Predsjednik Vlade hvali se podizanjem već načelno upitne kategorije minimalne plaće na 3.000 HRK pri čemu letimičan pregled web stranica koje izračunavaju troškove života kaže da oni u npr. Zagrebu bez najma prelaze 4.300 HRK. Istome je nesporno zapošljavanje sve više državnih i javnih službenika, još manje njihove enormne plaće pa mu niti ne pada na pamet svima smanjiti plaće na 3.000 HRK dok bi se ostalo isplaćivalo po učinku, piše prof. dr. sc. Kristijan Krkač za hrvatsku danas.
Istovremeno enormno glomazan, spor, neučinkovit i korumpiran javni sektor buni se ne samo zbog svojim plaća nego ponekad i zbog plaća političara u vlastitim redovima. Nacija se pita – Treba li mnoge službe platiti više nego političare, primjerice liječnike ili medicinske sestre? Nikome ne pada na pamet pitanje – Treba li čak i ljude na burzi koji primaju prosječno 3.000 HRK platiti više nego političare? Naime, oni ne proizvode dobro, ali ne proizvode ni štetu s čim se Svi predsjednikovi ljudi ne mogu pohvaliti.
Njegova logički korumpirana i retorički nepotistička opravdanja zapošljavanja dugogodišnjih prijatelja i članova obitelji za npr. 19.000 HRK toliko su samovoljna, nedemokratska i nerazumna da prestaju plijeniti pažnju čak i njegovih najvećih novopečenih lijevih obožavatelja dok profesori i autori knjiga iz govorništva i kritičkog mišljenja zadovoljno trljaju ruke kako se fond politikantskih besmislica bezglavo puni.
Zbog tih okolnosti u zadnje vrijeme 400.000 državljana je napustilo RH, pri čemu Predsjednik veli kako odlaze jer mogu, dok činjenice vele kako odlaze jer moraju, a moraju jer ne mogu. Kako je moguće da se broj zaposlenih u javnom sektoru tijekom smanjenja stanovništva povećao? Broj učenika u školama smanjio se za više desetaka razreda, a broj nastavnika se konstantno povećava. Slično je i u drugim sektorima.
Istovremeno ono malo privatnika koji ni na koji način ne posluju neposredno ili posredno s državom, javnim sektorom i državnim firmama, unutar njih još manje onih koji proizvode i izvoze i unutar njih sasvim malo onih koji izvoze konkurentne proizvode na europska tržišta, nakon desetljeća potplaćivanja, a pod pritiskom gubitka radnika, odjednom su ni iz čega našli novac za više plaće. Kako to da se odjednom našao?
Temeljem rečenog, a dok se situacija ne promijeni očito nužnim bolnim rezovima, jer postojeće reforme u najboljem su slučaju površinske ogrebotine, pitanje – Zašto odlazite iz Hrvatske? ne samo uvredljivo i provokativno nego je bitno pogrešno, dok je pravo pitanje – Zašto ste još uvijek u Hrvatskoj? Pod ovim okolnostima teret pitanja očito je na ostalicama, a ne na izbjeglicama, dok su razlozi mnogi. Neki su objektivni, neki nisu.
Primjerice djeca (– Koja djeca?) ne odlaze jer ne mogu bez roditelja, no čim im se ukaže prilika bježe. Umirovljenici (– Zar su još živi?) također ne mogu, jer nema države u EU u kojoj mogu živjeti od RH mirovine. Zaposlenima u javnom sektoru, primjerice njih 230.000 u državnoj službi, ne pada na pamet odlaziti tako dugo dok su plaćeni najmanje 5.500 HRK i zaštićeni čak i kad počine višestruke profesionalne pogreške ili barem tako dugo dok se proračun uredno puni. Pod tim okolnostima hvaliti se podizanjem minimalne plaće na 3.000 HRK nije nešto s čime se treba hvaliti nego nešto za što se treba moliti ispriku.
I tako me kolega iz EU pita – Kako je moguće da tako loše stojite jer biste, ovako od oka, samo od industrije koja podržava turizam trebali svi izvrsno živjeti i još k tome izvoziti proizvode u EU koje očito nitko drugi nema? Na što navodim činjenice o korupciji, nepotizmu, sivoj ekonomiji, nepostojećem pravosuđu itd., sliježem ramenima, ispričavam se i sramim umjesto indolentnih bilmeza i tutleka koji srama nemaju.