Biti ovisan ili neovisan o inzulinu…

0
212

Šećerna bolest je primarno dijagnosticirana povećanom razinom glukoze (šećera) u krvi, te je ujedno najčešća endokrinološka bolest današnjice. Tek uz pravilno liječenje može se značajno poboljšati kvaliteta života i produljiti očekivano trajanje života

Šećerna bolest je stanje kronične hiperglikemije (povišene razine šećera u krvi) obilježeno poremećenim metabolizmom ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Kao posljedica dugotrajne bolesti mogu se razviti razne komplikacije povezane s hipertenzijom (povećanim krvnim tlakom), bubrežnim bolestima, neurološkim tegobama, dislipidemijom. Jednostavnije rečeno, šećerna bolest je primarno dijagnosticirana povećanom razinom glukoze (šećera) u krvi, te je ujedno najčešća endokrinološka bolest današnjice. Tek uz pravilno liječenje može se značajno poboljšati kvaliteta života i produljiti očekivano trajanje života.

Šećerna bolest tipa 1 javlja se najčešće u mlađih osoba, iako može početi u bilo kojoj dobi. U ovom tipu šećerne bolesti inzulina nema, jer ga gušterača ne proizvodi. To se događa zbog upalne reakcije tijela protiv vlastitih stanica gušterače. Uzrok razvoja šećerne bolesti tipa 1 je još nepoznat, ali vjerojatno se radi o kombinaciji nasljedne sklonosti i okolišnih čimbenika, poput virusa koji su okidač za početak bolesti. Tip 1 šećerne bolesti ne može se spriječiti. Manje od 10 posto osoba sa šećernom bolešću imaju tip 1.

Loading...

U tipu 1 šećerne bolesti važno je znati da je primjena nadoknada inzulina jedini lijek. Nekad tijekom prve godine bolesti postoji razdoblje djelomičnog oporavka u kojem se smanjuje ili čak u potpunosti povlači potreba za inzulinom. Nazivamo ga simbolično i “medeni mjesec”, jer je uvijek – prolazno. Liječnik će prilagoditi liječenje tijekom tog vremena, ali to ne smije potaknuti zabludu da se radi o obliku šećerne bolesti u kojem ne treba inzulinsko liječenje.

Najčešći oblik bolesti

Šećerna bolest tipa 2 najčešći je oblik šećerne bolesti. Javlja se većinom u starijoj dobi. Ponekad ga neispravno nazivaju i starački dijabetes, ali povećana učestalost debljine pomiče dobnu granicu sve ranije, pa je moguća i sve češća njegova pojava i u mladih.

Povećani rizik za razvoj šećerne bolesti tipa 2 imaju u prvom redu osobe koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu. Rizik je posebno visok ukoliko je debljina posebno izražena u području struka, ako su povišeni krvni tlak i masnoće u krvi. Nasljeđe je također važan čimbenik u povećanju rizika za šećernu bolest tipa 2. Ukoliko je u obitelji netko od predaka ili srodnika imao šećernu bolest, učestalost njene pojave je značajno veći.

U šećernoj bolesti tipa 2 sposobnost lučenja inzulina većinom je održana barem u početku, međutim organizam je otporan na njegovo djelovanje i inzulin ne uspijeva obaviti svoju ulogu. Upravo je taj poremećaj temeljni uzrok šećerne bolesti tipa 2 i nazivamo ga – inzulinska rezistencija. U početku se šećerna bolest tipa 2 obično uspješno liječi dijetom, povećanjem tjelesne aktivnosti, te po potrebi tabletama. Tijekom godina i lučenje inzulina u gušterači može postati nedostatno, pa je potrebno liječenje inzulinom.


Uzroci

Šećerna bolest nastaje kada tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina da održi normalnu razinu krvnoga šećera ili kada stanice na inzulin ispravno ne reagiraju. Ljudi s tipom 1 šećerne bolesti (šećerna bolest ovisna o inzulinu) proizvode malo ili uopće ne proizvode inzulin. Premda oko 6 posto pučanstva Sjedinjenih Država ima neki oblik šećerne bolesti, samo oko 10 posto svih dijabetičara imaju tip 1 bolesti. Većina ljudi koji imaju tip 1 šećerne bolesti razviju bolest prije 30. godine života.

Znanstvenici smatraju da neki čimbenik okoliša – vjerojatno virusna infekcija ili neki prehrambeni čimbenik u djetinjstvu ili ranoj odrasloj dobi – uzrokuje da imunološki sustav razori stanice gušterače koje proizvode inzulin. Nastanku toga, najvjerojatnije, doprinosi genetska sklonost. Bez obzira na uzrok, u tipu 1 šećerne bolesti, više je od 90 posto stanica koje proizvode inzulin (beta stanice) trajno razoreno. Posljedični manjak inzulina je težak i da bi osoba preživjela s tipom 1 šećerne bolesti, mora redovito primati inzulin injekcijom.

U tipu 2 šećerne bolesti (šećerna bolest neovisna o inzulinu), gušterača nastavlja proizvoditi inzulin, katkada čak u količini većoj nego je normalno. Međutim, tijelo razvija otpornost na njegove učinke što dovodi do relativnog manjka inzulina. Tip 2 šećerne bolesti može se pojaviti u djece i mladih osoba, ali obično počinje u dobi nakon 30. godine i postaje sa starenjem sve češći: oko 15 posto ljudi iznad 70 godina ima tip 2 šećerne bolesti. Pretilost je rizični čimbenik za tip 2 šećerne bolesti – 80 do 90 posto ljudi s tom bolešću je pretilo.

Neke rasne i kulturalne skupine imaju povećani rizik – npr. crnci i Hispanci imaju dvostruko do trostruko povećani rizik od razvitka tipa 2 šećerne bolesti. Tip 2 šećerne bolesti također se često javlja u obiteljima. Drugi manje česti uzroci šećerne bolesti su nenormalno visoka razina kortikosteroida, trudnoća (trudnička šećerna bolest ili gestacijski dijabetes), lijekovi i otrovi koji ometaju proizvodnju ili učinke inzulina dovodeći do visokih razina šećera u krvi.

Simptomi

Prvi se simptomi šećerne bolesti odnose na izravne učinke visokih razina šećera u krvi. Kada razina šećera u krvi poraste iznad 160 do 180 mg/dl, glukoza prelazi u mokraću. Kada razina poraste još više, bubrezi izlučuju dodatnu vodu da razrijede velike količine izgubljenoga šećera. Budući da bubrezi proizvode prekomjerno mokraću, osoba sa šećernom bolešću mokri često velike količine (poliurija). Prekomjerno mokrenje uzrokuje nenormalnu žeđ (polidipsija). Kako se mokraćom pretjerano gube kalorije, osoba gubi na težini. Da to nadoknadi, osoba često osjeća prekomjernu glad (polifagija).

Drugi simptomi uključuju nejasan vid, tromost, mučninu i smanjenu izdržljivost pri opterećenju. Osim toga, osobe čiji je dijabetes slabo kontroliran, osjetljivije su prema infekcijama. Zbog manjka inzulina, ljudi s tipom 1 šećerne bolesti gotovo uvijek gube na težini prije no što se podvrgnu liječenju. Većina ljudi s tipom 2 šećerne bolesti ne gube na težini.

U ljudi s tipom 1 šećerne bolesti simptomi počinju naglo i mogu brzo napredovati do stanja koje se zove dijabetička ketoacidoza. Unatoč visokim razinama šećera u krvi većina stanica ne može iskoristiti šećer bez inzulina; zbog toga se okreću prema drugoj vrsti energije. Masne se stanice počnu razgrađivati proizvodeći ketone, otrovne kemijske spojeve koji mogu krv učiniti kiselom (ketoacidoza). Početni simptomi dijabetičke ketoacidoze uključuju prekomjernu žeđ i mokrenje, gubitak težine, mučninu, povraćanje, umor i – naročito kod djece – bol u trbuhu.

Kako tijelo pokušava ispraviti kiselost krvi, disanje postaje duboko i brzo. Dah osobe ima miris po sredstvu za uklanjanje laka s noktiju (aceton). Bez liječenja, dijabetička ketoacidoza može napredovati do kome, katkada unutar nekoliko sati. Ljudi s tipom 1 šećerne bolesti mogu razviti ketoacidozu čak nakon što započnu liječenje inzulinom, ukoliko propuste injekciju inzulina ili padnu pod stres zbog infekcije, nezgode ili teškog medicinskog stanja.

Ljudi s tipom 2 šećerne bolesti mogu godinama ili desetljećima biti bez ikakvih simptoma. Kada manjak inzulina uznapreduje, mogu se razviti simptomi. Povećano mokrenje i žeđ su najprije blagi, a postupno se tjednima ili mjesecima pogoršavaju. Ketoacidoza je rijetka. Ako razina šećera u krvi postane vrlo visoka (često premašuje 1000 mg/dl) – obično kao rezultat nekog novonastalog stresa kao što su infekcija ili lijekovi – osoba može razviti tešku dehidraciju koja može dovesti do duševne zbunjenosti, pospanosti, epileptičnih napadaja i stanja zvanog neketogena hiperglikemična hiperosmolarna koma.

Posljedice

Vremenom, povišena razina krvnoga šećera oštećuje krvne žile, živce i drugo unutarnje tkivo. Složene tvari na temelju šećera ugrađuju se u stijenke malih krvnih žila dovodeći do njihova zadebljanja i propuštanja. Kako krvne žile zadebljavaju kožu i živce, opskrbljuju sa sve manje krvi. Slabo kontrolirana razina šećera u krvi također uzrokuje povišenje razine masnih tvari u krvi što dovodi do ubrzane ateroskleroze (razvoja plakova u krvnim žilama). Ateroskleroza je oko dva do šest puta češća u dijabetičara nego u nedijabetičara, a pojavljuje se i u muškaraca i u žena. Slaba cirkulacija kroz velike i male krvne žile može oštetiti srce, mozak, noge, oči, bubrege, živce i kožu i usporava zacjeljivanje ozljeda.

Zbog svih tih razloga ljudi sa šećernom bolešću mogu imati mnoge ozbiljne dugotrajne komplikacije. Češći su infarkt srca i moždani udar. Oštećenje krvnih žila oka može dovesti do gubitka vida (dijabetička retinopatija). Bubrezi mogu loše raditi (dijabetička nefropatija), što dovodi do zatajenja, pa takvo stanje zahtijeva dijalizu. Oštećenje živaca može se očitovati na nekoliko načina. Ako slabo funkcionira jedan živac (mononeuropatija), može naglo oslabiti ruka ili noga. Ako su oštećeni živci šaka, nogu i stopala (dijabetička polineuropatija), osjeti mogu postati nenormalni i može se razviti bol s trncima i pečenjem te slabost u rukama i nogama. Oštećenje živaca kože dovodi do češćih opetovanih ozljeda, jer osoba ne može osjetiti promjene u tlaku ili temperaturi.

Slaba opskrba krvlju kože može dovesti do vrijedova (ulkusa), a sve rane sporo zacjeljuju. Vrijedovi na stopalima (dijabetičko stopalo) mogu postati tako duboki i inficirani i mogu slabo zacjeljivati da se dio noge mora odrezati. Novi dokazi pokazuju da se komplikacije šećerne bolesti mogu spriječiti, odgoditi ili usporiti kontroliranjem razine šećera u krvi. Drugi nepoznati čimbenici, uključujući genetske, također određuju kasniji tijek događaja.