Kod nas Hrvata te dane zaposleni stavljaju i organiziraju kako kažu „produljeni vikend“. Mahom se odlazi na slobodne dane put Jadrana, gdje gotovo svaki od tih ima kuću ili vikendicu.
Tijelovo (lat. Corpus Christi: tijelo Kristovo), u katoličkoj Crkvi, je svetkovina na spomen ustanovljenja euharistije na Veliki Četvrtak. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. Nastala je u XIII stoljeću, a za cijelu zapadnu Crkvu uveo ju je papa Urban IV. Što je za mene ili tebe Tijelovo? Crkva taj dan slavi svetkovinu, zna se da je to zapovijedani blagdan, što znači da se taj dan ne radi. Zato je nakon demokratskih promjena uveden kao državni „praznik“ U povijesti Crkve nastao je u teškom razdoblju kada su se kod vjernika pojačavale sumnje u Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, u euharistiji. Zato su osim slavlja svete mise na taj dan uvedene i svečane procesije iza misnog slavlja ulicama gradova ili nekog mjesta kako bi se ojačala vjera onih koji su bili skeptici. Svećenik u procesiji nosi monstrancu – pokaznicu u kojoj je Presveti Oltarski Sakrament, posvećena hostija. Ta procesija ima četiri postaje kod kojih se zaustavlja svećenik i čitaju se prigodna biblijska čitanja vezana uz Isusovo obećanje prisutnosti u euharistiji. Svećenik se zajedno s vjernicima klanja, kleči i moli kod svake postaje kadeći tamjanom pokaznicu sa Presvetim, a potom blagoslivlja okupljeni narod sa posvećenom hostijom koja je u Pokaznici. U nekim mjestima gdje postoje obližnje kapele ili pilovi, male kapele, križevi, taj dan su to postaje. Ima župa gdje se ne izlazi na ulice mjesta, nego se procesija odvija oko crkve, u cintoru župne crkve. Tada se mještani obično potrude i sami od zelenog granja naprave sjenicu sa slikom nekog sveca, postave stol i ukrasnim stolnjacima, te malo klecalo.
Jednom prilikom bio sam za Tijelovo pozvan u Graz kod jedne obitelji. Spomenuli su mi da ćemo ići na Tijelovo na svetu misu i procesiju. Moram priznati da sam bio skeptičan misleći da će to biti sve u skromnim okvirima. U sebi sam nekad prije, kao student stvorio sliku Crkve na zapadu koja kao da mi je ostala u sjećanju po mlakoj vjeri. No, iznenadio sam se u pozitivnom smislu riječi. Trgovine nisu taj dan radile. Procesija je bila svečana, zanosna i puna osobnog ponosa sudionika. Bilo je puno muškaraca i žena odjevenih u narodne nošnje. Sudjelovale su predpostavljam gotovo sve udruge u svojim nošnjama. Pjevalo se i slavilo Boga vrlo pobožno moleći se pred Presvetim koje je nosio svećenik i zaustavljao se kod četiri postaje. Osjetila se pobožnost svih tih crkvenih i društvenih udruga. Veličanstveno! Mogu reći da je to za mene bila prava duhovna atrakcija. Tijekom procesije rađale su mi se misli vezane uz našu domovinsku Crkvu i nastajalo je pitanje koliko kod nas društvene udruge sudjeluju u tijelovskoj procesiji vjerujući svaki ponaosob da je Isus prisutan u posvećenoj hostiji. Bio sam oduševljen sa svime viđenim taj dan u Grazu. Kako je kod nas? Kod nas u našoj domovinskoj Crkvi su obnovljene te procesije kroz gradove i mjesta, koje su bile zabranjene u socijalizmu. Srž, bit tih tijelovskih procesija nije masovnost niti samo folklorni izričaj, nego utvrđivanje i produbljenje vjere u Božju prisutnost pod prilikama kruha i vina. A to ovisi o našoj duhovnosti, o našoj vjeri koju treba neprekidno jačati, produbljivati i biti u tome ustrajan. Ne se zaustavljati na vanjskom, folklornom, nebitnom, već na duhovnom predavanju Bogu koji na Tijelovo prolazi s nama ulicama mjesta. Kod nas Hrvata te dane zaposleni stavljaju i organiziraju kako kažu „produljeni vikend“. Mahom se odlazi na slobodne dane put Jadrana, gdje gotovo svaki od tih ima kuću ili vikendicu. Tako sam i ja jedne godine zahvaljujući dobrodušnosti kapelana imao „produljeni vikend.“ Već u srijedu poslije podne, poslije njihovog radnog vremena krenuo sam sa jednim bračnim parom prema jugu, u jedno malo mjesto kraj Zadra. Cilj je bio da blagoslovim njihovu novu vikendicu čiji smo blagoslov stalno dogovarali i odgađali. A pred svetkovinu Tijelova pala je zajednička odluka da će kapelan biti sam nam župi, imati svete mise i večernju misu s procesijom. Moj „produljeni vikend“ je bio zaista lijep, opuštajući. Zamolio sam domaćine da bi na Tijelovo htio biti na misi. Rekli su da nema problema, da bi i domaćica isto tako išla na svetu misu. Krenuli smo automobilom do Paga. Lijepo je bilo vidjeti ispunjenu crkvu vjernicima svih životnih dobi i poslije mise ići i moliti u procesiji. Vjernički puk je bio vrlo discipliniran i pobožan u procesiji kroz te male i tijesne uličice. Doživjeli smo jedan duhovni polet preko spoznaje: Bog je tu s nama. Bog je u Presvetom Oltarskom Sakramentu. On ide s nama ulicama Paga i vraća se zajedno s nama u župnu crkvu gdje će prebivati u tabernakulu, svetohraništu. Lijepi je to osjećaj da si pripadnik Crkve koja je na putu, koja nije obezglavljena, ima svog Predvodnika koji je Put, Istina i Život. Postavljam si pitanje da li i koliki broj onih vjernika koji imaju „produljeni vikend“ odu na Tijelovo na svetu misu i sudjeluju u tijelovskim procesijama kraja, župe u koji su došli? A to je zapravo pravo blago osjetiti da si svugdje gdje dođeš kao doma. Isus u Zagrebu jednak je po svojoj prisutnosti onome u Grazu ili Zadru. Nažalost ima i nekih loših ponašanja za vrijeme tijelovske procesije po nekim mjestima gdje se ide ulicama ili kraj kafića. Poneki nervozni vozači nervozno pretječu cijelu procesiju , a na nekim terasama kafića ljudi su promatrači koji sijede i nijemo promatraju. Svjestan sam da živimo u sekularnoj državi. Onaj tko je vjernik, a zatekao se na terasi kafića bilo bi lijepo da ustane u tom trenutku prolaska procesije, da se barem kratko pomoli i prekriži vidjevši svećenika i monstrancu s Presvetim. Ako je ateist ili agnostik za njega vrijedi pravilo njegove savjesti kako će reagirati na procesiju koja je tu kraj njega. Mi katolici nikome ne namećemo što treba činiti. Želimo biti tolerantni prema svima i sve prihvaćati onako kako jest, realno i bez ljutnje na bilo koga. Valja poštivati tuđu savjest i njegova duhovna mjerila. Bog prisutni sve vidi, i njegov je zadnji sud o svemu i svakome. Svetkovina Tijelova je zaista pogodan dan za osobnu duhovnost, prvenstveno za jačanje vjere u Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina. Nadam se da bi i oni koji kreću na „produljeni vikend“ mogli odvojiti sat i pol vremena za Boga i molitvu tamo gdje su se odlučili kao vikendaši odmarati. Nije to zapovijed ni nagovaranje, nego stavljanje na dušu svakom vjerniku da ne preskačemo bez razloga velike Svetkovine kao što je na primjer Tijelovo. Meni osobno sudjelovanje i slavlje euharistije taj dan daje veliki duhovni poticaj za život kojeg često živimo kao da Boga nema, ili ga doživljavamo kao da je daleko od nas. Zato mislim da se često pričešćujući duhovno obogaćujemo na životnom putu. A moramo sami sebi priznati da nikome od nas životni hod nije lagan, da je pun prepreka, boli, bolesti, neimaštine, nerazumijevanja, samoće, ranjivosti. S Isusom i Crkvom svaki put je lakši, bezbolniji, zadovoljniji, radosniji, ispunjeniji. U duboku duhovnu stvarnost slavlja svetkovine Tijelova uvodi nas i progovara Psalam 116. koji se pjeva taj dan u Službi Riječi:
Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove
Što da uzvratim Gospodinu
za sve što mi je učinio.
Uzet ću čašu spasenja
i zazvati ime Gospodnje.
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Gospodine Tvoj sam sluga
sin sluškinje Tvoje
Ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne
zazvat ću ime Gospodnje.
izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim.