U nedjelju je nadbiskup Henryk Hoser kao posebni vatikanski izaslanik za Međugorje, Svetom Misom zapoćeo svoju pastoralnu službu koja uključuje brigu o milijunima hodočasnika svijeta koji tamo dolaze svake godine. Tom prilikom održao je propovijed u kojoj je objasnio zašto toliki ljudi dolaze u Međugorje ali i otkrio što je najsigurniji put do Boga. Propovijed objavljenu na Radio postaja Mir Međugorje, prenosimo u cijelosti;
Govori Gospodin: «Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje.» Sveti Otac, univerzalni pastir Crkve, uzima spomenute riječi proroka kao svoje. Šalje nas tamo gdje ljudi postoje i žive, tamo gdje se vjernici okupljaju tražeći svjetlo spasenja. Danas nam Gospodin pruža izvanredni primjer i uzor misionara: „Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.” Sveti Otac šalje apostole i misionare u cijeli svijet, prema Kristovoj naredbi: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 19-20). Okupljeni na nedjeljnoj svetoj misi, budimo osjetljivi na riječi svetog Pavla, apostola narodâ. Tada je rekao: „A sad u Isusu Kristu vi, koji ste nekada bili daleko, blizu postadoste Krvlju Kristovom“. „… I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu.“
U Međugorje hodočasnici dolaze iz dalekih krajeva, iz otprilike 80 zemalja svijeta. Udaljenost -daljina – predstavlja prostor mjeren u prijeđenim kilometrima. Kako biste prošli te kilometre, potrebna je jedna čvrsta i odlučna motivacija, kao i raspolagati prijevoznim sredstvima važnima za ostvarenje tih putovanja. No, riječ “daljina” znači još nešto: daljina predstavlja egzistencijalnu situaciju mnogih koji su se udaljili od Boga, od Krista, od svoje Crkve i od svjetla koje daje smisao životu, usmjerava ga i daje mu dostojanstven životni cilj, a to je život koji se isplati živjeti. Sada možemo bolje razumjeti zašto je Sveti Otac poslao Apostolskog Vizitatora u Međugorje: pastoralna skrb zahtijeva osigurati stabilnu i kontinuiranu pratnju župnoj zajednici u Međugorju, te vjernicima koji dolaze na hodočašće. Ovo poslanje jednako brine, ne samo o onima koji su daleko, već i o onima koji su blizu. O njima u dvojakom smislu: blizu iz razloga što generacijama žive u ovome mjestu i na ovom području; blizu, jer su župljani Međugorja; blizu, jer su svjedoci mnogobrojnih događaja na ovome području u posljednjih 37 godina. U jednom drugom smislu, blizu su i svi oni koji žive žarku i toplu vjeru, koji žele biti u prisnom kontaktu punom zahvalnosti s Uskrslim i Milosrdnim Gospodinom.
Postavimo sada temeljno pitanje: zašto toliko ljudi svake godine dolazi u Međugorje?
Odgovor koji se nameće je ovaj: dolaze kako bi susreli nekoga: da susretnu Boga, da susretnu Krista, da susretnu Njegovu Majku. A potom da otkriju put koji vodi do radosti življenja u kući Oca i Majke; i konačno da otkriju marijanski put, kao najsigurniji put. To je put štovanja Marije koji se godinama ovdje odvija, to jest, „sveto bogoslužje u kojemu teče vrhunac mudrosti i vrhunac vjere, te je to stoga, primarni zadatak Božjeg Naroda.“ Uistinu, radi se o Kristocentričnom štovanju, „jer porijeklo i djelotvornost dolazi iz Krista, u Kristu nalazi svoj potpuni izričaj, i po Kristu u Duhu, vodi ka Ocu” – govorio je Sveti Otac Pavao VI. Drugi Vatikanski Koncil snažno naglašava da se ” različiti oblici pobožnosti prema Bogorodici, koje je Crkva u granicama zdravoga i pravovjernoga nauka i prema prilikama vremena i mjesta te prema značaju ćudi vjerniku odobrila, postižu to da dok se Majku časti, časti se Sin radi kojega je sve. Osim toga: „korisno je vratiti se kako bi se rastjerale sumnje i, iznad svega, kako bi se pomoglo razvoju one pobožnosti prema Blaženoj Djevici, koja se u Crkvi, potaknuta Božjom riječju, ostvaruje u Duhu Kristovu” (usp. Pavao VI. Marialis Cultus).
Ovako izgleda narodna pobožnost u Međugorju: u središtu je Sveta Misa, Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, masovno pristupanje sakramentu Pomirenja, i sve to praćeno ostalim oblicima pobožnosti: Krunica i Križni put koji su, u početku oštro kamenje pretvorili u glatke staze. Hodočasnici izdvajaju svoje vrijeme kako bi mogli boraviti u prostoru Međugorja. S tim u svezi je sv. Papa Ivan Pavao II. govorio: „jednako kao što vrijeme može biti obilježeno kairosima – velikim događajima, posebnim trenucima milosti, na isti način neki prostor može biti obilježen posebnim Božjim spasenjskim interventima. Uostalom, to je slutnja prisutna u svim religijama, u kojima se ne nalaze samo sveti trenuci, nego i sveta mjesta, u kojima se susret s božanskim može iskusiti na intenzivniji način nego što je to uobičajeno u prostranstvima svemira. Međugorje nam daje i vrijeme i prostor Božanske milosti po zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, koja se ovdje časti nazivom „Kraljica mira”. Ovaj naziv dobro je poznat iz Lauretanskih litanija. Istina je, svijet silno treba mir: mir u vlastitom srcu, mir u obitelji, mir u društvu i međunarodni mir – kojega svi toliko žele, a posebice građani ove zemlje, silno napaćene zbog rata na Balkanu. Promicati mir znači izgrađivati civilizaciju temeljenu na ljubavi, zajedništvu, bratstvu, pravdi, dakle na miru i slobodi.
Gospa, Majka Kneza mira naviještenog od proroka, neka bude naša Zaštitnica, naša Kraljica, naša Majka. Amen.”