Znamo i koliko nam je mutti Merkel prijatelj. Uz takve prijatelje, čovjeku skoro da ni ne trebaju Srbi…

0
1281
Sebastian Derungs/wikimedia commons

Ustaški pjevači u Ciboni

Predizborni HDZ pušta Thompsona, a onaj nakon izbora više naginje cajkama. A leže im izgleda i Brena, Balašević, Let 3 i Bajaga. Izgleda da su za skup u Ciboni dobili dozvolu gubernatora Milorada P. za puštanje jedne Thompsonove pjesme, uz umjeren aplauz. Jednom sam, davno, u šali napisao da će HDZ-ovci pred izbore još i Thompsona puštati i pozdravljati se sa „Za dom spremni”. E pa, nije vic. Iako su još lani panično čupali kabele iz „Marshalla” (pojačala, ne onog maršala) na dočeku nogometaša kako Marko ne bi zapjevao koju ili, nedajbože, rekao „Za dom” pred stotinama tisuća okupljenih — koji bi uzvratili sa „Spremni” i preko svojih mainstream medija bacali drvlje i kamenje na one koji nas sramote jer, je li, Marko je ustaški pjevač, sad sami puštaju Marka, i to pred onom tetkom iz Stasija koja im je došla u goste. Onom koja je politički mrtva, ali ovima u HDZ-u to još nitko nije rekao, pa se hvale kao da su na skup dovukli Trumpa osobno: “U Zagreb su došli njemačka kancelarka Merkel kao dokazani prijatelj i vodeći kandidat EPP za predsjednika Europske komisije Weber, što neki pokušavaju minimizirati, jer ne žele priznati kolika je snaga HDZ-a”, pohvalio se Plenković. “Oni su došli u Zagreb jer znaju koliko je jak HDZ-a i koliko pridonosi Europskoj pučkoj stranci”. A zaboravljaju da je tetka iz Stasija hvalila pred izbore i Ivu Sanadera i Jadranku Kosor i posjećivala ih. I znamo kako su završili. A znamo i koliko nam je mutti Merkel prijatelj. Uz takve prijatelje, čovjeku skoro da ni ne trebaju Srbi.  Što je, pak, točno u Markovim pjesmama ustaško, nisu objasnili. Osim, naravno, notornog ZDS, za koje je i sud ustvrdio da je nešto što u tom konkretnom slučaju ima veze samo s Domovinskim ratom, ne i onim iz prošlog stoljeća. A njemački se antifa-mediji (Njemačka je napredna i svi su mediji antifa) zgražaju da je HDZ nacionalistički i pušta ustaškog pjevača. A da nisu sami rastrubili da je Marko ustaša, Nijemce se to što on pjeva ne bi ni ticalo, uostalom što je u njegovim stihovima osim onog notornog ZDS – uopće sporno?

Izgleda da HDZ ima A i B stranu, kao stare gramofonske ploče. Pa samo okrenu. Moguće da doma isto tako imaju i slike na zidu s A i B stranom. Na jednoj strani Tuđman, na drugoj Tito. Samo okreneš. Ili na jednoj strani Karamarko, na drugoj strani Andrej Plenković.  Osobno, mislim da bi bilo primjerenije da na predizbornim skupovima puštaju onu staru – „Laži, laži, laži me, ti to radiš najbolje”. I da pozovu Frljića da im režira skup. Najgore od svega je što će prigodno predizborno kvazidomoljublje novokomponiranog HDZ-a, kod velikog dijela birača proći. Čisto da se čovjek zamisli nad svrhom i smislom demokracije kao takve. I nad tim, zašto im Marko uopće dozvoljava da koriste njegove pjesme.

Antifašisti na Bleiburgu

Komemoracija na Bleiburgu je u Hrvatskoj još uvijek nešto „ustaško”; dok su Talijani suglasni oko komemoracije u Bazovici, i toga da su tamo stradali Talijani, a ne fašisti, komemoarcija u Bleiburgu je i dalje „ustaška ujdurma”.  Pa su tako „antifašisti”, po običaju, demokratični kakvi već jesu, pokušali ometati tuđi skup, jer njima je pravo na javno okupljanje svetinja, osim kad se okupljaju „klerofašisti”. A to su svi koji nisu iz Antife ili Radničke fronte. Bez nekog uspjeha, na nezadovoljstvo Mate Kapovića, koji je ustvrdio kako bi Radnička fronta, koja je na Bleiburgu bila prisutna s jugoslavenskom zastavom, bila brojnija da se tamo besplatno dijelio grah i kobasice. On je, za razliku od organizatora, ostao izrazito razočaran slabim odazivom. Svojih, koji su pokušali ometati skup i provocirati, da ne bude zabune, ne onih koji su i trebali tamo biti i koji su došli na komemoraciju.  Možda to bude trenutak prosvijetljenja za Matu Kapovića, revolucionara s iphoneom. Suština komunizma nije borba protiv klasnog neprijatelja, pa ni borba protiv ustaša i okupatora. Suština komunizma je kad se dijeli nešto besplatno. Ako je želio privući svoje stranačko članstvo da bude za vikend na Bleiburškom polju, trebao je ponuditi nešto besplatno. Neku sitnicu, barem, da ljudi nisu potegnuli badava do Bleiburga. Mali konjak, tanjur graha, pivu. Kutiju cigareta, joint. Nešto što antifašisti vole.  A što je trebalo uraditi da bi se privukao državni vrh, ostaje nejasno, jer su i oni ove godine poslali tek izaslanike. HDZ ima izgovor – na isti dan su sazvali i stranački skup u Ciboni, pa im to valjda dođe kao ispričnica. Za revolucionare, međutim, nema isprike, odignorirati takoreći cijelu neprijateljsku ofanzivu!  Nešto više uspjeha u ometanju „ustaškog skupa” imao je Danijel Majić, njemački novinar naših korijena. Ako ste zaboravili, to je onaj koji je bio oduševljen kad je izgorjela katedrala Notre Dame. Ako ni zbog čega drugog, a onda zato jer ga je privela policija da ne provocira. On, doduše, tvrdi da nije provocirao i da ga je policija spasila da ne bude pretučen, a ne privela. I da je Bujanec pljunuo na njega. Samo ne objašnjava što je radio u koloni, ako nije provocirao? Bujanec, pak, kaže da je Majić vrijeđao i provocirao nekoliko starijih osoba, jednu gospođu s krunicom oko vrata i starijeg gospodina s hrvatskim barjakom. „Kada je policija vidjela tu spodobu kako provocira hodočasnike, odmah su ga priveli”, rekao je.

Mediji su, međutim, zapazili samo incident u kojem je jedan Zagorac odveden jer je digao desnu ruku da bi njome izmjerio kukuruz, a nisu zapazili da je njihov kolega priveden. Pa odakle takav odnos prema braći antifašistima, drugovi?

Što sve ne valja u Mesićevom narativu o Bleiburgu…

Samozvani „liberali” su i ove godine pokušali Bleiburg prikazati kao puko ustašovanje. To zapravo pokušavaju otkad se javno održava komemoracija. Oni nerijetko tvrde kako se na Bleiburgu nije dogodilo ništa zbog čega bi se oni morali crvenjeti — jednostavno, pobili su ustaše, kvislinge, neprijatelje i to je to.

Godinama se Bleiburg nije smio niti spomenuti, o tome se govorilo šapatom i eventualno unutar kruga pouzdanih prijatelja ili članova obitelji; većina Hrvata za njega nije niti čula sve do 1989., a onda je kao šok došao intervju Sime Dubajića, koji se u Nacionalu pohvalio kako je na Kočevskom rogu pobio 10.000 Hrvata, a rekao je i da mu je žao da nije pobio 100.000. Ubojstva su trajala od 26. svibnja do 5. lipnja, dakle događala su se isključivo nakon završetka rata, što ih automatski čini zločinom protiv čovječnosti.

Tek 20 godina kasnije je protiv njega RH digla optužnicu, za ubojstvo najmanje 13.000 civila i ratnih zarobljenika. No, te godine je taj Srbin iz Kistanja umro u Beogradu, u dubokoj starosti. On se tijekom rata u Hrvatskoj aktivirao u stvaranju RSK, navodno je bio zapovjednik četničkih dobrovoljačkih jedinica Vuka Draškovića u Slavoniji. U svojoj je knjizi iz 2006., “Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga”, navodio da je samo kod Kočevskog roga pobijeno 23.000 do 30.000 ljudi.  Unatoč tome što su 45 godina šutjeli o tome, a one koji bi progovorili slali u najmanju ruku na obavijesni razgovor, antifašisti danas brane pokolj na Bleiburgu time da nisu svi tamo bili nedužni, da se spominjanjem da su tamo stradale nevine žrtve stvara dojam da su svi tamo stradali bili nevini (Klasić), da su žene i djeca masovno puštani, da se ne može izjednačiti Jasenovac s Bleiburgom jer „tamo nitko nije ubijen, tamo je kapitulirala kvislinška vojska” (Mesić) i jer je u Bleiburgu stradalo puno onih koji su bili krivi za Jasenovac, a u Jasenovcu nije stradao nitko od onih koji su skrivili Bleiburg (opet Mesić).

Taj glupi Mesićev sofizam je efektan, što ga čini posebno malignim: On time što je među onima na Bleiburgu bilo i zločinaca pokušava pravdati masovno ubijanje civila i zarobljenika koji nisu bili zločinci. Usto, ako ćemo striktno pravno razgovarati, nikom na Bleiburgu zločini sudski nisu dokazani, pa se sva ubojstva tamo imaju smatrati ubojstvima nedužnih ljudi. Civilizirane zemlje sude za ratne zločine, a barbari postrijeljaju sve redom i bace u jamu.

… I Klasićevom

A na opasku Klasića o tome da nisu svi bili nevini, valja reći i da nisu ni u Jasenovcu baš svi bili nevini, pa ako i nisu bili krivi za Bleiburg, ali je tamo svakako stradalo i ponešto četnika odgovornih za masovna ubojstva i genocid po istočnoj Bosni; znači li to po Klasiću da se ne smije reći da su u Jasenovcu stradali nedužni, jer zacijelo nisu baš svi bili nedužni? Opravdava li to masovno ubijanje civila?

A to da su partizani bili jako humani, pa puštali žene i djecu? Osim što to nije cijela istina, jer je u rudniku Barbarin rov, primjerice, oko 30 posto pronađenih kostura bilo ženskih; to je opravdanje kakvo su četnici nudili za Srebrenicu. Oni se isto ljute kad ih se optuži za genocid nad muslimanskim zarobljenicima u Srebrenici — među kojima je, baš kao i u Bleiburgu, bilo i vojnika i civila — i tvrde da to nije bio genocid, jer su pustili žene i djecu, nisu ih pobili! Koja je razlika između četničke apologetike Srebrenice i ljevičarske apologetike Bleiburga? I koja je uopće razlika između Srebrenice i Bleiburga, osim što su ulogu Engleza preuzeli Nizozemci? Ubijeni su poraženi u ratu u oba slučaja, nakon završetka sukoba, bez ikakvih suđenja i svi redom.

Možda najbezobraznija opaska je, da nitko nije ubijen na samom Bleiburgu i da su to bili ustaše koji su “pružali otpor” pa su poginuli u legitimnoj borbi. Jesu li neki ustaše pružali otpor je nebitno — čista je laž da su ljudi ubijani u borbi, oni su zarobljeni ili se predali, pa su potom ubijeni. Svjedoci su jasni oko toga, uključujući spomenutog Dubajića. No, ovdje valja antifašistima poručiti: Kolona izbjeglica iz Hrvatske koja se u ljeto 1995. kretala prema granici Srbije je posve usporediva s kolonama na Bleiburgu. Poražena vojska nakon završetka ratnih sukoba je krenula prema granici, praćena brojnim civilima. Ako kažu da je bilo u redu pobiti one na Bleiburgu, jer je među njima bilo ratnih zločinaca, jer su bili kvislinška vojska, jer su bili poražena strana, jer su se borili na strani okupatora — onda bi bilo isto tako u redu da smo mi 250.000 Srba u zbjegu vratili s granice i postrijeljali ih, koristeći logiku samih antifašista. Bilo bi dovoljno samo izdvojiti žene i djecu, po njima. A svi znamo da bi to bio — genocid.  I, naravno, treba ih zapitati — ako ste 45 godina šutjeli o tome, bilo vas je sram o tome pričati, zašto danas mislite da je taj postupak bio u redu? Čega ste se sramili ako je bio u redu, pa da niste htjeli da se to spominje?

Kako je Plenković otkrio suverenizam

Predizborni i suverenistički Plenković je u Ciboni ispalio kako je hrvatski narod suočen s onima koji su „otkrili suverenizam” 30 godina nakon što je Hrvatska već 30 godina samostalna, s onima koji govore o EU, a za ulazak Hrvatske u EU nisu mrdnuli malim prstom i o njoj ništa i ne znaju. Lijepa predizborna retorika, ali malo ljigava kad dolazi od nekog tko je suverenistički progurao Istanbulsku i Marakešku konvenciju, tko je u kulturi i obrazovanju postavio kadrove koji će Hrvatsku povesti istim onim putem društvenog napretka (samo bez njihovog bogatstva, jasno) kojim su prošle multikulti i progresivne države koje su se usrećile s multikulturalnošću i obogaćene su različitošću svih mogućih vrsta i duginih boja.

I, naravno, ljigava kad dolazi od nekog tko za tu suverenost nije riskirao ni nokat, nego je sjedio u fotelji u Bruxellesu.

Ali tako to ide u Hrvatskoj. Djedovi jednih su nakon Drugog svjetskoga rata završili u jami ili im je konfiscirana imovina, djedovi drugih su završili u stanovima u centru onih prvih. Unuci onih prvih su završili u rovovima Banije i ruševinama Vukovara, izgubili tamo zdravlje, razum ili život samo da bi im se danas rugali i prezirali ih, proglašavali ih privilegiranima. Unuci drugih su dobili urede u Londonu.

Sad nova generacija potomaka onih prvih putuje za Irsku i na bauštele po Europi, dok se oni drugi natječu za mjesta u parlamentu EU i diplomatskim predstavništvima. Ali eto, to je taj hrvatski suverenizam kojeg je Plenković predstavnik. I upozorava narod da se čuva onih prljavih i zlih, te da se prikloni njima u kravatama i odijelima. Za nuždu će, eto, čak i Thompsona odslušati. Toliki je suverenist.

Katarina Kitarović na Harvardu

Predsjedničina kći je uspjela upisati Harvard — i još četiri prestižna američka sveučilišta. Stanford, Berkeley i Columbia University. S njom će na Harvard i Eva Goluža, kći donedavnog predsjednika Hrvatske liječničke komore.

Katarina Kitarović je riješila SAT test unutar gornjih 1%, što znači da je imala više od 1500 bodova od mogućih 1600. A što je dovoljno da vam prijavu uzmu u razmatranje na Harvardu (donja granica kod njih je oko 1480 bodova). Kažem, uzmu u razmatranje, jer to još ne jamči upis. Svakako, pomoglo joj je što je vrhunska sportašica, jer se pri prijemu na vrhunska svjetska sveučilišta takve stvar,i kao što su hobiji i izvanškolske aktivnosti i te kako gledaju: Netko tko se osim štrebanja ne bavi ničim drugim, zapravo nema šansi. I naravno, predstavljanje kandidata je bitno, no ključan je SAT test.

I moram priznati da sam kao i u slučaju Rimca ostao neugodno iznenađen količinom zlobe i zloće u sunarodnjaka. Sigurno je varala! Ako i nije, onda je prošla samo zato jer joj je mater Predsjednica! Čak se i Indeks dohvatio te teme na tipičan populistički način, a onda će gnojiti o „desnim populistima”: Da, istina je da elitna sveučilišta u SAD uglavom upisuju djeca uspješnih i bogatih — ali u SAD, djeca siromašnih imaju puno veće šanse upasti na elitno sveučilište nego što djeca siromašnih i neobrazovanih imaju upisati bilo kakav fakultet u Hrvatskoj!

Ukratko, iako su američka sveučilišta beskrajno skupa, praktički svatko tko ih upiše može računati s nekom od stipendija, bilo od sveučilišta ili korporacije koja će ga kasnije zaposliti, a ostatak koji treba doplatiti se u pravilu lako financira kreditom. Kad se radi o dobrim sveučilištima, poput Harvarda, početna plaća je nakon završetka studija šezdesetak tisuća dolara godišnje, nakon par godina rada stotinjak, i to se može razmjerno lako vratiti.

U Hrvatskoj je stipendija često misaona imenica, no pravi problem nije novac, već jednostavno to što djeca siromašnih i neukih u pravilu nemaju niti velikih afiniteta, niti nekih posebnih kapaciteta za visoko obrazovanje, što je tabu tema koju se nitko nigdje ne usuđuje spomenuti. To je u Hrvatskoj izraženije nego u SAD, i socijalna je mobilnost manja unatoč besplatnosti studija.

No, ono što je bitno ovdje je to da smo ponekad stvarno bahati. „The College Bord” se sasvim sigurno ne tiče tko je Katarini mama, niti računalo to zna kad boduje njen test. Mogu li siromašni upisati Harvard, pa i oni iz Hrvatske? Mogu, naravno, kvota za strance nema i tretira ih se kao i sve ostale. Polaganje SAT testa košta stotinjak dolara i nikakvi tečajevi nisu potrebni, jer se u osnovi radi o testu inteligencije, razvijenom iz onog vojnog za vojnike u I. svjetskom ratu. Čini se da Hrvati ipak projiciraju svoje osobine na druge, naročito na političare, pa zaključuju da su varali i kad je varanje praktički nemoguće. Kad bi se moglo, svi bi to radili, jer diploma prestižnog sveučilišta u SAD nosi vrlo velik novac.

A koliko je moguće u SAD na prestižno sveučilište upasti preko veze, svjedoči i primjer holivudskih glumica koje su nedavno pokušale preko veze i podmićivanja ubaciti svoje kćeri u veslački tim prestižnog sveučilišta i tako im osigurati upis, što u Americi vodi u zatvor. Kod nas je to narodni običaj, pa sudimo i druge po sebi. Ne bismo trebali: Amerika, uz sve svoje mane, ima i brojne kvalitete i nije postala supersila slučajno. Jedna od njih je i najbolji visokoškolski sustav na svijetu, u kojem vas nitko neće upisati na Harvard jer vam je tata holivudski glumac ili mama predsjednica (polu)nesvrstane države. A ako netko misli da je Katarina Kitarović, uz sve svoje talente, trebala studirati kod profesora Kapovića ili kod profesora Klasića — ne bi. Ali, neki izgleda misle da bi, i to samo zato jer joj je mama predsjednica.

Dalija ponovo briljira

Još jedna zvijezda na hrvatskom političkom nebu je ugasla prije nego je zasjala. Letičina snaha, bivša predsjednica Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa i žena čija je odluka da je Karamarko samim prijateljstvom s Jozom Petrovićem bio u sukobu interesa, u velikoj mjeri utjecala na put kojim je Hrvatska krenula i kojim će još dugo ići, prokomentirala je ove subote u Osijeku i Rijeci održan Hod za život – riječima: “Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojim Hrvatska nema nikakve veze”, rekla je Dalija Orešković.

Hod za život je, dakle, po Daliji Orešković, krenuo iz ustaške Amerike i dospio u Hrvatsku, a i pronacistički je, jer ti ljudi smatraju da su i nerođena ljudska bića isto tako ljudska bića s neotuđivim pravom na život. Jer, u povijesti nisu uvijek svi smatrali da sva ljudska bića imaju pravo na život, pa su tako nacisti smatrali da Židovi i crnci, zapravo nisu ljudka bića, pa nemaju pravo na život. Danas to za fetuse — da zapravo nisu ljudska bića, nego vlasništvo — smatraju oni koji sve druge optužuju da su nacisti. Licemjerno, zar ne?

Ali, ljudi koji su za pobačaj, inače su obično malo licemjeri, jer su svi oni već rođeni, pa bi bilo u redu da ne žele drugima ono što ne žele ni sebi – a to je da ih je netko pobacio.

A što se tiče Dalije Orešković, nakon debakla u TV debati sa Zlatkom Hasanbegovićem, ostat će zapamćena samo kao još jedan projekt kojeg su mediji gurali i gurali i gurali, baš kao – Mirelu Holy. Koja je na kraju tog guranja u štiklama od 15 cm pala niz zagorske brege i nestala iz ozbiljne politike.