Jeste li ikad ovako zahvalili Bogu?

"Zahvaljivanje nije genetski urođeno, naslijeđeno..., ono se uči kroz praksu!"

Kao vjernici svaki dan bi trebali zahvaljivati Bogu. Na svemu, svaki dan, za sve što nam je dao jer nam je bilo za izgradnju, za sve što nam je oduzeo, jer nam nije koristilo.

Iz vlastita iskustva znamo da često zahvaljujemo Bogu na onom dobrom. Na zdravlju, na poslu, na dobrom suprugu ili supruzi, na djeci, na toplom domu, stolu na kojem nikad ne manjka hrane… Ali jesmo li ikad Bogu zahvalili i na onom teškom, na onom što nas istinski izgrađuje? Zahvaljujmo Bogu na dobrom i lošem. Predajimo sve u Njegove ruke jer On sve okreće na dobro.

Kako zahvaljivati?

Ured za pastoral mladih Varaždinske biskupije objavio je zanimljiv članak o zahvaljivanju. Pa tako kažu:

“Zahvaljivanje nije genetski urođeno, naslijeđeno…, ono se uči kroz praksu!” Zato – želimo li početi zahvaljivati Bogu i uistinu ga slaviti, potrebno je da najprije krenemo od naših ljudskih iskustava: uči se iz dana u dan primjećivati oko sebe koliko si dobrih stvari primio bez svoje zasluge od ljudi oko sebe (dar života od roditelja, topla soba u jutro kad ustaneš, spremljen doručak i skuhana kava u jutro… ) i uči se za takve usluge reći ljudima hvala.

Počneš li tako raditi primijetit ćeš koliko su rijetko ljudi zahvalni za ono što im ti napraviš dobro.

Nezahvalni su najčešće ne zbog zloće, već zbog prevelike užurbanosti, a onda i zbog sebičnosti koja je zavladala ovim stilom društvenog života. No, ne smije nas to obeshrabriti. U trenucima i događajima kad vidimo i doživimo nezahvalnost od onih oko nas za dobro djelo koje smo im učinili, prisjetimo se Gospodinovih riječi – “Sluge smo beskorisne, učinili smo ono što smo bili dužni učiniti!”

Reći će netko – pa to je teško! Često i jest teško, ali Isusov vjernik s njegovom pomoći može te teškoće nezahvalnosti nositi, jer je usmjeren prema vječnosti i zna da ne živi ovaj život samo za ovu zemlju, već za vječnost. Zato je moguće biti zahvalan i onda kad su drugi prema meni nezahvalni.

Kad naučimo ili kad postanemo osjetljivi na zahvalnost ljudima oko nas, kad počnemo primjećivati stvari koje nam oni čine i kad im počnemo zahvaljivati, tada prelazimo i na onu drugu dimenziju zahvalnosti, a to je – zahvaljivanje Bogu. Naime, svjedoci smo u životima vjernika (pa jako često i u vlastitim životima) da na isti način na koji smo nezahvalni ljudima i ne primjećujemo stvari za koje bi im trebalo reći hvala, da na isti takav način postoji i nezahvalnost prema Bogu. Zašto? Zato jer ga ne puštamo u svoj konkretni život i mislimo da se stvari već same po sebi događaju meni na korist te da je normalno da kod mene sve funkcionira kao po špagi, automatski.

Koliko ljudi ima koji ne vide, koji ne čuju, koji ne mogu hodati, koji nemaju posla… a oni koji sve to imaju kao dar, kao da to ni ne primijete i ponašaju se indiferentno.

Kao što treba učiti zahvaljivati ljudima u konkretnom svakidašnjem događanju, tako treba učiti u konkretnom svakidašnjem životu zahvaljivati i Bogu. Kako? Tako da se navečer smirim, uzmem vremena za sebe i učinim u miru jednu “zahvaljujuću analizu” radnog dana. Pokušaj i vidjet ćeš kako je to u počecima teško činiti, jer zaista puno puta živimo i jurimo kroz dan bez Boga, pa tako njegove korake i dobra djela ni ne primijetimo kod nas.”

Neka vam ovaj izvadak iz Dnevnika svete Faustine pripomogne u zahvaljivanju i za ono teško u životu.

Isuse, hvala Ti za današnje male križeve, za protivštine u ostvarenju mojih nakana, za poteškoće u životu u zajednici, za krivo tumačenje mojih nakana, za pretrpljeno poniženje, za grubo ophođenje, za nepravedne optužbe, za loše zdravlje i iscrpljenost, za odricanje od vlastite volje, za umiranje sebi, za nepriznanje ni u čemu, za propast svih planova.

Zahvaljujem Ti Isuse, za nutarnja trpljenja, za suhoću duha, za uznemirenosti, strahove i nesigurnost, za tminu i mrkli mrak duše, za napasti i razne kušnje, za muke koje je teško i izreći, osobito za one u kojima nas nitko ne razumije, za čas smrti, za smrtnu borbu i čitavu njenu gorčinu.