Uoči svetkovine svetim anđelima koji crkva obilježava kao svetkovinu anđelima Mihaelu, Gabrijelu i Rafaelu potrebno je znati kako crkva gleda na molitve anđelima. Naime, kod pobožnosti svetim anđelima važno je moliti molitve anđelima koje su u skladu s naukom i pobožnostima odobrenim od crkve.
S obzirom na to da je Sotona prije pada bio anđeo i kao anđeo je pao zajedno s jednim dijelom anđela, jasna je opasnost koja se može dogoditi ako se pobožnost anđelima iskrivi i izađe iz duha Katoličke Crkve. Pogotovo u ovom vremenu u kojem svjedočimo lavini nekatoličkih pobožnosti i korištenja iskrivljnih katoličkih pobožnosti za magijske svrhe i naivne ljude. Naime, nije rijetkost da protivnici Božji koriste ‘anđele’ za posredovanje zlim silama i okultizmom. Nije rijetkost da anđele zazivaju i tarot ‘majstori’ što se uvelike protivi Božjoj Riječi, a kao mediji do božanskog, slave se kroz gotovo cijelu filozofiju new agea.
Zato je potrebno znati da pučka pobožnost prema svetim anđelima, koja je inače ispravna i spasonosna, može imati i iskrivljenja, kao na primjer:
– ako, kako se ponekad dogodi, ulazi u duh vjernika pogrješno poimanje, zbog kojega svijet i život smatraju podvrgnutima demijurškim napetostima, neprestanoj borbi između dobrih i zlih duhova, između anđela i demona, u koju je čovjek uvučen silama višima od njega, pred kojima on ne može ništa učiniti; to poimanje, ako dokida odgovornost vjernika, ne odgovara izvornu evanđeoskom viđenju borbe protiv Zloga, već od Kristova učenika zahtijeva moralnu zauzetost, moralnu odluku i opredijeljenost za Evanđelje, poniznost i molitvu;
– ako životna svakidašnjica biva čitana na shematski i pojednostavljen, gotovo djetinji način, pripisujući Zlomu i najmanje protivštine a, tomu nasuprot, anđelu čuvaru uspjehe i ostvarenja koje imaju malo ili ništa s čovjekovim napredovanjem u njegovu hodu prema dosezanju zrelosti u Kristu. Valja odbaciti običaj da se anđelima daju posebna imena, osim Mihael, Gabrijel i Rafael koja su prisutna u Svetome pismu.» (Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, Zagreb 2005, srt. 172-177).
Crkva uči:
Jasnim i trijeznim jezikom kateheze Crkva uči da je »postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo obično naziva anđelima, vjerska istina.
Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao i jednodušnost Predaje«. Prema Svetome pismu, anđeli su Božji poslanici »jaki u sili što izvršuju naredbe njegove« (Ps 103,20), na službu njegova spasenjskoga plana, »poslani služiti za one koji imaju baštiniti spasenje« (Heb 1,14).
Vjernici ne zanemaruju brojne epizode Staroga i Novoga zavjeta u kojima su prisutni sveti anđeli. Znaju da anđeli zatvaraju vrata zemaljskoga raja (usp. Post 3,24), spašavaju Hagaru i njezino dijete Jišmaela (usp. Post 21,17), zadržavaju Abrahamovu ruku koja kani žrtvovati Izaka (usp. Post 22,11), navješćuju čudesna rođenja (usp. Se 13,3-7), čuvaju korake pravednika (Ps 91,11), neprestance daju hvalu Gospodinu (usp. Iz 6,1-4) i prinose Bogu molitve svetih (usp. Otk 8,3-4). Spominju se i zahvata jednoga anđela u korist proroka Ilije, umorna i u bijegu (usp. 1Kr 19,4-8), Azarje i njegovih pratitelja bačenih u peć (usp. Dn 3,49-50), Daniela, zatvorena u lavljoj jami (usp. Dn 6,23); njima je bliska pripovijest o Tobiji u kojoj Rafael, »jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred slavom Gospodnjom« (Tob 12,15), vrši mnogostruke službe u prilog Tobita, njegova sina Tobije i Sare, njegove žene.
Vjernici znaju jednako tako da nije mali broj epizoda iz Isusova života u kojima anđeli igraju posebnu ulogu: Anđeo Gabrijel navješta Mariji da će začeti i roditi Sina Svevišnjega (usp. Lk 1,26-38) a, slično tomu, jedan anđeo otkriva Josipu nadnaravno podrijetlo Djevičina majčinstva (usp. Mt 1,18-25); anđeli donose betlehemskim pastirima radosnu vijest o rođenju Spasitelja (usp. Lk 2,8-14); »Anđeo Gospodnji« štiti život djeteta Isusa komu prijeti Herod (usp. Mt 2,13-20); anđeli poslužuju Isusu u pustinji (usp. Mt 4,11) i jačaju ga u smrtnoj tjeskobi (usp. Lk 22,43), na Kristovu grobu navještaju ženama da je on »uskrsnuo« (usp. Mk 16,1-8) i prisutni su još i kod Uzašašća, kako bi učenicima otkrili njegov smisao i da bi navijestili da će Isus »doći kao što su vidjeli da odlazi na nebo« (Dj 1,11).
Vjernicima ne promiče važnost Isusova upozorenja da ne podcjenjuju nijednoga od najmanjih koji vjeruju u njega, »jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega» (Mt 18,10), niti im promiče utješna riječ prema kojoj »biva radost pred anđelima Božjim zbog jednoga obraćenog grješnika« (Lk 15, 10). Oni naime znaju da će »Sin Čovječji doći u slavi i svi anđeli s njime« (Mt 25,31) suditi žive i mrtve i ispuniti povijest.
Crkva, koja je u svojim početcima bila čuvana i branjena službom anđela (usp. Dj 5,17-20; 12, 6-11) i koja trajno iskusuje »otajstvenu i snažnu pomoć«, časti te nebeske duhove i zaufana potiče njihov zagovor.
Tijekom liturgijske godine Crkva spominje sudjelovanje anđela u događajima spasenja i slavi njihov spomen na neke posebne dane: 29. rujna arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela; 2. listopada Anđele čuvare; njima posvećuje jednu zavjetnu misu, čije predslovlje naviješta: »tebi pripada sva čast što je iskazujemo anđelima koji su tvoja vjerna slika«; u slavlju božanskih otajstava pridružuje se pjesmi anđela, kako bi naviještala slavu Božju, tj. slavu trosvetoga Boga (usp. Iz 6,3) i zaziva njihovu pomoć, kako bi euharistijski prinos »bio prenesen … na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje Božansko veličanstvo« u njihovoj prisutnosti slavi službu hvale (usp. Ps 137,l); službi anđela povjerava molitvu vjernika (usp. Otk 5, . 8; 8, 3), bol pokornika, obranu nedužnih protiv napada Zloga; moli Boga da pošalje na kraju dana svoje anđele da čuvaju molitelje u miru; moli da nebeski duhovi priteknu u pomoć smrtnicima i u obredu sprovoda moli da anđeli prate u raj dušu pokojnika i čuvaju njegov grob.
Tijekom stoljeća vjernici su u izraze pobožnosti pretočili uvjerenja svoje vjere glede službe anđela: usvojili su ih kao patrone gradova i zaštitnike udruženja; u njihovu čast podizali su slavna svetišta, kao što je Mont-Saint-Michel u Normadiji, Sveti Mihael u Chiusi u Piemontu i Sveti Mihael na Garganu u Apuliji, te su utvrdili dane slavlja; sastavili su himne i pobožne vježbe.
Na osobit način je pučka pobožnost razvila čašćenje anđela čuvara. Već je sveti Bazilije Veliki poučavao da »svaki vjernik ima uza se jednoga anđela kao zaštitnika i pastira da ga vodi u život«. Taj stari nauk sve se više učvršćivao u svojim biblijskim i patrističkim temeljima i početak je različitih izražaja pobožnosti sve do trenutka kada je u svetome Bernardu iz Clairvauxa (+ 1153.) pronašao velikoga učitelja i izvanredna apostola pobožnosti anđelima čuvarima. Za njega su oni pokazatelj »da nebo ne zanemaruje ništa što nam može koristiti«, zbog čega nam stavlja »uz bok te nebeske duhove, da nas brane, poučavaju i vode«.
Izvor: (Sve pobožnosti Katoličke Crkve/misionari Monfortanci)