatske koja bi kroz uspjeh svakog pojedinca bila država sretnih i zadovoljnih ljudi, onakva država kakvu nam je Bog podario. Ima li u tome grijeha, sebičnosti, bahatosti ili je takav stav o uspjehu i neuspjehu jedini mogući stav, koji svakog ambicioznog pojedinca tjera na proaktivno djelovanje, šireći pozitivne koncentrične krugove oko sebe na korist najbližih suradnika, svojih radnika i njihovih obitelji?
Jer, ne može čovjek biti bogat ako to svoje bogatstvo ne oplemeni sa zadovoljstvom najbližih suradnika, njihovih obitelji i svih onih u kojima je vizija i primjer Tome Horvatinčića probudila želju za istim ili sličnim životnim uspjehom.

Hrvatsko društvo, zatrovano mentalno komunističkim rudimentarnim ostacima od kojih se nismo oporavili do današnjeg dana, okrenulo je pilu naopako i sve napredno, bogato, uspješno i lijepo, smišljenom urotničkom medijskom kampanjom osudilo je unaprijed kao notorni lopovluk, bez ikakvog valjanog dokaza. I tako je Tomo Horvatinčić dospio u onu Tuđmanovu grupu od 200 odabranih hrvatskih obitelji kojima je Hrvatska poklonjena da njome upravljaju, da se na njoj bahato bogate. Tuđmanova formula o 200 odabranih obitelji je klasičan mentalno komunistički falsifikat, jer Tuđman nikada nije govorio o 200 odabranih. Tuđman je retorički kazao da bi 200 bogatih, sposobnih pojedinaca i njihovih obitelji preporodilo Hrvatsku.

U tom kontekstu govorio je o projekciji 200.000 zaposlenih u njihovim poduzećima što bi ukupno značilo, kada se pomnoži s brojem članova obitelji, barem milijun ljudi s osiguranom egzistencijom. U eri detuđmanizacije, sve što je Tuđman vizionarski stvarao, pretvoreno je u kaljužu, a u toj kaljuži se našao i gospodin Tomo Horvatinčić, jer je, eto, na svoju nesreću bio blizak Tuđmanu i njegovoj viziji transparentnog, otvorenog i poštenog tržišnog gospodarstva u kojemu će sposobni pojedinci svojim radom napredovati do nelimitiranog bogatstva kako bi Hrvatsku i hrvatsko društvo učinili bogatim i uspješnim.

Umjesto bahatosti, izabrao dobročiniteljstva

Na listi najbogatijih ljudi u Hrvatskoj 2012., našao se i građevinski poduzetnik Tomo Horvatinčić s bogatstvom od 225 milijuna kuna. Čistih kuna, bez i jedne optužbe za poreznu utaju, bez i jedne optužnice za gospodarski kriminal, čistih ruku i mirne savjesti. Istražujući pozitivne strane tog bogatstva Tome Horvatinčića, došao sam do frapantnog, ali istinitog podatka da je Tomo Horvatinčić najmanje 10 posto svog bogatstva, nakon što su plaćeni svi porezi i sve obveze hrvatskoj državi, poklonio u dobrotvorne svrhe kulturnim ustanovama, potrebitim pojedincima i njihovim obiteljima. Riječ je o najmanje 25 milijuna dobrotvornih kuna ili, ako jednostavnom matematikom to preračunamo, radi se o 5 tisuća prosječnih mjesečnih plaća u Hrvatskoj.

Kada danas prošećemo baroknim sjajem obnovljene kuće našeg prvog nobelovca Lavoslava Ružićke u gradu heroju Vukovaru, nitko ne zna ili ne želi znati da je samozatajni Tomo Horvatinčić jedan od najvećih donatora u tom znanstveno-kulturnom projektu, s više od milijun kuna.

Kada svake godine s empatijom slušamo i medijski pratimo zakladu prerano preminule Ane Rukavine nitko ne zna ili ne želi znati da je dobročinitelj Tomo Horvatinčić jedan od najvećih donatora pojedinaca „Zaklade Ana Rukavina“ u borbi protiv opake bolesti koja odnosi mnoge mlade živote. Kada osvijetlimo tu činjenicu realiziranih donacija, lako je doznati onima koji to žele doznati, da je Tomo Horvatinčić prije 30 godina, također zahvaćen zločudnim sarkomom, rakom kostiju i da su mu liječnici dali jedva 6 mjeseci šanse za golo preživljavanje.

Svoje iskustvo preživljavanja sred te smrtonosne i opake bolesti Tomo nije ljubomorno čuvao za sebe strepeći nad svakom kunom koja često puta znači zdravlje i goli život, nego je nesebično pomažući, baš svakom teško oboljelom koji mu se javio, pomagao novčano, savjetima i vezama kod najeminetnijih liječnika specijalista diljem Svijeta. O tome svjedoče brojna pisma zahvale onih kojima je pomogao.

Što reći o desetinama i stotinama donacija u sklopu „Projekta-Znanje i Razvoj-Stipendije“, putem „Zaklade Tomo Horvatinčić“, gdje su samo u jednoj godini podijeljena novčana sredstva u ukupnom iznosu od 1,185,000 kuna? Ta novčana sredstva dodijeljena su za 32 godišnje stipendije namijenjene studentima, polaznicima poslijediplomskog i doktorskog studija u iznosu od 30.000 kuna svaka, kao i 15 godišnjih stipendija namijenjenih učenicima u iznosu od po 15.000 kuna svaka, a koje su realizirane i uplaćene kroz 10 jednakih mjesečnih obroka.

Usred svoje vlastite borbe za zdravlje, život i elementarni opstanak, kada mu i trenutno svaki dan život visi o koncu ne znajući hoće li živ dočekati drugi dan, Tomo Horvatinčić je, umjesto bahatosti, izabrao dobročiniteljstvo usmjeravajući svoja novčana sredstva kako bi bila iskorištena za zdravije, kulturnije, prosperitetnije i bogatije hrvatsko društvo u cjelini.
Jer što će mu sva bogatstva svijeta ako poslije svog konačnog odlaska, za sobom ne ostavi ni tračak svog hrvatskoga sna?

U ovoj priči nisu potrebni neutemeljeni i plaćenički hvalospjevi, niti dizanje spomenika i „Potemkinovih sela“, jer transparentna dobročiniteljska djela Tome Horvatinčića govore više od tisuću apologetskih riječi. Svaki namjernik dobre volje, jednostavnim potezom i s nekoliko klikova mišem na internetu, može vrlo lako doći do ovih podataka bez da provede i jednu minutu u društvu gospodina Tome Horvatinčića. Beskrajno bih se stidio da sam ne istražujući istinu podlegao medijskoj harangi koja nije uperena protiv imena i prezimena gospodina Horvatinčića, nego je, danas sam u to uvjeren, uperena protiv svakog napretka naše Hrvatske, na tragu spomenute sintagme – „Sve vam mogu oprostiti osim uspjeha i pobjeda!“

Laži i medijski pritisci…

To je taj poznati hrvatski jal zatrovan nasljeđem jugoslavenskih mentalno komunističkih ostataka i to je razlog što Hrvatska već 20 godina tone sve dublje i dublje u ovoj suznoj dolini balkanske kaljuže. Ne umišljam si da ću ovim tekstom promijeniti izopačenu sliku o Tomi Horvatinčiću koja je stvorena u medijima, ali beskrajno bih se stidio da vođen etičkim načelima istine nisam progovorio o ovoj temi, suprotno dominantnoj mainstream struji koja truje hrvatsko društvo i narod.

Medijski „hejteri“, „trolovi“, soroševski notorni plaćenici infiltrirani u tzv. nevladinim udrugama, potrošili su tone i tone „tinte“ i papira, bubnjarskih palica i megafona u rukama kojekavih Urša Raukar, trenirajući mržnju i posvećujući svoje karijere rovanju po tijelu i duši Tome Horvatinčića i drugih uspješnih hrvatskih ljudi. Kada nisu pronašli poreznu utaju, kada nisu pronašli gospodarski kriminal, kada ga nisu uspjeli utamničiti, jedva su dočekali jednu ljudsku tragediju, jednu već viđenu pomorsku nesreću kakvih je bilo na stotine, da dobročinitelja pretvore u monstruma kakvoga svijet nije vidio.

Unaprijed su mu oduzeli ljudsko i moralno pravo da se svim dopuštenim sredstvima u transparentnom sudskom procesu izbori za svoj vlastiti život i za svoju vlastitu slobodu. Unaprijed su ga osudili, prejudicirajući njegovu krivnju, oduzeli su mu pravo na presumpciju nevinosti, ne htijući ni pomisliti da je u toj tragediji podjednako pogođen i on sam, Hrvat, naš sugrađanin, kao i obitelj tragično preminulih supružnika Salpietri. Mediji sve češće intervjuiraju sina tragično preminulih supružnika, koji svojim lažima o „monstrumu“ Tomi Horvatinčiću, truje hrvatsku javnost oslikavajući ga kao besćutnog i brutalnog ubojicu, tvrdeći da nije imao ni toliko empatije da izrazi svoju najdublju sućut, kajanje i uplati novčanu pomoć njemu, sinu nastradalih.

Bez imalo sumnje, na taj način, lažima se vrši medijski pritisak na taj sudski postupak, što je u Hrvatskoj stvarnosti već viđeno na desetine puta.
A istina za kojom sam tragao, govori sasvim suprotno. U tom kontekstu zamolio sam odvjetnika Tome Horvatinčića, gospodina Veljka Miljevića, za izjavu kako bi hrvatskoj javnosti objelodanio dokumentirane dokaze koji govore istinu i samo istinu. Za novine „7Dnevno“ donosim Vam izjavu gospodina Veljka Miljevića kojega u paketu s Tomom Horvatinčićem podjednako brutalno razapinju hrvatski mediji, samo zbog toga što uspješno brani čovjeka od tamnice na koju su ga mnogi sa zluradošću unaprijed osudili.

Izjava odvjetnika Veljka Miljevića

Na moj upit, donosimo izjavu odvjetnika gospodina, Veljka Miljevića za 7Dnevno:
„Poštovani gospodine Mikašek,
ja sam jedan od branitelja okrivljenog Tome Horvatinčića u kaznenom postupku koji se, po optužnici ODO-a u Šibeniku od 30. prosinca 2011., vodi pred Općinskim sudom u Šibeniku, time da je rasprava u predmetu započela 8. svibnja 2012., a ja sam stupio u predmet dana 6. svibnja 2013., dakle, kada je istraga u predmetu završena, kada je optužnica postala pravomoćna i kada su na raspravi neposredno izvedeni dokazi ispitivanjem brojnih svjedoka, pa tako i Klausa Fuchsa i Anice Đerđa (Dilber), a neposredno su ispitani vještaci prometno-tehničke struke te je provedeno i sudskomedicinsko (radiološko-neurološko) vještačenje okrivljenika.


Upravo sudskomedicinski vještaci (radiologinja i neurologinja) izradili su temeljno vještačenje dana 30. travnja 2013. u kojem su zaključili da se ne može objektivno ni potvrditi ni isključiti mogućnost da je kritične zgode došlo do prvog napada sinkope, time da su u nadopuni nalaza i mišljenja od 25. listopada 2013. zaključno bili mišljenja da se, na osnovu promjena, vratne kralješnice može reći da postoji mogućnost nastanka sinkope (što se ne može ni isključiti niti objektivno potvrditi), da bi na raspravi od 19. prosinca 2014., nakon predočenja istražnih i raspravnih iskaza svjedoka Klausa Fuchsa i Anice Dilber Đerđa ustvrdili da takav opis stanja okrivljenika neposredno nakon nesreće ukazuje na klinički opis sinkope.“
Na moje pitanje, postoje li pisani dokumenti o korespondenciji g. Horvatinčića sa oštećenikom, dobio sam slijedeći odgovor:
„Postoje pisani dokazi o korespondenciji punomoćnika (ne branitelja u ovom kaznenom predmetu!) g. Tome Horvatinčića i punomoćnika oštećenika u ovom kaznenom predmetu (djece žrtava nesreće), a tu korespondenciju naznačeni punomoćnici posjeduju i iz nje je vidljivo tko o tim kontaktima govori istinu.
Naglašavam da je i iz navoda na str. 5 rješenja Županijskog suda u Zadru, broj Kž-11/18 od 11. travnja 2018. razvidno između koga su postojali kontakti, čime su ti kontakti rezultirali, te što je u ostvarenju rezultata tih kontakata učinjeno, te je nepobitno da se ti dokumenti, u zatvorenom omotu, nalaze u spisu i iz njih je razvidan odgovor na Vaša pitanja.
Tu dokumentaciju u izvorniku (i kopijama) imaju naznačeni punomoćnici (koji su istu i sačinjavali), ali izgleda da istu dokumentaciju, koja, možda i opravdano, pobuđuje interes javnosti, nitko ne traži na pravom mjestu!
Ponavljam, dokumentacija postoji i iz nje je sve vidljivo.
Pozdravlja i poštuje Vas,
Veljko Miljević“

Što nam poslije ovoga na kraju ostaje, osim rezignacije i nevjerice? Trebamo li se i nakon ovog teksta, nakon ovog živog svjedočanstva pogledati u ogledalo i pred svojom savješću upitati: Tomo Horvatinčić – zašto monstrum, a ne dobročinitelj? Ipak, u Hrvatskoj još uvijek ima pojedinaca koji znaju razlučiti istinu od laži, koji znaju napraviti razliku između ljubavi i mržnje.
U tom kontekstu, gospodinu Tomi Horvatinčiću, ispred braniteljskih udruga Domovinskog rata, 11. listopada ove godine, iz ruku gospodina Mladena Pavkovića, dodijeljena je Zlatna plaketa kao odličje za njegov nesebičan doprinos u obrani Domovine.
Brojne neevidentirane, decentno i samozatajno neobjavljene dobročiniteljske donacije Tome Horvatinčića, bez ikakve sumnje, kada bi se zbrojile, nadmašile bi sve ove koje su dostupne hrvatskoj javnosti.

Ali ovo nije priča o gospodinu Tomi Horvatinčiću, nego je u svojoj srži ovo priča o dobro smišljenoj urotničkoj kampanji uperenoj protiv svakog uspjeha, protiv Hrvatske lijepe i prosperitetne kakvu nam je Bog podario kada je narodima darivao domovine…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI