Prema predaji, posudica od ahata kojom se Isus koristio na Poslijednjoj večeri, koja najviše odgovara povijesnim i znanstvenim činjenicama, nalazi se ugrađena u kalež. Taj se kalež čuva i izložen je u bočnoj kapeli katedrale u Valenciji, u Kraljevini Španjolskoj
Znao sam da postoje dragi kamen, nakit, prstenje i ostali proizvodi od dragog kamenja. Ali nisam znao da postoji i poludragi kamen od kojega se također može izrađivati posude i razni nakit. A još sam manje znao da poludragog kamenja ima u Hrvatskoj. Sve mi je postalo jasnije tijekom moga susreta i razgovora s gospodinom Goranom Hrestakom u Brdovcu pokraj Zaprešića. Sreli smo se, po dogovoru, u njegovoj radionici „Ahat“ u brdovečkoj župi. Iznenadio sam se kada mi je u razgovoru rekao da poludrago kamenje pronalazi u sjeverozapadnom dijelu naše domovine. To pronađeno poludrago kamenje gospodin Goran Hrestak obrađuje u svojoj radionici koja je registrirana kao obrt za proizvodnju nakita i srodnih proizvoda. Dotakli smo se tema vezanih uz vjeru, Bibliju, židovsko liturgijsko posuđe, Isusovu Posljednju večeru, uporabu poludragog kamenja do kraja drugoga stoljeća poslije Isusa Krista. Iz razgovora sam zaključio da gospodin Goran Hrestak jedini u Hrvatskoj sam pronalazi i obrađuje poludragi kamen. Saznao sam da u Europi postoje centri koji obrađuju dragi i poludragi kamen. Zemlje u kojima su poznate takve radionice jesu Italija (Vicenca), Austrija, Francuska, Njemačka, Engleska i zemlje Beneluxa. Naš je razgovor bio vrlo zanimljiv, za mene jedno veliko otkriće, vezano za ono što je mene interesiralo, a to je uporaba liturgijskog posuđa od poludragog kamenja u židovskim liturgijskim slavljima tijekom godine. Zato vam iz našega razgovora prenosim neka moja pitanja i odgovore gospodina Hrestaka.
Vi kao vjernik-laik kažete da je Biblija za vas povijesna knjiga. Objasnite mi na koji način Bibliju doživljavate kao povijesnu knjigu. Imate li za to nekakve dokaze?
Kao vjernik-laik imam u svojoj biblioteci nekoliko primjeraka Biblije među ostalom literaturom, koja se većinom sastoji od priručnika, enciklopedija, povijesnih knjiga, rječnika i ostale stručne literature, kao i nešto književnih djela domaćih i stranih autora. Osobno se zanimam za geografiju, povijest umjetnosti, arheologiju, geologiju i historiografiju. Volim čitati knjige o historiografiji drevnih kultura i naroda. Biblijski tekstovi, uz opis života određenih biblijskih osoba, opisuju čitav niz povijesnih događaja vezanih za sudbinu židovskog naroda, kao i kulturu država i nacija koja su se prožimale na cijelom prostoru istočnog Mediterana i dijela sjeveroistočne Afrike. Iz tekstova se da isčitati drevne običaje, društvene odnose, osobne sklonosti istaknutih pojedinaca, tradicijsku kulturu. Čitajući stručnu povijesnu literaturu, pogotovo s područja arheologije, povijesti umjetnosti, većinom povijesnih i arheoloških istraživanja, koristim se Biblijom. I to Starim i Novim zavjetom kao vodiljom u istraživanju drevnih naroda i kultura na području sjeverozapadne Afrike, istočnog Mediterana, male Azije i Mezapotamije.
Židovi su se, kako kažete, u svojim slavljima Pashe, a vjerojatno i prigodom drugih blagdana, koristili posuđem od poludragog kamenja. Koje je poludrago kamenje bilo najdraže Židovima za izradu liturgijskog posuđa?
Kada promatramo židovsku kulturu, njihovu povijest, onda moramo gledati u širem kontekstu. U ranom razdoblju židovska kultura i običaji prožimali su se s prevladavajućim kulturama i državama koje su ih okruživale i nametale svoj vojni, politički, ekonomski i kulturni utjecaj. Nažalost, ne u malo slučajeva, ta je dominacija bila iznimno agresivna, može se reći genocidna, što je, nažalost, bila praksa u starom vijeku. Države su u okruženju iznimno uzdizale umjetnost i arhitekturu. Vrlo su često to činili veličajući svoja božanstva i vladare, koristeći se u gradnji vrijednim građevinskim materijalima kao šta su granit, alabaster, onix i ahat. Također su se koristili skupocijenim materijalima, poput alabastera, onixa, ahata, kalcedona, u izradi obrednih i uporabnih predmeta. Iznimno su bili cijenjeni uporabni predmeti izrađeni od poludragog kamena, a tim su se predmetima i posudama koristili visoki staleži svećenstva, političkog i vojnog vodstva. Takvi su predmeti bili trajni, izrađivali su se u malim serijama. Lako ih se održavalo, bili su unikatni i gotovo nelomljivi. Dio kulturoloških navika svojih susjeda i gospodara preuzeli su i Židovi. Jedna od navika bila je uporaba posuda od poludragog kamena kao što su kalcedon, ahat i onix. Te su posude bile korištene među Židovima u obiteljima visokog svećenstva, plemstva i pripadnika bogatog građanstva. U židovskoj se kulturi korištenje posuda od poludragog kamenja u visokim drušvenim krugovima toga vremena držalo uzvišenim i dostojanstvenim – posluživati i rabiti to posuđe u raznim vjerskim svetkovinama. Svaka od dominantnih kultura koja ih je okruživala nametala je neke svoje običaje i kulturu. Grčka i helenistička kultura nametala je uporabu obojene keramike ili takozvanog grčkog porculana, perzijska kultura opet stakla i staklenih posuda. Egipat i Babilon podjednako su nametai uporabu keramike, stakla i kamenih posuda izrađenih od poludragog kamenja i alabastera. Zatim ranorimska kultura, koja je nametala uporabu keramike, stakla i metalnih posuda. U svem tom nametanju i prožimanju utjecaja u židovskoj kulturi, odnosno na području drevne Judeje, Galileje, Samarije, Pereje, Nabateje, Fenicije, Sirije i Egipta, udomaćila se tradicija uporabe i isticanja, u svečanim prigodama, posuda od kamena, odnosno poludragog kamena, kao što su kalcedon, ahat, onix i, malo više u Egiptu i Siriji, alabaster.
Kažete da je postojalo kod Židova čisto i nečisto posuđe. Koje je čisto, a koje nečisto posuđe? Kako su postizali to da su znali da je neko posuđe čisto, a ono drugo nečisto?
U konzervativnim židovskim zajednicama sve do drugoga stoljeća poslije Krista, pa i danas u ortodoksnoj židovskoj zajednici, posuđe i posude za pripremanje hrane koja za slavlje Pashe uranja se u kipuću vodu i na taj se način pročišćuje. Samo se takvo posuđe i pribor smije rabiti u vjerskoj svetkovini, odnosno za pripremu i posluživanje hrane. Moram istaknuti da sve pojedinosti judeizma ne poznajem, nego ga promatram i prihvaćam u okviru sveukupnog svoga zanimanja za narode i kulture na području Europe, Mediterna i općenito svijeta.
U Starom zavjetu, Knjizi postanka, piše kako je Jakov prije spavanja pod glavu stavio kamen. O kakvom je kamenu riječ?
Šta se tiče tekstova Starog zavjeta, kao i Novoga, duhovnosti i liturgije, kao laik ne ulazim u liturgijski i duhovni aspekt opisan u svetim knjigama i njihovim tekstovima. Moja saznanja vezana za kamen koji se opisuje u kontekstu Jakova svodi se na predmet. Kamen, kao i još neki sveti predmeti iz židovske povijesti, a to su minora, te zavjetna škrinja, gube se u svojoj fizičkoj prisutnosti sukladno događajima, i to tragičnim po židovsku državu i narod. A to se odnosi na osvajanja od njihovih susjeda u ranom razdoblju židovske države. Fizički nestanak kamena kojim se Jakov koristio poklapa se s ekspanzijom Asirskog Carstva. Navodno je kamen evakuiran s nekadašnjeg područja židovske države preko Egipta, Sjeverne Afrike, Iberskog poluotoka, te je premješten čak na prostor današnje Irske, i na kraju je završio na području današnjeg Ujedinjenog Kraljestva (Velike Britanije). No, to je samo jedna od nepotvrđenih teorija. Stvarna sudbina za sada je nepoznata. Jedna od teorija tvrdi da je to bio kameni blok po sastavu pješčenjak, druga pak da je bila riječ o poludragom kamenu koji je svojom prirodnom vibracijom bio spona za povezivanjem s nebeskom energijom kojom su se anđeli koristili za put između neba i zemlje. Mogu samo zaključiti da se kamen kao artefakt iz židovske povjesti gubi uslijed agresije Asiraca na židovska područja.
Pročitao sam u Novom zavjetu, u Markovu evanđelju, pod naslovom „Pomazanje u Betaniji“, sljedeći tekst: „I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi“ (Mk 14,3). Kakav je to kamen pod imenom alabaster?
Alabaster je bijel, mekan poluproziran mramor po sastavu kalcijev karbonat ili kalcijev sulfit. Rabi se u starom vijeku za izradu ukrasnih i uporabnih predmeta. Ime je dobio po egipatskom gradu Alabastronu. U tradiciji drevnog Egipta u njegove se posudice stavljalo pojedine organe preminulog faraona, koristilo ga se u obredima u hramovima, za pohranjivanje mirisa, u dekorativne i ceremonijalne svrhe na egipatkom dvoru i u hramovima. U iste ili slične svrhe posude i predmeti od alabastera bili su korišteni kod naroda i država opisanih u tekstovima Starog i Novog zavjeta.
U Bibliji postoji „znakovita igra“ s brojem dvanaest: Dvanaest plemena Izraelovih, dvanaest apostola, dvanaest vrsta poludragog kamenja, u knjizi Otkrivenje 21,19-21., na temeljima Novog Jeruzalema. Opišite nam kakvo je to kamenje: jaspis, safir, kalcedon, smaragd, sardoniks, sard, krizolit, beril, topaz, krizopraz, hijacint, ametist?
Mnogi od brojeva koji su navedeni u Bibliji sigurno imaju duboko proročko ili duhovno značenje. Brojevi opisani u Starom i Novom zavjetu otkrivaju skrivene pojmove i značenje, koja većinom površnom čitatelju promaknu. I u drevnom Babilonu izučavali su svoju znanost u matematici, astronomiji, astrologiji, koristeći se brojevima šest i dvanaest. Po babilonskom izučavanju i naslijeđu, imamo 12 mjeseci, 12 horoskopskih znakova, njihovo računanje vremena, podjelu dana na vremenske zone koristimo se i danas. Ne treba zaboraviti da je u vrijeme Babilonskog Carstva uništen Jeruzalem i da su stanovnici bili prognani u Babilon. To se još naziva prvo židovsko prognanstvo. Babilonska kultura i znanost bile su vrlo cijenjene u starom vijeku. Njihov znanstveni utjecaj na raznim područjima ljudskog života i danas je sveprisutan. Godine 539. pr. kr. Babilon je osvojio Kir, veliki kralj Perzijskog Carstva koji je dopustio Židovima iz Babilona da se vrate svojim kućama. Broj 12 predstavlja Božju crkvu, Božji autoritet. Isus je imao 12 učenika, postojalo je 12 izraelskih plemena, novi Jeruzalem ima 12 temelja i 12 vrata.
Opis kamenja novog Jeruzalema:
Jaspis je mutna, neprozirna i obojena vrsta kalcedona (gust sitnozrnat kremeni agregat), boja mu je različita prema primjesama kojih može biti do 20% . Najčešće je smeđe, žute i crvene, a rjeđe zelene, modre ili crne boje. Pojavljuje se i u kombinaciji kristala skupine kalcedona, prošaran kristalnim žilama kalcedona, karneola, ahata… Toga poludragog kamena ima i u Hrvatskoj.
Safir je skupo drago kamenje, plav kamen, a tvori ga mineral korund.
Kalcedon je mikrokristalasta varijacija kremena (kvarca), tj. hidratiziranog silicijdioksida. U prirodnom nalazištu pojavljuje se kao prosloj i presloj na andazitnoj stijeni u obliku mjehuričastih kristala, sivkastobijele boje u obliku kristalnog sloja na andazitu i kristalnih žila u andazitnoj stijeni koje prelaze u ahat. Tvore kristalnu skupinu kalcedona.
Toga poludragog kamena ima i u Hrvatskoj.
Smaragd je kristal berila, zelene je boje. Pripada među drago kamenje.
Sardoniks je mineral, vrsta slojevita kremena agregata ahata kojim su neki slojevi obojeni biljelo, crveno ili smeđe. Pripada u poludrago kamenje.
Sard je dragi kamen mineral, smeđasta vrsta gustog kremenog agregata kalcedona, propušta crveno svijetlo. Lijepi sardri rijetki su i prilično skupi.
Krizolit (Hrizolit). Olivin je dobio ime po svojoj uobičajenoj maslinastozelenoj boji. Transparentni olivini ponekad se rabe kao drago kamenje koje nazivamo peridot, prema Francuskoj riječi za olivin. Također se naziva krizolit (hrizolit), prema grčkoj riječi za zlato i kamen. Olivin se pojavljuje u bazičnim i ultrabazičnim magmatskim stijenama, te kao primarni mineral u nekim metamorfnim stijenama.
Beril je mineral, odnosno berilijum, aluminijski cklosilikat. U njegovu skupinu pripadaju smaragd i topaz. Beril pripada u skupinu dragog kamena.
Topaz je mineral iz skupine nezosilikata, a pripada u skupinu dragog kamena.
Krizopraz (hrizopras) je jedan od najvrjednijih kamena iz skupine kalcedona. Pripada u skupinu poludragog kamena.
Hijacint (cirkon) je mineral koji pripada skupini nezosilikata. Žute varijante nazivamo hijacinit. Pripada u poludrago kamenje.
Ametist je ljubičasta varijanta kvarca. Boja mu dolazi od nečistoća željeza, kompleksan je odnos željeza i aluminija, zbog čega je ljubičaste boje. Pripada u skupinu poludragog kamena. Pojedine varijacije kristala iznimne čistoče i boje pripadaju u drago kamenje.
Ima ga i u Hrvatskoj, u kombinaciji s ahatom, kalcedonom, nešto rjeđe samostalno.
Kako se u Božjoj Prirodi stvara poludrago kamenje? Koliko je vremana potrebno da bi priroda stvorila poludragi kamen? Kakav je, da tako kažem, „postupak stvaranja“?
Da bi se stvorili uvjeti potrebni za stvaranje ili formiranje kristala koji pripadaju u skupinu poludragog kamenja potrebna je intenzivna vulkanska aktivnost, tektonska aktivnost, geotermalna aktivnost. Na prostoru Hrvatske takve su aktivnosti trajale različitim geološkim intezitetom, od vremena paleozoika pa tijekom cijeloga mezozoika do početka kenozoika, odnosno u kenozoiku do početka paleocena. Raspon vulkanske i geotermalne aktivnosti u kojemu su se stvarali kristali poludragog kamena u vremenskom je razdoblju trajao po nekoliko desetaka miliuna godina. Poludrago kamenje koje ja osobno pronalazim, prikupljam i obrađujem staro je od 20.000.000 do 15.000.000 godina. Vrste poludragog kamena koje ja pronalazim jesu kalcedon, ahat, jaspis, karneol, njihove varijacije, okamenjeno drvo…
Kažete da se Isus na Posljednjoj večeri koristio kaležom od poludragog kamena ahata. Možete li to dokazati? Možda je to bila obična čaša. U našim prijevodima Novog zavjeta piše: „I uze čašu punu roda trsovoga i blagoslovi….“ A vi kažete da je za Židove staklo bilo „nečisto“?
Sukladno svim povijesnim utjecajima, taradicijama toga vremena, estetici naroda i kultura čiji je židovski narod bio baštinik, opće je poznato da su takve posude bile korištene u obiteljima visokog svećenstva, plemstva, pripadnika bogatog građanstva. U židovskoj se kulturi držalo uzvišenim i dostojnim, u visokim društvenim krugovima toga vremena, posluživati hranu i rabiti posude od poludragog kamena u raznim vjerskim svetkovinama, svečanim, društvenim i obiteljskim događanjima. Za seder večeru u predvečerje za proslave Pashe ortodoksni se Židovi koriste najradije kamenim posudama, jer se samo kamen držalo čistim. Glina je previše porozna i u takvo se posuđe lako zavuče prljavština. Srebro su dobivali od rastaljenih kovanica s odrazima poganskih bogova. Grčka ili helenistička kultura nametala je uporabu obojene keramike ili grčkog porculana. Ranorimska kultura nametala je uporabu posuda od stakla, keramike i metala. Staklene predmete, čaše i posuđe, rabili su narodi i države koji su, među ostalim, imali cilj vladati Židovima, a to su bili Egipat, Perzija, Babilon, Asirija, helenističke države i naposlijetku Rim. Sve te države i kulture rabile su staklene posude i predmete. One su bile i politeističke. Prema predaji, posudica od ahata kojom se Isus koristio na Poslijednjoj večeri, koja najviše odgovara povijesnim i znanstvenim činjenicama, nalazi se ugrađena u kalež. Taj se kalež čuva i izložen je u bočnoj kapeli katedrale u Valenciji, u Kraljevini Španjolskoj.
Kršćani su poslije Milanskog edikta cara Konstantina, 313. godine, prihvatili poludragi kamen ametist. On je služio kao ukras na biskupskim i kardinalskim prstenima. Zašto baš ametist?
Ametist je ljubičasta varijacija kvarca. Boja mu dolazi od nečistoća željeza, kompleksnog odnosa željeza i aluminija, zbog kojega ima ljubičastu boju. Pripada u skupinu poludragog kamena. Samo varijcije kristala iznimne čistoće i boje pripadaju u skupinu dragog kamenja. Taj je kamen također povezan s apostolom Matejem i anđelom zaštitnikom Adnachielom, a u Katoličkoj crkvi je simbol Kristova kraljevstva. Ametist je bio iznimno važan rimokatoličkim biskupima. Zato je poznat pod nazivom kamen biskupa. Zlatni prsten s ametistom bio je simbol biskupske vlasti i autoriteta. Ametista ima i u Hrvatskoj u kombinaciji s ahatom, kalcedonom, malo rjeđe samostalno.
Za vrijeme Krbavske bitke spašeni su udbinski križevi od poludragog kamena granata. Recite nam nešto o tim križevima i o njihovu spašavanju ?
Zlatni križ krbavskog biskupa: karakteristike križa, zajedno sa stalkom (drškom ), visok je 33 cm. Jezgra je križa drvena, okovana željezom i presvučena zlatnim pločicama, ukrašena kristalima i okruglim koraljnim prerlicama. Kristali su na križu crvene boje (granat), a postoji dvanaest vrsta toga prekrasnog minerala. Nosili su ga križari, koji su vjerovali da će im on osvijetljavati put kući. U srednjem vijeku almadinski je granat korišten u nakitu, kao i u crkvama. Granat je skupina vrlo tvrdih silikatnih minerala, boja im ovisi o kemijskom sastavu. Grosular je bijele do zelenkaste boje, uvarovit smaragdnozelene, pirop crvene, neki su smeđi, a neki s mnogo željeza gotovo crni. Zbog turskih pljačkaških pohoda, i zatim osvajanja, križ je radi sigurnosti preseljen u frankopanski Modruš, a zatim u Novi Vinodolski. Križ se danas čuva u crkvi Sv. Filipa i Jakova u Bribiru.
Možemo li reći da je Bog Stvoritelj dragog ili poludragog kamenja, iako ono nastaje milijunima godina? Ili je to naprosto čudo prirode, raznih vulkanskih i drugih djelovanja u prirodi?
U liturgijskoj tradiciji ili dogmi Bog predstavlja svjetlo. U svjetovnom svijetu svjetlo je energija.
Mi smo onda proizvod te Božje energije. Mi smo onda, kao i sve što nas okružuje, načinjeni od te iste energije. Mogu slobodno reći da je poludrago i drago kamenje Božja kreacija dana čovjeku kao trajna vrijednost vrijedna divljenja.