Inficiranu osobu i sve njezine partnere treba istodobno liječiti…

Pixabay

Klamidija je spolno prenosiva bolest koju uzrokuje bakterija Chlamydia tachomatis, koja u našem urogenitalnom sustavu izaziva jednu od najčešćih spolno prenosivih infekcija. Ovaj tip klamidije može izazvati upalno stanja i na drugim dijelovima tijela, primjerice u oku

Klamidija (lat. Chlamydia trachomatis) je bakterija koja u našem urogenitalnom sustavu izaziva jednu od najčešćih spolno prenosivih infekcija. Ovaj tip klamidije može izazvati upalno stanja i na drugim dijelovima tijela, primjerice u oku.

Klamidijska infekcija je vrlo učestala, posebice kod mlađih spolno aktivnih žena i djevojaka do 25 godina. Pretpostavlja se da je jedna od deset ženskih osoba u toj dobnoj skupini zaražena klamidijom, dok je ova stopa upola manja kod starijih dobnih skupina. Učestalost se dovodi u vezu i s čestim promjenama spolnih partnera, s višestrukim drugim infekcijama spolnih organa te nezaštićenim spolnim odnosom.

Klamidija je spolno prenosiva bolest koju uzrokuje bakterija Chlamydia tachomatis, a čak 70 posto žena nema nikakve simptome upale. Chlamydia trachomatis ili jednostavno rečeno – klamidija, je bakterija koja ne može rasti izvan žive stanice. Pripada rodu Chlamydiae gdje se, između ostalog, nalaze još dvije slične vrste: Chlamydia pneumoniae (koja uzrokuje određeni oblik upale pluća), te Chlamydia psittaci (koja u životinja, najčešće papiga, može biti uzročnik psitakoze).

Klamidija je vodeći uzročnik mukupurulentnog cervicitisa, odnosno gnojne upale vrata maternice. U takvom slučaju cervikalna sluz više nije prozirna, bistra i rastezljiva kao u vrijeme ovulacije, nego mutna, gnojna ili sukrvava.

Simptomi klamidijske infekcije kod žena

Žene u pravilu nemaju simptoma, premda se mogu pojaviti simptomi poput iscjetka iz rodnice, disurije (bolno mokrenje), učestalog nagona na mokrenje, bolova u zdjelici i dispareunije, kao i simptomi proktitisa i faringitisa. Karakterističan je nalaz cervicitisa sa žutim, mukopurulentnim eksudatom i cervikalne ektopije (proširenja crvenog endocervikalnog epitela na vaginalni dio vrata maternice). Može doći do salpingitisa (upala jajovoda) koji izaziva obično obostrani pritisak u donjem dijelu abdomena, i bol pri palpaciji abdomena, adneksa i cerviksa. Fitz– Hugh–Curtisov sindrom, (perihepatitis) može izazvati bol u gornjem desnom kvadrantu abdomena, vrućicu i povraćanje.



Infekcija klamidijom najčešće uzrokuje cervicitis i uretritis. Upala vrata maternice ili cervicitis je najčešća spolno prenosiva bolest u svijetu i kod nas. Pretpostavlja se da je oko 9% spolno aktivnih žena u dobi od 16-40 godine života zaraženo s klamidijom. Učestalost je nešto viša u spolno aktivnih adolescentica gdje iznosi 15-25%. Nerijetko se uz klamidijsku infekciju nađe i infekcija humanim papilomavirusom. Najugroženija skupina su adolescenti.

Klamidijska infekcija u većine žena ne izaziva simptome. U 70% slučajeva klamidijski cervicitis nema simptoma, a u 20-30% žena s klamidijskim cervicitisom nema znakova na temelju kojih bi liječnik tijekom ginekološkog pregleda posumnjao na infekciju. Rijetki i blagi su simptomi poput peckanja tijekom mokrenja, pojačanog iscjetka u rodnici i krvarenja nakon spolnog odnosa.

Simptomi klamidijske infekcije se pojavljuju nakon 7-14 dana od spolnog odnosa sa zaraženim partnerom. Najčešće se manifestira kao peckanje tijekom mokrenja, pojačanim iscjetkom žućkaste boje iz rodnice. Liječnik će na pregledu posumnjati na klamidijsku infekciju ako primijeti sluzavo gnojan iscjedak iz vrata maternice, edem i crvenilo na cerviksu kao znakove upale, te oskudno krvarenje na dodir.

Postoje i asimptomatske klamidijske genitalne infekcije koje se mogu otkriti jedino na temelju laboratorijskih pretraga. Relativno duga inkubacija i slaba izraženost kliničke simptomatologije vrlo često rezultira perzistencijom infekta, što, osobito kod žena, može dovesti do ozbiljnih posljedica u smislu upalne bolesti male zdjelice (PID, engleski pelvic inflammatory disease), izvanmaternične trudnoće i sterilnosti.

Najčešći simptomi kod žena: bol pri mokrenju; neobičan vaginalni iscjedak (bjelkasto-žućkasti), često praćen neugodnim mirisom; bol u donjem trbuhu, zdjelici ili leđima; bol i krvarenje tijekom spolnog odnosa; krvarenje nakon spolnog odnosa; krvarenja između menstruacijskih krvarenja; obilnija krvarenja nego obično; povišena tjelesna temperatura.
Svi ovi simptomi zahtijevaju obavezan odlazak ginekologu, kao i detaljniju pretragu.

Prijenos klamidije moguć je i s majke na dijete tijekom poroda. Kod takve djece moguća je klamidijska upala pluća i, češće, klamidijski konjuktivitis. Prema nekim pokazateljima, klamidijska infekcija može se dovesti u vezu i s preranim porođajem.

Kod muškaraca, Chlamydia trachomatis najčešće uzrokuje nespecifični uretritis (upalu vanjskog, izvodnog dijela mokraćnog sustava). Put prijenosa najčešće je spolni i inkubacija (vrijeme od ulaska uzročnika u organizam do pojave prvih znakova bolesti) traje od 1 do 3 tjedna.

Posebnost nespecifičnih (u medicinskoj terminologiji “nespecifičan” u ovom kontekstu znači “negonoroičan”) uretritisa uopće, pa tako i klamidijskih genitalnih infekcija, jest relativno blaga klinička slika koja se manifestira svijetlim (ponekad oskudnim) iscjetkom iz uretre, uz mogućnost blagih dizuričkih tegoba (smetnje mokrenja u vidu “pečenja”, učestalijeg nagona za mokrenjem, ili osjećaja otežanog ili isprekidanog izlaska mokraće) i eventualno crvenilom i vlaženjem vanjskog ušća uretre na samom vrhu glavića spolovila.

Simptomi bolesti mogu biti blagi, jedva primjetni, a ponekad mogu i potpuno izostati. Zbog toga infekcija može prijeći u kroničnu fazu kod koje se može primijetiti povremeni svijetli iscjedak ili pokoja, ili niti jedna od navedenih smetnji mokrenja. Kronična faza ne znači, međutim, nestanak bolesti, već, nasuprot tome, kronični klamidijski uretritis može dovesti do komplikacija u vidu prostatitisa, epididimitisa ili, pak, u određenim slučajevima, može biti uzrok neplodnosti muškarca.

Svakako treba napomenuti da muškarci (kao i žene) s neprepoznatom i neliječenom klamidijskom genitalnom infekcijom predstavljaju stalni izvor infekta i rezervoar širenja bolesti. S obzirom da simptomi mogu biti, kao što je navedeno, vrlo oskudni, a komplikacije višestruke, nužna je pouzdana laboratorijska dijagnostika klamidije s obzirom da je to, u većini slučajeva, jedini mogući način dokazivanja klamidijske genitalne infekcije i preduvjet njezina uspješnog liječenja. (Izvor: www.plivazdravlje.hr)

Dijagnostika klamidijskih infekcija

Postoji nekoliko tipova laboratorijskih metoda za dokazivanje klamidijske infekcije. Laboratorijska dijagnostika genitalnih klamidijskih infekcija primarno se temelji na izravnim metodama dokaza samog uzročnika. U ove metode ubrajamo kultivaciju (izolacija mikroorganizma na staničnim kulturama), metode dokaza klamidijskih antigena (metodama imunofluorescencije i imunoenzimskim metodama), te metode detekcije nukleinskih kiselina (hibridizacijske metode i metode amplifikacije nukleinskih kiselina).
Uzorak za laboratorijsku dijagnostiku dobiva se brisom endocerviksa (vrata maternice) kod žene, odnosno brisom uretre (mokraćne cijevi) kod muškaraca. Danas se i urin može koristiti kao uzorak.

Posljednjih godina ulogu zlatnog standarda dijagnostike klamidijske infekcije preuzele su metode amplifikacije nukleinskih kiselina (NAAT) kao što su “polymerase chain reaction” (PCR) i “ligase chain reaction” (LCR) zbog visoke osjetljivosti na uzorcima uzetim iz uretre i cerviksa u simptomatskoj i asimptomatskoj populaciji. Vrlo osjetljivi (80% do 90%) i specifični (>98%) NAAT-testovi zamijenili su prijašnji “zlatni standard” kulture na McCoy-stanicama (samo 60% do 80% osjetljivosti).

Međutim, zbog direktnog prikaza karakterističnih inkluzija, specifičnost kulture je 100% (nema lažnonegativnih nalaza). Zbog toga je kultura još uvijek metoda izbora u nekim slučajevima, kao što je dokazivanje zlostavljanja djece, te dijagnosticiranje C. trachomatis u uzorcima izvan genitalnog trakta.

Brzi testovi ili “point-of-care”-testovi, mada imaju nisku osjetljivost, imaju prednost brzog dobivanja rezultata dok je pacijent još prisutan, te ukoliko je nalaz pozitivan, mogućnost liječenja pod liječničkim nadzorom. Prednost je i znatno niža cijena brzih testova od skupljih NAAT-testova. Najveći nedostatak ovih testova je niska osjetljivost.

Uporaba brzih testova u detekciji klamidijskih genitalnih infekcija je opravdana u visokorizičnim populacijama, gdje je prevalencija visoka i postoji vjerojatnost da se žene neće vratiti po rezultat i liječenje, te visoki rizik prijenosa infekcije na partnera u periodu između testiranja i gotovih rezultata i liječenja.

Razvoj testova baziranih na amplifikaciji nukleinskih kiselina (NAAT) izuzetno je važan događaj na području klamidijske dijagnostike. Zbog iznimne osjetljivosti i visoke specifičnosti ovi testovi omogućuju uporabu neinvazivnih uzoraka (urin i vaginalni sekret) za skrining asimptomatskih osoba koje inače ne bi same došle zatražiti liječničku pomoć. Ovo je izuzetno važno s obzirom da je većina klamidijskih infekcija i u žena i u muškaraca asimptomatska.

Klamidijske infekcije možemo utvrditi i serološkom metodom – određivanjem serumskih protutijela. Test se može koristiti za istraživanje uzroka neplodnosti i epidemiološka istraživanja, ali ne i za dijagnosticiranje genitalnih klamidijskih infekcija.

Liječenje

Za liječenje klamidijskih infekcija postoje vrlo uspješni antimikrobni lijekovi – antibiotici. Glavni cilj liječenja je: prvo, eradikacija infekcije donjeg genitalnog trakta kako bi se spriječio razvoj bolesti u gornjem reproduktivnom traktu žene koje vode do ozbiljnih, trajnih posljedica po reproduktivno zdravlje. Drugo, pravodobno, rano liječenje može spriječiti prijenos infekcije na druge partnere i vertikalni prijenos s majki na novorođenčad.
Konačno, novija istraživanja ukazuju da klamidijske i ostale spolno prenosive infekcije igraju ulogu u povećanom riziku zaraze HIV-om, ali i u razvoju premalignih lezija i raka vrata maternice. Zato je vrlo važno liječiti sve inficirane osobe, simptomatske kao i asimptomatske.

Liječenje genitalne klamidijske infekcije sastoji se od antibiotskog liječenja inficirane osobe, ali istodobno i svih njezinih partnera. Prvi izbor u liječenju danas predstavlja azitromicin, 1 gram u jednokratnoj dozi peroralno, a drugi lijek izbora je doksiciklin, 100 mg peroralno dvaput na dan tijekom 7 dana. Azitromicin i doksiciklin imaju jednaku stopu izlječenja, tj. efikasnost u eradiciranju klamidijske infekcije (95%). Nekomplicirani klamidijski cervicitis i uretritis se adekvatno liječe bilo jednokratnom dozom azitromicina ili višekratnom terapijskom dozom doksiciklina kroz 7 dana.

Azitromicin ima specifične prednosti, uključujući dugi poluživot od 60 do 75 sati, produljenu biosposobnost (zbog njegove stabilnosti u želučanoj kiselini), visoku intracelularnu koncentraciju, usporavanje i zadržavanje polimorfonukleara i makrofaga za koje se smatra da prenose antibiotik do mjesta infekcije, visoku efikasnost jednokratne doze te mogućnost nadziranog liječenja. Jedna od najvažnijih prednosti jednokratne doze je visoka suradljivost pacijenta, osobito u onih koji imaju poteškoće u pridražavanju režima uzimanja lijekova. Ove prednosti prevladavaju nad glavnim nedostatkom azitromicina, a to je visoka cijena u odnosu na doksiciklin.

U slučaju kronične infekcije, kao i kod pojave komplikacija, terapija se može provoditi azitromicinom ili doksiciklinom dulje vrijeme i u višoj dozi. Terapijski dolaze u obzir i eritromicin, cefalosporini i drugi slični antimikrobni lijekovi.

U liječenju klamidijskih genitalnih infekcija u trudnica, primjenjuje se azitromicin, eritromicin ili amoksicilin. Vrlo je važno da da se lijek uzima do kraja predviđene “kure”, makar simptomi i nestali prije toga. S obzirom na učinkovitost azitromicina i doksiciklina, retestiranje (kontrolni bris) nakon provedenog liječenja nije potrebno. Retestiranje treba provesti kad simptomi perzistiraju, kad postoji sumnja na reinfekciju, te u slučaju trudnoće i liječenja neplodnosti. Provodi se nakon 3 tjedna od završenog liječenja (izvor: plivazdravlje.hr)

Izuzetno je važno istodobno liječiti oba (odnosno sve) partnera. To se odnosi na spolne partnere unazad 60 dana od pojave simptoma ili pozitivnog testa na klamidiju. Danas se preporuča dati lijek i za partnera jer, posebno muški partneri, uz izostanak simptoma često neće sami potražiti lijek. Na ovaj način se može spriječiti daljnje širenje infekcije. Naime, nerijetko jedan od partnera biva reinficiran klamidijom, jer drugi partner nije uzimao lijek.
Žene kod kojih je došlo do reinfekcije imaju veći rizik za zdjeličnu upalnu bolest. Stoga od spolnih odnosa treba apstinirati ili spolne odnose treba održavati uz primjenu prezervativa sve dok se ne utvrdi je li partner proveo liječenje na odgovarajući način. I tijekom i nakon liječenja treba poštovati upute o apstinenciji od spolnih odnosa.

Zdjelična upalna bolest zahtijeva složenije liječenje. Liječenje obuhvaća uporabu lijeka protiv klamidija i anaerobnih bakterija i potrebno ga je započeti čim prije kako bi se spriječile posljedice na reprodukcijsku sposobnost. Liječenje može biti peroralno ili parenteralno. Najčešća kombinacija je azitromicin i metronidazol/klindamicin ili doksiciklin i cefalosporini treće generacije. U slučaju teškog općeg stanja pacijentice i lokalnog nalaza u zdjelici, pacijentica se treba hospitalizirati.

Dobro je znati

Žene koje uzimaju hormonsku kontracepciju imaju 2 do 3 puta češće klamidiju na vratu maternice od žena koje ne koriste hormonsku kontracepciju. Hormonska kontracepcija utječe na kvalitetu cervikalne sluzi, a upravo je ta sluz fizička i bakteriostatska prepreka klamidiji.

Kako spriječiti klamidijsku infekciju?

Najbolje liječenje klamidijske infekcije jest dobra prevencija. Spolni odnos uz korištenje kondoma sigurno štiti od infekcije bakterijom Chlamydia trachomatis, jer se ona kod muškarca uglavnom nalazi u spermi i mokraći.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI