SVEĆENIK OTKRIVA SKRIVENO: Ovo je prava istina o pričešćivanju na ruku!

0
589

Kako primamo Gospodina? Istina izlazi na vidjelo...

Zanimljivo je da je talijanski egzorcist Pellegrino Ernetti u svojoj knjizi Kateheza Sotone, napomenuo da Sotona uživa u tome kad vjernici primaju pričest na ruku.

‘Tako mogu gaziti vašega Boga, onoga Boga kojega sam ja ubio; i mogu slaviti svoje mise ( crne mise) sa svojim svećenicima, koje sam Njemu istrgnuo’, piše Ernetti kao riječi sotonine u svojoj knjizi.

Loading...

U posljednje vrijeme, sve je više svećenika koji progovaraju o ovoj temi. Naime, dopušteno je primati pričest na ruku, no prava istina je, koja se da pročitati iz nastavnog intervjua kojeg prenosimo je ta, da bi pričest na ruku trebala biti samo izuzetak, a ne pravilo crkve. Zakon crkve je naime, pričest na usta, tvrdi don Federico Bortoli, župnik Župe Svetog Andrije Apostola u Acquavivi u biskupiji San Marino Montefeltro, biskupijski kancelar, sudski vikar i crkveni savjetnik za Unione Cristiana Imprenditori Dirigenti. Njegova knjiga, objavljena 22. veljače, La distribuzione della Comunione sulla mano (Primanje Pričesti na ruku), je njegova doktorska disertacija o kanonskom pravu. Portal onepeterfive razgovarao je s njim o ovoj temi.

Ključni dokument koji se odnosi na podjelu Svete Pričesti na ruku jest naputak Svete kongregacije za bogoštovlje Memoriale Domini (od 29. svibnja 1969.) (nadalje „M.D.“), izdan po smjernicama Pavla VI. U osnovi, možete li nam reći kako je došlo do ovog dokumenta i koje je smjernice sadržavao?

Dokument je napisan jer je u godinama neposredno nakon Drugog vatikanskog sabora praksa primanja Pričesti na ruku postala široko rasprostranjena u mnogim zemljama. To je očito bila liturgijska zlouporaba koja je ukazivala na one zemlje u kojima su već postojali doktrinarni problemi oko Svete Euharistije: Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Sveta Stolica, koja nije uspjela zaustaviti ovu zlouporabu, odlučila se posavjetovati sa svim biskupima o tom pitanju. Ova odluka Pavla VI. već nam omogućuje shvaćanje bitnosti ove rasprave. Kažem ovo, jer bi neki mogli ustvrditi da je ovo cijelo pitanje samo marginalno i nebitno.

A što je bio rezultat ovoga savjetovanja?

Većina biskupa izrazila je protivljenje uvođenju ove prakse. Kroz M.D. je priznat ishod konzultacija i potvrđeno je da je univerzalna norma za primanje Pričesti upravo primanje neposredno na jezik, dajući duboki razlog za to. Istodobno, pristalo se da biskupske konferencije onih mjesta u kojima se zlouporaba već događa mogu zatražiti indult za Pričest na ruku ako bi biskupi mogli postići 2/3 većinu u korist takvoga zahtjeva.

Kroz M. D. je tako potvrđeno da ta dva načina primanja Euharistije nisu na istoj razini?

Apsolutno. U svojoj knjizi analiziram cijeli tekst Naputka, iz kojeg je jasno da kaže da je tradicionalna i univerzalna disciplina Crkve ona Pričesti na jezik, jer “temelji se na stoljetnoj tradiciji, ali pogotovo zato jer izražava i označava poštovanje vjernika prema Svetoj Euharistiji.” Nadalje, „izbjegava opasnost od profaniranja Euharistijskih čestica”. Dokument ne izjednačava dva oblika.
Preporučuje se pričešćivanje na jezik i smatra se najviše odgovarajućim načinom primanja Euharistije, dok je Pričest na ruku dopuštena, pod uvjetom da se poštuju određene mjere opreza, kao što je provjera da li ostaci ulomaka ostaju na dlanu.

Drugi aspekt Naputka kojeg ističete u vašoj knjizi jest činjenica da se indult nije namijenio onome tko ga je tražio, već samo onim biskupskim konferencijama na mjestima gdje su već bile potvrđene zlouporabe.
Točno. Zahtjev je bio moguć samo u onim situacijama u kojima je već postojala zlouporaba prijema Pričesti na ruku. Gdje se to nije dogodilo, nije se moglo tražiti. Ali što se zapravo dogodilo? U početku su slijedili ovaj kriterij; tada je gotovo svaka biskupija zatražila i dobila indult, i tamo gdje nije bilo nužnosti za to. Kardinal Knox, koji je bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje, također je prihvatio zahtjeve drugih biskupskih konferencija. Činjenica je da tumačenje M.D. od strane kardinala Knoxa nije točno.

U svojoj knjizi napominjete da je u siječnju 1977. Pavao VI., preko državnog tajnika, kardinala Villota, zatražio od kardinala Knoxa da mu da ocjenu situacije u vezi s odobrenjem postupka, na način na koji je provođeno u praksu, a također i da provjeri je li, nakon odobrenja indulta, došlo do potvrđene zloporabe i profanacije ili ukoliko je došlo do smanjenja pobožnosti vjernika premaSvetoj Euharistiji. No čini se da je kardinal Knox uvelike umanjivao stvarne probleme.

Pape, prvo Pavao VI., a potom i Ivan Pavao II., shvatili su taj problem, zahvaljujući izvješćima kardinala Bafilea (prefekta Kongregacije za kauze Svetaca od 1975. do 1980. godine). Bez obzira na to, kardinal Knox nastavio je svoj put. Pavao VI. zatražio je od kardinala Knoxa da ne procjenjuje prijedloge kardinala Bafilea, već da razmisli kako ih konkretno primijeniti. Ovi su prijedlozi bili u biti suspenzija davanja novog indulta – nužnost podsjećanja da Crkva odgovara od prakse pričešćivanja na ruku i da tamo gdje indult nije dan pričešćivanje na ruku predstavlja zloporabu.

Ono što se zapravo dogodilo, prije svega počelo je s člankom objavljenim u L’Osservatore Romano od strane o. Annibalea Bugninia 1973., kojeg spominjete, jest da je nova praksa bila smatrana boljom, vjernijom drevnom načinu primanja Euharistije.

Ideja M.D-a bila je legalizirati zlouporabu gdje nije bilo uspješno uklonjeno, ali kateheza je još uvijek bila potrebna prema tekstu upute, kateheza koja bi naglasila zasluge prakse primanja Pričesti na jezik i rizike koje nosi nova praksa, u prvom redu raspršivanje fragmenata Hostije. Kateheza nije trebala promicati Pričest na ruku, već je na neki način obeshrabriti, bez izravne zabrane.
Danas se Pričest na ruku spominje kao najbolji način, vjeran ranoj Crkvi i vjeran liturgijskoj reformi. Temeljna točka knjige je pokazati kako je Sacrosanctum Concilium uopće ne spominje. Niti jedan od slijedećih dokumenata ne govori o njoj, kao niti ni novi rimski misal, već samo o Memoriale Domini, koji je uspostavlja u smislu indulta. Bugninijev tekst svakako je dao smjer, ali taj je smjer bio stran tekstovima Sabora.

Nakon M.D.-a nije bilo drugih eksplicitnih dokumenata. Što je onda sadašnji stav Crkve u odnosu na podjelu Pričesti?

Jedan od vrijednih primjera je i dokument biskupa Bialasika, biskupa Orura, kojeg sam naveo u prilogu, koji jasno potvrđuje da je Pričest na jezik univerzalni zakon Crkve, kako je uspostavljeno u M.D.-u. Dakle, Pričest na jezik je univerzalni zakon, dok je Pričest na ruku indult, izuzetak. Druga temeljna referenca, izvan M.D.-a, je Redemptionis Sacramentum 92, koji govori o pravu vjernika da prihvate Pričest na jezik klečeći.