Vukovar je grad iz kojega gotovo svakodnevno odlaze mlade obitelji, grad je to u kojem se radna mjesta rijetko otvaraju, grad izgubljenih prilika i grad kojega se mnogi sjete tek jednom na godinu, poglavito kada je riječ o političarima, već pomalo kao floskula zvuče njihova postrojavanja u Koloni sjećanja do koje se dovezu u skupocjenim limuzinama, a jednako tako i odvezu ostavljajući Grad heroj na milost, i nemilost sudbini koja je ionako odveć bolna. I ove godine, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara Hrvatska će se prisjetiti vukovarske patnje, no, umjesto da se u javnom prostoru otvaraju pitanja i traže odgovori o vukovarskim žrtvama, vukovarskom gospodarstvu, vukovarskom boljem sutra sva se politička elita uzdigla i uskomešala oko toga hoće li se Milorad Pupovac pojaviti u Koloni sjećanja te je li ondje dobro došao.
Uskomešao se oko toga premijer Plenković, uznemirila predsjednica, ministri mu savjetuju da dođe te da je svatko u Vukovar dobro došao. Sve to vrijeme, Pupovac šuti pa se tako hrvatska politika još jednom svela na pokorničku, na politiku koja je kleknula pred Pupovcem, kao da Vukovar nije daleko više od politike i politikantstva. Više od političara, pa i svih nas. Kao da je uopće bitno hoće li se Pupovac ondje protokolarno prošetati, i hoće li mu kakva ogorčena svjetina dobaciti zvižduk na kojem će moći nastaviti igrati ulogu žrtve i političara kojemu su u hrvatskoj prava podrezana, dok istovremeno godinama gnječi saborske klupe, ne čineći ništa za nikoga osim za samoga sebe, jer i dobar dio Srba, kritičan je prema svojem zastupniku.
Pupovac u javnosti godinama gradi imidž dobrotvora, potpomognut hrvatskom politikom, boreći se za vlastite interese, dok su istodobno rijetki oni predstavnici hrvatske politike kojima su interesi vlastitog naroda prioritet. O Pupovčevoj ulozi u hrvatskoj politici nerijetko se progovara, no usprkos tome neka pitanja ostaju visjeti u zraku, primjerice jedno od njih svojedobno je za naš portal postavio pravaš Josip Miljak pitajući se koja je njegova uloga bila u 1991.godini. Kako je tada rekao, on sam došao je do dokumenta koji govori o tome da je upravo Pupovac bio na straži u Ceranju Donjem 26.kolovoza 1991.godine. Prema Miljkovim tadašnjim tvrdnjama, riječ je o dnevnicima zaplijenjenima u jednoj akciji Hrvatske vojske.
Zanimljive dnevnike naš je sugovornik dobio od bojnika HV-a koji je vodio akciju kada su ti dnevnici pronađeni: “Rukopis je ovo prilično pismenog čovjeka. Nije to pisao neki seljak iz Ceranja. Zapitajte se koliko ima Milorada Pupovaca, odavno se po internetu vrti slika Pupovca i brata mu iz tih vremena”, govorio je svojevremeno Miljak. Jesu li dokumenti autentični, i je li doista riječ o današnjem saborskom zastupniku pitanje je na koje od tada do danas, odgovor nije ponuđen. No, ni sam Pupovac nije krio da je kao čelnik srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj tijekom ratnih događanja i srpske okupacije hrvatskoj teritorija u svoje selo Ceranje Donje nedaleko od Benkovca, često navraćao.
U Ceranjama Donjim većinsko stanovništvo bili su Srbi. U tom kraju živjelo je i nekoliko hrvatskih obitelji, čiji su se domovi nalazili neposredno uz Pupovčevu rodnu kuću. Te su obitelji terorizirali domaći Srbi, ali Pupovčeva obitelj nije im ponudila zaštitu. Otkrivaju li Miljkovi dokumenti prave razloge zašto je tome tako? Je li to stoga što je on možda i sam ratovao s Vojislavom i Mladenom Pupovcem, pitanje je na koje bi morao odgovoriti sami Pupovac, ili neka od nadležnih institucija. No, svakako valja podsjetiti i na knjigu ‘Ratni dnevnik Marka Miljanića-zapovjednika Samostalnog bataljuna Škabrnja’, koja je svojevremeno predstavljena u dvorani zagrebačkog Hrvatskog slova, a koju je za tisak priredio Mladen Pavković.
U knjizi koja donosi niz svjedočanstava o srpskoj agresiji Škabrnje, uz Pavkovića okupljenima se obratio i sami Miljanić naglašavajući kako su u njegovome kraju počinjeni strašni zločini prije svega od strane zločinačke JNA, no za to kako je te prigode istaknuo nitko nije odgovarao. Ujedno, te je prilike istaknuo kako su upravo dva brata Milorada Pupovca 1991.godine bilina četničkoj strani, ali da je to priča koju nitko ne želi objaviti, uz opasku da je Škabrnja ostala na margini margina.
