Svi prisutni, naprosto su zanijemili!
Ova priča dokazuje da su i najveći umovi svijeta, znanstvenici bili svjesni toga da je čovjek ‘ništa’ pred snagom Božjom, tako nedokučivom i slavnom – tako složenom nema ‘zemaljskog uma koji ne zastane pred Kreacijom – obične kapljice kiše, a kamoli ne pred kreacijom samog čovjeka.
Zgoda koju vam donosimo pripisana je Isaacu Newtonu, jednom od najvećih umova naše povijesti koji je čvrsto vjerovao u Biblijski koncept stvaranja. Zbog svoje vjere u Boga jednom je bio upitan: ‘Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta, ponovo postanu tijela svojih duša?’ (Mislili su na Isusovo uskrsnuće)
Na to je znanstvenik pomiješao željeznu prašinu sa zemljom i upitao svoje sugovornike: ‘Tko može izdvojiti iz prašine i skupiti ovu željeznu prašinu?’
Odgovor nije dobio. Onda je Newton uzeo magnet i prinio ga mješavini. Nastalo je komešanje čestica. Sitni dijelovi željezne prašine počeli su se hvatati za magnet i jedni za druge.
U prašini nije ostalo ni molekula željeza. Tada Newton reče prisutnima: ‘Onaj, koji je ovoliku silu dao mrtvom kamenu, zar On ne može dati takvu moć našim dušama kada bude trebalo da se obuku u svoja proslavljena tijela.’
Svi prisutni, naprosto su zanijemili!