Zagreb slavi Troju

0
359

Povodom obilježavanja Godine Troje u Hrvatskoj, Arheološki muzej u Zagrebu i Turski kulturni centar Yunus Emre Zagreb organiziraju niz događanja, informativnog, izložbenog, stručnog i znanstveno-popularnog karaktera, u trajanju od 9. do 13. srpnja 2018. godine.

Homerovi epovi koji poput jeke odzvanjaju tisućljećima  nadahnuli su čitavu zapadnu civilizaciju.  Upravo se Troja  kao neprocijenjivo umjetničko blago čovječanstva i jedan od najslavnijih i najznačajnijih arheoloških lokaliteta na svijetu – ovih dana može doživjeti u centru Zagreba.

Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske proglasilo je, naime, Godinu Troje u spomen na 20. obljetnicu uvrštavanja slavnog antičkoga grada na Popis svjetske baštine UNESCO-a. Kako se tim povodom u cijelom svijetu organiziraju prigodna događanja  i zagrebački Arheološki muzej uključio se u veliku svjetsku svečanost.

Loading...

Arheološki muzej u Zagrebu i Turski kulturni centar Yunus Emre Zagreb organizirali su niz događanja, informativnog, izložbenog, stručnog i znanstveno-popularnog karaktera.

Osim foto izložbe “Troja na putu” otvorene u Lapidariju Arheološkog muzeja u Zagrebu, održat će se i radionica (10. 7.) na kojoj će mladi izrađivati 3D model Trojanskog konja kao  i  dva predavanja  “Amazonke i narodi s mora” (12.7.) i “Sumrak bogova i nestanak heroja” (13. 7.).

Izložba podsjeća na važnost lokaliteta i Schliemannova istraživanja. Ostatci Troje najznačajniji su primjer kontakta između Mediterana i anatolijskih civilizacija i kultura, a zbog svog strateškog položaja u Troadi, Troja je stoljećima imala ulogu poveznice između Anatolije, Balkana te Egeide i Crnog mora, ponajviše trgovačkog, migracijskog, kulturološkog i političkog značaja.

Troja se nalazi na brdu Hisarlık u dolini uz sjeverozapadnu tursku obalu Egejskog mora, 4,8 kilometara od južnog ulaza u Dardanele. Stotinu i četrdeset  godina istraživanja samog lokaliteta i okolice pokazalo je da je regija Troade bila naseljena kroz 8000 godina i otkrilo brojne tragove ljudske prisutnosti, kako u trojanskoj citadeli, tako i u donjem gradu.

Nalazi uključuju obrambene zidove oko citadele, 11 vrata, popločenu ulaznu rampu te pet obrambenih kula. Navedeno većinom pripada slojevima Troja II i VI, iako su preživjeli ostaci i najranijeg obrambenog zida iz Troje I. U posljednjih 15 godina otkriveno je da je južno od citadele postojao i Donji grad koji se u kasnom brončanom dobu prostirao preko 30 hektara. U Troji se nalaze i tragovi grčke i rimske prisutnosti, poput Ateninog hrama, svetišta, odeona i obližnjeg buleuteriona. Čitavo područje oko Troje pak vrvi važnim arheološkim i povijesnim lokalitetima kao što su prapovijesna naselja i groblja, helenistički grobni humci, tumuli, grčka i rimska naselja, rimski i otomanski mostovi te brojni spomenici Bitke kod Galipolja.

Kako je Schliemann krenuo u potragu za Trojom

Heinrich Schliemann kao zansesenjak i zaljubljenik u Homerove epove odlučio dokazati da Troja nije samo mitološko, već stvarno mjesto. Prije nego što je otišao u potragu za Trojom, Schliemann je obišao Krf, Kefaloniju i Itaku gdje je ostao zadivljen činjenicom da lokalni stanovnici poznaju priču o padu Troje i Odisejevom putovanju iako nikada nisu čitali Homerova djela.  S Itake je preko Peloponeza došao u Atenu da bi se u pirejskoj luci ukrcao na parobrod za Istanbul. Od tamo je preko Dardanela došao do zemlje koja se nekoć zvala Troada, gdje se prema Schliemannovom mišljenju morala nalaziti Troja. Prvo je došao do sela Burnabaši za koje su neki stručnjaci mislili da bi mogla biti lokacija nekadašnje Troje. No, umjesto dva izvora, koliko ih spominje Homer, u blizini Burnabašija nađeno ih je čak 34, dok se nakon temeljitog iskopavanja nije našlo ništa osim do tada netaknutog tla i prirodnih stijena, a i duljina od Helesponta gdje je prema Ilijadi bio ahejski tabor do navodne Troje bila je preduga da bi je Ahejci prešli i nakon toga bili odmorni i spremni za borbu.

U svakom slučaju, sve je ukazivalo na to da Burnabaši nije Troja.  Nakon što je pažljivo proučio zabilješke antičkih autora te, prema savjetu britanskog arheologa Franka Calverta koji je još 1865. godine proveo podrobna iskopavanja na brdu Hisarlık, Schliemann je uvidio da je upravo taj lokalitet u blizini mjesta Çanakkale po svemu savršeno odgovarao Homerovim opisima te da bi to moglo biti mjesto gdje leži Troja. Činjenice da se u blizini nalazi topli izvor o kojemu piše Homer, da se s visoravni vidi gora Ida te da samo brdo uvjerljivo dominira cijelom ravnicom, potaknule su Schliemanna da upravo na tom mjestu počne kopati, odnosno nastaviti Calvertov posao. U početku je Schliemann dolazio do različitih rezultata koji su ga nerijetko zbunjivali. Nalazi prvih otkopanih slojeva, kao što su ostaci dorskih stupova i mramorni triglif Apolona Feba sa četiri konja, ukazivali su na grčku i rimsku umjetnost. Dio tih mlađih slojeva bio je, nažalost, uništen kako bi se došlo do starijih slojeva u kojima je Schliemann očekivao Troju iz doba Trojanskog rata. Daljnjim iskopavanjima našao je dva debela razmaknuta zida koji su vrlo vjerojatno bili osnova velikih vrata.

Našao je i 4 metra široku popločenu ulicu čiji je gornji kraj ukazivao na postojanje neke veće zgrade te je i tamo krenuo iskopavati da bi otkrio razbijene cigle prelivene staklastim preljevom, što je dokaz požara, i ruševine velike kamenom zidane građevine uz velike količine pepela. Vrlo bitan nalaz bio je žrtvenik s kamenim žlijebom za otjecanje krvi žrtvovanih životinja, napravljen od nedovoljno pečenih opeka, prekriven sličnim ciglama i drvenim pepelom. Nalazio se unutar ruševina velike građevine što je ukazivalo da je to mjesto hram. Ispod hrama otkopan je podrum u kojem su se nalazile 2 metra visoke glinene posude za spremanje namirnica, dok je posvuda nailazio na posude za vino, ukrase od žada, dijelove brončanih i mjedenih predmeta, srebrne igle, predmete od elektruma, figurice od slonovače i još mnoštvo toga. Treće godine iskopavanja, u velikoj dvorani Ateninog hrama pronađeni su ljudski ostaci – dva kostura s oštećenim brončanim kacigama i jednim dugim kopljem. No, to nisu bili jedini ljudski ostaci na lokalitetu. Naime, Schliemann je i među ostalim ruševinama nailazio na ljudske kosti koje nisu bile normalno sahranjene što je dokazivalo da su ti ljudi umrli naglom smrću i nisu stigli biti primjereno pokopani.

Devet gradova

Što je više kopao, Schliemannu je bilo sve jasnije da u Hisarlıku ne leži samo jedan grad, već sedam gradova (tek će se daljnjim istraživanjima otkriti da ih je zapravo devet). Nakon dugog razmišljanja, Schliemann je odlučio da Prijamova Troja pripada sloju Troja II. Schliemannu se u međuvremenu pridružio Wilhelm Dörpfeld koji mu je ubrzo postao vrlo blizak suradnik i prijatelj. Godine 1890. Schliemann je po treći put otišao istraživati Hisarlık. Ovaj put se s iskopavanjima krenulo od početka, tj. sloj po sloj, od najmlađeg prema najstarijem. Takav sistematski način iskopavanja pokazao je da je podjela gradova na Hisarlıku i njihova datacija mnogo složenija nego što je Schliemann mislio kada je prvotno identificirao slojeve i pogrešno definirao Troju II kao Troju Trojanskog rata.

Tada je bilo utvrđeno da se ovdje ne nalazi sedam, nego devet gradova. Schliemann i Dörpfeld pretpostavili su da je Prijamova Troja pripadala vremenu oko 13. ili 12. stoljeća prije Krista što su potvrđivali donekle slični nalazi onima iz Tirinta i Mikene koji su bili datirani u to razdoblje. Schliemann je iste godine odlučio zaustaviti iskopavanja i vratiti se na ruševine Troje sljedeće godine, ali to se nikada nije dogodilo. Naime, 26. prosinca 1890. godine, uslijed teške bolesti Schliemann je umro, no Dörpfeld je nastavio iskopavanja 1893. godine i nakon nekog vremena ustvrdio da Homerova Troja leži u šestom sloju na što su ukazivali tlocrti zgrada koji su odgovarali onima u Mikeni i Tirintu. Također je zaključio i da brdo Hisarlık nikada nije bilo terasastog oblika već da je svaki viši, odnosno mlađi sloj širi od prethodnog, tj. da zauzima više prostora od sloja koji leži neposredno ispod njega. Do sljedećih iskopavanja došlo je tek u 20. stoljeću, u periodu od 1932. do 1938. godine. Istraživanje je vodio američki stručnjak C. W. Blegen koji je nakon brojnih analiza 1961. godine konačno ustvrdio da Homerova Troja leži u sloju VIIa (naime, Blegenova ekipa je na području Hisarlıka našla točno 46 slojeva, ali je osnovna podjela na devet slojeva ostala točna jer su ostali slojevi bili samo razvojni stupnjevi izgradnje pojedinih gradova). Sloj VIh uništen je snažnim potresom najvjerojatnije početkom 13. stoljeća prije Krista, da bi na njegovim ruševinama niknuo novi grad u kojem su živjele najviše dvije generacije. Godine 1988. s istraživanjima na Troji nastavio je tim stručnjaka sa Sveučilišta u Tübingenu i Sveučilišta u Cincinnatiju predvođen profesorom Manfredom Korfmannom. Dokaze nekog oblika ratovanja sugeriraju nalazi brončanih vrhova strijela i vatrom oštećeni ljudski ostaci u slojevima iz ranog 12 –og stoljeća prije Krista.

U kolovozu 1993. godine pronađen je dubok jarak datiran u kasno brončano doba za kojeg je Korfmann ustvrdio da je imao obrambenu funkciju puno većeg grada izvan samih zidina trojanske citadele. Taj je grad Korfmannov tim smjestio u vrijeme oko 1250. godine prije Krista što ga, prema arheološkim nalazima, čini najvjerojatnijim kandidatom za Homerovu Troju. 1998. godine Troja je uvrštena na UNESCOov popis Svjetske baštine, a u ljeto 2006. godine iskopavanja je nastavio provoditi Korfmannov kolega Ernst Pernicka. U ljeto 2014. godine najavljeno je da palicu preuzima profesor Rüstem Aslan sa Sveučilišta Oneskiz Mart u Çanakkaleu koji je i danas voditelj istraživanja Troje.