Djevojčica s četiri godine imala vizije Isusa: ‘Nije kao na slikama, ja ga vidim ovako…’

0
507

Imala je četiri i pol godine kad je preminula, a Bog je preko nje promijenio crkvu...

Ovo je priča o čudesnoj djevojčici na koju Bog izlio obilje milosti. Imala je samo četiri i pol godine kad je preminula, ali u tom kratkom životu Isus je preko nje uspio impresionirati cijeli svijet kao i nagnati papu Pija X da promijeni zakone Katoličke Crkve.

‘Ona postoji! To je znak koji sam čekao’, uzviknuo je papa Pio X nakon razgovora o svetom životu malene Nellie. Nekoliko mjeseci kasnije on izdaje ‘quam Singulari’ koji je značajno snizio dobnu granicu svete Pričesti za djecu.

Loading...

Naime, mala je Nellie živjela samo 4 i pol godine ali je postala poznata kao ‘Malena ljubičica pred Presvetim’, odnosno Malena ljubičica od Svetoga Boga ili mala Nellie od Svetog Boga.

Njena priča osobito svetačkog ali kratkog života počinje njezinim rođenjem 24. kolovoza 1903. godine. Bila je kći oca Williama i majke Marije Aherne Organ.

Njezini roditelji vjenčali su se 4. srpnja 1896. godine i njihov brak je blagoslovljen s četvero djece, Thomasom, Davidom, Marijom i na kraju, najmlađom Nellie. Budući da je nezaposlenost u to vrijeme bila velika u Irskoj, njezin otac mogao je birati između emigracije ili regrutacije u vojsku. Izabrao je regrutirati se u vojarnu u pomorskom gradu Waterford. Tako je malena Nellie rođena u bračnoj četvrti vojarne u Waterfordu u Irskoj.

Ubrzo nakon toga, Nellie je krštena u župnoj crkvi Presvetog Trojstva gdje je krštena imenom Ellen, iako se fobiteljski zvala Nellie. ‘Kad je imala samo dvije godine’, piše njezin otac, ‘ona me uzela za ruku i polako me vodila prema crkvi, na misu. Cijelim putem pričala mi je o Svetom Bogu. Taj način na koji je ona s dvije godine govorila o Bogu je već tada bio čudesan pogotovo, jer ni mi nismo znali od koga je ona to mogla naučiti tako mala’, piše otac o Nellie. Nellie je jako voljela svog oca, a njen prvi zahtjev majci, kad je išla u kupovinu, bio je da kupi krunicu za tatu. Tada je imala svega dvije godine. Prva imena koje je Nellie naučila izgovarati bila su imena svetaca, a svaku večer obitelj je molila i krunicu. Majka ju je učila da poljubi križ i velike kuglice u molitvi, i to je navika koju je Nellie zadržala.

Smrt majke
Godine 1905. obitelj se preselila na Spike, otok smješten u Cork Harbouru. Zdravlje majke, koje nikad nije bilo ugroženo, sada se vidno pogoršalo. Pobožna i bogobojazna gospođa Organ u posljednjem se mjesecima života potpuno predavala Bogu i nije ispuštala krunicu iz ruku. Pred kraj, primila je Nellie u zagrljaj toliko snažno da se učinilo da je grubo, te preminula od tuberkuloze u njenom zagrljaju, u siječnju 1907. godine. Najstarije dijete obitelji tada je imalo samo devet godina. Njihov otac bio je vrlo angažiran u vojsci i nije mogao biti s njima. Na početku, susjeda je priskakala u pomoć u kućanstvu. No, budući da su djeca bila tako malena, pomoć susjede nije bila dostatna. Štoviše zbog toga što je mala Nellie bila također bolesna i bila joj je potrebna posebna pažnja. Ubrzo je naime otkriveno da ima bolesnu kralježnicu (skolioza) i bila je u teškim bolovima kad je morala sjeditiili stajati uspravno. Ona je neutješno plakala u bolovima ali nije bilo nikoga tko ju je mogao utješiti. Nije bilo majke. Njezin otac tada je shvatio da malena više ne može bez majke pa je zamolio prijatelja svećenika da nađe neki samostan za njegovu djecu. Nellie i njezina sestra poslane su tako u samostan sestrama Dobrog Pastira, dok je dječake dobri svećenik poslao na školovanje u biskupijske institucije.

Nellie i njezina sestra stigle su 11. svibnja, 1907. u samostan. Tamo su uistinu bile okružene majčinskom brigom sestara i Nellie je zaista bila sretna. Ona je sve sestre zvala ‘Majkama’.

Po dolasku Nellie je bila stara tri godine i devet mjeseci; ona je do kraja života, dakle sljedećih 8 mjeseci živjela sa sestrama. Djevojka koja je bila pokraj Nellie u sobi bila je Marija Dugo i ona je ubrzo sestrama prijavila kako Nellie po cijelu noć kašlje i plače. Zbog toga je mala Nellie ubrzo završila u ambulanti na ispitivanju i tamo je svoju hranu dijelila s malim crnim mačićem koji joj je uzvraćao naklonost. Dok je učionica postala prebolna za dijete koje ne može sjediti, ona se igrala na igralištu. Jednog dana dobila je kutiju nekih perli te ih je nehotice stavila u usta i progutala. Oni su zapeli u grlu i počeli su je gušiti. Učiteljica ju je zgrabila i trčala s njom pronaći sestre te su ubrzo završili u samostanskoj bolnici na operaciji uklanjanja kuglica iz dušnika. Zanimljivo je da, iako je operacija rađena na živo Nellie uopće nije plakala tijekom ovog bolnog procesa, ali nešto kasnije postala je neraspoložena te su je opet odveli liječniku. S tugom u srcu uskoro je čula i novu dijagnozu. Uz svoju bolest skolioze, neizdrživo bolne kralježnice Nellie je otkrila i da je i žrtva zastrašujuće tuberkuloze – bolesti koja se pokazala kobnom za njenu majku. Budući da je bolest već prilično odmakla u svom napretku, liječnik nije pružio nikakvu nadu u njezin oporavak. Zapravo, obavijestio ih je da je ostalo samo nekoliko mjeseci od života male Nellie.

Odanost prema Djetetu Isusu

Ostala je dva mjeseca u bolnici. Sestre su često ostajale po cijele noći s njom bolnici Srca Isusova. Nellie je za to bila posebno zahvalna pa im govorila: ‘Sveti Bog mi je uzeo majku ali mi je dao vas – moje Majke’. Ona bi pružala svoje malene ručice kroz rešetke kreveta te ih dragala sve dok nije usnula. Tijekom tog vremena kad je još bila vezana za krevet u bolnici, mali oltar na kojemu je stajalo Praško Dijete Isus privlačilo je njezinu pozornost.

Upitala je sestru Hall da joj kaže nešto o kipu te je ona odgovorila kako je to naš Gospodin kad je još bio Dijete. Odmah se Nellie zainteresirala. Sestra Hall je nastavila pripovijedati priču o rođenju Isusa Krista i njegove velike ljubavi prema nama. Dijete je slušalo priču s očitim entuzijazmom jer to je bio njezin Sveti Bog kad je bio mali. Od tog trenutka ona je počela neprestano razgovarati s malim Isusom, a na prijedlog redovnica uskoro je izmolila devetnicu malom Isusu i neočekivano Nellie se ubrzo digla iz krevetića te je mogla hodati i po dvorištu. Naravno, taj oporavak inspirirao ju je na veliko povjerenje prema djetetu Isusu s kojim je sada počela provoditi vrijeme, moliti mu se neprestano i družiti se s njim. Kad je jedne prilike sestra Hall oboljela, Nellie je pozvala jednu stariju djevojčicu te joj rekla: ‘Idi i donesi mi Svetoga Boga (to se odnosi na kip Djeteta Isusa), i stavi ga na stolicu blizu mene. Želim ga zamoliti da mi majka ozdravi. On je meni učinio da mi bude bolje.’ Majka Hall ubrzo se oporavila.

Ples s Isusom
Jednog dana krajem rujna, djevojčica Marija Dugo bila je zauzeta u kuhinji. Za to vrijeme Nellie se u sobi tiho igrala sa svojim igračkama, ali onda je iznenada došla došao k Mariji i rekla: ‘Longie ‘tako ju je zvala), daj mi moju bebu’, tako je uvijek govorila o kipiću Maloga Isusa iz Praga. Marija se nije obazirala na početku, ali Nellie je nastavila: ‘Longie, daj mi moje dijete.’ ‘Ja ću ti ga dati, Nellie, ali nemoj ga slomiti jer će majka Franciska biti ljuta’, rekla joj je Marija koja je otišla u drugu sobu po kipić i dala ga Nellie. Nellie, sada savršeno sretna i zadovoljna, zagrlila je Isusa, stiskala ga u naručju i ljubila, te mu izjavljivala ljubav kroz čudesne riječi te ga nije puštala. Mazila ga je cijelim svojim bićem. Marija je nastavila raditi svoje, a odjednom je Nellie vrlo uzbuđeno rekla: ‘Longie, on pleše za mene. Sviraj još, Longie on pleše’, vikala je te počela plesati s njim Mislili smo da je dijete poludjelo. Tada je u sobu ušla Josephine, djevojka koja je pomagala u čišćenju, te upitala: ‘Što nije uredu s Nellie?’ Naime, Nellieno lice je porumenilo, oči su joj se zacaklile, pogledala je prema Josephine i viknula još jednom: ‘Jo, molim te pusti glazbu, on pleše za mene, daj da plešem i ja za njega.’ I plesali su. Nakon nekoliko trenutaka ona je iznenada prestala i razočaranim glasićem rekla:’Sada je stao, neće više plesati’.

Božje cvijeće

Kako je vrijeme prolazilo, Nellie se opet razbolila i sve češće ležala u svom krevetiću. Njene majke često su dolazile i donosile joj cvijeće kako bi je razvedrile. Ona ime je znala reći: ‘Nije li Sveti Bog jako dobar kad je napravio tako divno cvijeće za mene?’ Naravno, nije voljela umjetno svijeće i kad bi njega dobila, rekla bi ljuto: ‘Donesite mi pravo Božje cvijeće ovo je pretvrdo’.

Jednog je dana mala Nellie uhvaćena kako se vraća u svoj krevetić s cvijetom koji je uzela iz obližnje vaze. Kad je Nellie vidjela Mariju da ju je zatekla, brzo je sakrila cvijet ispod prekrivača. Sestra Marija tada je umiljato upitala: ‘Tko je uzeo onu lijepu ivančicu iz vaze?’ Nellie je odgovorila: ‘Nije nitko’.

‘Ali gdje je onda, možda ispod krevetića?’, uz osmijeh je upitala Marija Nellie te se pravila kako gleda ispod kreveta, na što se Nellie nasmijala i pokazala cvijet koji je uzela. Zagrlila je cvijet i rekla: ‘Majko, oprosti mi što sam uzela cvijet ali razgovarala sam sa Svetim Bogom i On mi je rekao da mi ga poklanja, Sveti Bog majko mi ga je poklonio…’

Isus skriven u Euharistiji
Mala Nellie imala poseban odnos sa Svetim Bogom. Jedna priča to nam i pokazuje. Naime, sestra Marija Dugo nije uvijek mogla otići na jutarnju Svetu Misu pa je ponekad odlazila i navečer. U jednoj takvoj prilici, umjesto mise otišla je k Nellie u sobu da ju pita kako je. Na njezino iznenađenje Nellie je odgovorila: ‘Ti nisi sa Svetim Bogom bila danas.’

Marija je pomislila kako ju je Nellie možda čula kako se kreće po kuhinji, pa je sljedećeg jutra izula cipele kako bi bila jako tiho, i odglumila zatvaranje vrata od kuhinje kako bi Nellie pomislila da je otišla na misu. Za vrijeme trajanja mise nije se uopće kretala po sobi a kad je došla k maloj Nellie zatekla je malenu kako s tužnim licem i danas govori: ‘Ti nisi primila Svetog Boga danas.’
‘Kako znaš dušo?’, upitala je Marija, ‘zar nisi čula da sam zatvorila vrata?’

‘Bez obzira na to’, rekla je Nellie, ti danas nisi primila Svetog Boga. Sestra Hall opisala je njezino izuzetno ponašanje povodom svog prvog posjeta pred Presvetim. Tog jutra, sestra Hall odvela je Nellie do kapele. Nellie nikada do tog dana nije vidjela svetu hostiju u svetohraništu. Ono što je iznenadilo sestru Hall, bilo je to da je malena čim je ušla u kapelu rekla: ‘Majko, On je tu, tu je Sveti Bog’, te pokazala ručicama na svetohranište. Nakon toga, nije skidala svoje oči s hostije. Njeno lice se potpuno preobrazilo, i pala je u ekstazu. Jedna druga sestra prisjetila se još jednog događaja. Bio je prvi petak u listopadu kad je sestra prolazila hodnikom. Vrata kapele su bila otvorena, a Nellie je netremice stajala i gledala u Presveti, držeći bolničarku za ruku u potpunoj tišini. Bila je pogrbljena pa se sestra spustila na jedno koljeno i upitala ju: ‘Kako je naša beba danas?’

Tada je Nellie položila glavu na njeno rame i plakala jako tiho. ‘Ali te suze nisu bile suze tuge’, piše sestra, ‘to su bile suze radosnice. To je bila sveta emocija u kojoj se sreća pretvorila u plač, bez riječi’. ‘U tom trenutku’, piše sestra, ‘znala sam da je Bog imao poseban plan za ovo dijete, te da ja moram surađivati s Njim kako bi ostvarili Njegov plan za nju’. Od tog trenutka pa nadalje Nellie je uvijek znala kad je Presveto izloženo u samostanu.

Nellie je znala govoriti da je Isus, kad je zatvoren u pokaznici kao zatočenik u zatvoru. Kad je jednom Presveto bilo izloženo, ona je došla sestri i rekla: ‘Znam da Sveti Bog nije u zatvoru danas, vodi me u kapelu’. Često je Euharistiju nazivala i ‘skriveni Isus’.

Bolesna čeljust
No, kako je njena svetost i pobožnost prema Svetom Bogu rasla tako je malena bila sve bolesnija. Kako je odjednom prestala jesti, uskoro je otkriveno da joj je zub prekinuo korijen jezika te je dobila infekciju cijele čeljusti. Čeljust joj se doslovno počela raspadati, a prošla je i još jednu operaciju i to bez suza. U međuvremenu joj je majka Francisca donijela raspelo te joj objasnila njegovo značenje. Od tog dana Nellie je svakodnevno razmatrala Isusovu muku.

Njeno tijelo je slabilo od tuberkuloze, a čeljust ju je jako boljela, sve se inficiralo i iz njenih usta je jako zaudaralo. No, kad bi sestre išle čistiti njene rane u ustima, te izvadile špricu veliku špricu s lijekom Nellie bi izvadila raspelo i suobličavala se s Njegovom mukom. Kad ju je neizdrživo boljelo, satima bi ležala s raspelom i prekriženim rukama na prsima i molila. Kad bi se sestre rastužile zbog njezine patnje ona bi im odgovorila: ‘Ne budite tužne, što je to u usporedbi s mukom koju je On prošao za mene?’

Vizija Isusa
Kao što možemo vidjeti njena odanost Svetom Bogu bila je izvanredna i herojska ali istovremeno i jednostavna, te djetinja s obzirom na to da je imala samo 4 godine. Jednog jutra sestre su otišle pozdraviti Nellie koja je provela noć u velikoj patnji. Upitale su je: ‘Kako je Nellie danas, mislile smo da ćeš biti sa Svetim Bogom već’. ‘O ne’, odgovorila je malena te dodala: ‘Sveti Bog kaže da nisam još dovoljno dobra da idem k njemu’. ‘Što znaš o Svetom Bogu?’, upitala je sestra. ‘On je došao i stajao tamo’, odgovorilo je dijete, i pokazalo na kraj kreveta. Sestre su se pogledale u čudu. ‘Gdje je On, Nellie?’, upita ju sestra. ‘Pa tamo’, ponovi ona samouvjereno, ukazujući na isto mjesto. ‘Kako je on izgledao?’ ponovno upita sestra. ‘Ovako’, odgovorila je Nellie, stavljajući ruku na svoja prsa. Sestre su, naravno, bile zapanjene ovim otkrićem. Je li to djetinjasta fantazija ili je Bog stvarno omilio ovo dijete kao što je bio omilio i druge odabrane duše, pitale su se i odlučile o svemu šutjeti, misleći da će Nellie to zaboraviti. No, Nellie je mnogo puta poslije spomenula kako je Sveti Bog često na kraju njezina kreveta. Nisu se mogle načuditi njenim odgovorima. Ona je naime sa svoje nepune 4 godine činila nevjerojatne stvari. Naučila je napamet sve jutarnje i večernje molitve, sva otajstva vjere i mnogo priča o Isusovom životu. Naučila je sva djela ljubavi, žrtve i vjere. Pobožno je molila i po nekoliko krunica svaki dan, ljubeći polako svako zrno. Bila je okružena svetim sličicama i sve ih je mazila i ljubila. Kad je od jedne setre dobila sliku Isusa ona joj je odgovorila: Ja ga ne vidim tako, ja ga vidim ovako’, te opet prekrižila svoje ručice na svom srcu. Imala je izvanrednu pobožnost prema Muci našega božanskog Gospodina, a kad su je poticali da ujedini svoje patnje s onima o Isusu, činilo se da je odmah shvatila ideju i bila sasvim spremna napraviti herojsku žrtvu i izdržati groznu patnju bez riječi prigovora. Raspelo je stalno bilo pokraj nje na krevetu, a kad su joj patnje postale gotovo nepodnošljive, kad ju je bolilo neizdrživo, ona uopće nije plakala ni jaukala, nego je uzimala raspelo u svoje male ručice i gledala u njega netremice te tiho govorila: ‘Jadni sveti Bože, jadni Sveti Bože.’

Neizdrživa želja za Pričesti
Nellie je uskoro postala posve nepokretna, te izrazila želju da ju odnesu na Svetu Misu kako bi mogla obožavati Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Sve je više čeznula za prvom pričesti. U to vrijeme dobna granica za primanje svete pričesti bila je 12 godina. Često je govorila: ‘O kako čeznem za Svetim Bogom, čeznem da ga nosim u srcu’.

Jedne večeri kad joj je sestra došla poželjeti laku noć, ona ju je upitala: ‘Majko, sutra kad primiš Svetog Boga, hoćeš li ga donijeti i meni?’ Majka nije znala što da joj odgovori, pa joj je rekla kako će poslije Mise doći do nje. Nellie je bila zadovoljna odgovorom. Kasnije navečer, rekla je sestri Hall kako joj je sestra Francis rekla da će joj donijeti Svetog Boga ujutro.

Trebali ste vidjeti razočaranje kad je sestra Francisca nakon mise došla k njoj bez Pričesti, piše sestra. Gorko je plakala i ostatak dana Nellie nije progovorila ni riječi, a ni nekoliko dana nakon tog žalosnog iskustva. Kad bi je upitali je li joj potrebno što, ona je odgovorila:’Samo Sveti Bog, ja samo razmišljam o Svetom Bogu’.

Ubrzo je malena razvila plan kako bi se utješila. ‘Majko’, šapnula je jedno jutro bolničarki, ‘hoćeš li sutra, kad primiš Svetog Boga doći kod mene i poljubiti me? Onda možete otiči natrag u kapelu.’

Naravno, ona nije žudjela za poljupcem sestre, već Presvetog. Ubrzo je počela moliti sve koji idu po Presveto da dođu i poljube je kako bi mogla dobiti Svetog Boga odmah nakon Pričesti.
Cijeli mjesec studeni 1907. godine podnosila je u toj svetoj želji, u ljubavi i s mislim o Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu.

Njezina prva sveta pričest
U prosincu, na blagdan Bezgrešnog začeća, fra Bury, koji je bio ravnatelj samostana već je čuo o djetetu s ‘izvanrednim milostima’, te joj je darovao suosjećajnu pozornost. Otišao je razgovarati s Nellie te ju upitao: ‘Što je to blažena Euharistija?’ Na to pitanje ona je odgovorila: ‘To je sveti Bog. On čini sve sestre svetima i sve druge svetima. On dolazi na moj jezik i spušta se u moje srce’. Bile su to riječi dojenčeta, ali doktrina je bila tako duboka.

Impresioniran njenim obrazloženjem, otac Bury pisao je biskupu te ga tražio posebnu dozvolu da je pričesti. Naime, u to vrijeme se smatralo da mala djeca ne mogu primiti pričest jer ne razumiju njegovo značenje. On je pak rekao biskupu da je Nellie obdarena neobičnim stupnjem žarke ljubavi prema Bogu i želje da bude ujedinjena s Njim u Svetoj Pričesti.

Odgovor je ubrzo stigao. Biskup je odobrio Svetog Boga za malenu Nellie. Kad je Nellie čula radosnu vijest, njena želja je bila neopisiva. ‘Ja ću imati Svetog Boga u svom srcu. Ja ću imati Svetog Boga’, neprestano je ponavljala s neopisivom radošću.
Noć prije prve pričesti Nellie nije mogla spavati od radosti. Zvala je sestre cijelu noć te ih ispitivala: ‘Je li sad jutro, je li vrijeme za ustati? Zvijezde su otišle, možemo li sada ići’, vikala je radosno? Jutro je napokon svanulo, 6. prosinca 1907. godine Nellie se pokušavala smiriti; ležala je mirno u krevetu, a udovi su joj drhtali. Bio je to prvi petak u mjesecu. Odjevnu u bijelu haljinu, u malom naslonjaču odnijeli su je ispred Svetohraništa. Misa je počela i Nelle je šutjela nepomično s glavom u klanjanju i molitvi. Sve oči bile su uprte u ovu bebu, bebu koja će primiti Svetu Pričest. Zatim je otac Buriy krenuo prema njoj, ona je nestrpljivo podigla svoje lice. ‘Dijete je doslovno gladovalo za Bogom i Njega je dobila iz moje ruke u nevjerojatnom zanosu ljubavu’, napisao je otac Bury opisujući ovaj događaj i dodao: ‘Neizmjerno sam zahvalan što sam mogao prisustvovati ovom trenutku. Nellie je bila u ekstazi, a mogao se primijetiti i nebeski sjaj koji je osvijetlio njezino lice’.

Nakon svete pričesti onaj neugodni smrad iz njenih usta posve je nestao i nije se više pojavljivao, iako joj je čeljust još uvijek bila inficirana.

Njena sveta smrt
Nellie je prije smrti radosno pričala sestrama da će otići Svetom Bogu u nedjelju, na Božji dan i da će nositi svoju bijelu haljinu s prve pričesti. Kraj je bio blizu. Majka Francisca došla ju je vidjeti te vidjevši da će uskoro njenim patnjama biti kraj, upitala ju je: ‘Nellie kad dođeš gore, hoćeš li zamoliti Svetog Boga da me dovede k njemu? Ja bi jako išla Svetom Bogu?’ Na to joj je Nellie odgovorila: ‘Sveti Bog ne može te uzeti još dugo, dok ne ispuni ono što je zamislio’. I zaista, majka Francisca živjela je 99 godina.

Cijeli dan, 2. veljače, njezina je muka boljela sve sestre koje su klečale oko njenog kreveta u molitvi. Izmjenjivale su se, a naposljetku ostalo je samo njih tri koje su svjedočile njenoj svetoj smrti. Oko tri sata Nellie je postala neobično mirna, nepokretna i to je trajalo oko sat vremena. Oči su joj bile uprte u nešto iznad podnožja njenog kreveta. ‘Pogled u njenim očima bio je čudesan. To nije bio pogled umirućeg djeteta’, napisala je jedna od sestara. ‘Oči su joj bile pune suza od nečega što je tako ljupko gledala.’ Preminula je s osmijehom na licu i otišla svom Svetom Bogu. Bila je nedjelja, 2. veljače, kako je i sama rekla da će biti, bila je svetkovina Prikazanja Isusova u hramu. Nellie je imala četiri godine, pet mjeseci i osam dana. Umrla je u svojoj bijeloj haljini. Nakon godinu dana otvorili su njezin grob kako bi njeno tijelo prebacili na samostansko groblje.

Svećenik dr. Scannell posvjedočio je da je njezino tijelo bilo savršeno, kao i na dan ukopa, što je nemoguće s obzirom na bolesti od kojih je djevojčica bolovala. Srebrna medaljica Svetog Djeteta koju je nosila na sevi, također je bila sjajna, kao jutros ispolirana.

Njen grob i danas mnogi posjećuju te joj se mole za zagovor. Sestre Dobrog Pastira svjedoče kako su čuda po zagovoru male Nellie nebrojena. Iako ona još nije proglašena blaženom, Papa je Pio X. čuvši za njezin sveti život samo je uzviknuo: ‘Ona je znak koji sam čekao!’, te promijenio zakone Katoličke crkve i spustio dobnu granicu za primanje Svete Pričesti.