Je li i neustrašivi mornar Popaj bolovao od bubrežnih kamenaca?

0
178

Osnovna funkcija bubrega je održavanje stalnog volumena i sastava tjelesnih tekućina. Bubrezi imaju zadatak da iz organizma eliminiraju sve nepotrebne i štetne tvari, produkte metabolizma, kao i otrove i lijekove koji se tope u vodi. Bubrezi također imaju vrlo značajnu ulogu u održavanju acidobazne ravnoteže. Endokrina uloga bubrega ogleda se u njihovoj sposobnosti da luče eritropoetin, renin i prostaglandine

Bubrezi (lat. ren, gr: νεφρό, nephro) parni su žljezdani organi mokraćnog sustava. Zaduženi su za eliminiranje otrova (toksina) iz našeg tijela. Svaki dan kroz naše bubrege prolazi oko 200 litara krvi, kako bi pročistile naš organizam od otrova i toksina. Bubrezi također proizvode važne hormone: erythropoietin, koji stimulira proizvodnju crvenih krvnih stanica – eritrocita, renin koji regulira krvni tlak i kalcitriol.

Bubrezi su smješteni iza potrbušnice, tzv. retroperitonealno. Desni bubreg leži nešto niže od lijevog. Bubreg je duguljasti organ koji oblikom podsjeća na zrno graha. Kod normalno razvijenog bubrega, površina je glatka i ima  crvenkasto-plavu boju. Bubreg je obavijen vezivnom čahurom oko koje se nalazi sloj masnog tkiva koji održava toplinu i učvršćuje bubreg. Zajedno čine tzv. bubrežnu Gerotovu ovojnicu (nazvan po rumunjskom liječniku radiologu i anatomu Dimitriu Geroti).

Loading...

Osnovna funkcionalna jedinica bubrega je nefron. Svaki bubreg sadrži otprilike milijun nefrona. Nefron započinje u bubrežnoj kori Malpighijevim tjelešcem, koje se sastoji od spleta krvnih žila – glomerula. Glomeruli su smješteni u Bowmanovoj čahuri. U čahuru ulazi arteriola afferens, a iz čahure izlazi arteriola efferens.

Osnovna funkcija bubrega je održavanje stalnog volumena i sastava tjelesnih tekućina. Bubrezi imaju zadatak da iz organizma eliminiraju sve nepotrebne i štetne tvari, produkte metabolizma, kao i otrove i lijekove koji se tope u vodi. Bubrezi također imaju vrlo značajnu ulogu u održavanju acidobazne ravnoteže, uklanjajući iz organizma višak vodikovih iona porijeklom iz kiselina. Endokrina uloga bubrega ogleda se u njihovoj sposobnosti da luče eritropoetin, renin i prostaglandine.

Nefron kao funkcionalna jedinica bubrega sastoji se od Malpigijevog tjelešca i sistema tubula. U sastav Malpigijevog tjelešca ulazi 20-40 glomerulskih kapilara, koji nastaju grananjem dovodne krvne žile (vas afferens) i Bowmanova kapsula, građena od posebnih stanica koje se nazivaju podociti. Sloj endotela glomerulskih kapilara, bazalna membrana na kojoj oni leže i sloj podocita grade glomerularnu membranu kroz koju se vrši ultrafiltracija krvne plazme i time formira primarna mokraća.

U primarnu se mokraću iz krvi filtriraju sve tvari koje u krvnoj plazmi daju pravu otopinu, dok se zadržavaju molekule koji su negativno naelektrizirane i koje su veće molekulske mase od serum-albumina.  Ipak, mala količina albumina prođe u tijeku dana u primarnu mokraću (oko 2-3 g dnevno), ali se oni skoro u potpunosti reapsorbiraju u tubulima, tako da se konačnom mokraćom kod čovjeka gubi oko 40-150 mg albumina u tijeku dana. U sistemu tubula vrši se aktivna reapsorpcija i sekrecija kako bi se proizvela konačna mokraća.

Iz primarne se mokraće potpuno reapsorbira sve ono što je organizmu potrebno (glukoza, aminokiseline, proteini, vitamini), dok se djelomično  reapsorbiraju natrij, kalij, kalcij, bikarbonati i veći dio vode, dok se aktivnom sekrecijom iz organizma izlučuje i eliminira vodik, kalij, kreatinin, lijekovi i otrovi.

Bubrežni kamenci

Bubrežni kamenac je čvrsta, kristalna nakupina koja se formira u bubregu zbog dijetetskih minerala u urinu. Smatra se da su bolovi uzrokovani bubrežnim kamencima najjači bolovi koji pogađaju čovjeka.  Prema statistikama, muškarci su češće pogođeni nego žene. Interesantrno, većina bubrežnih kamenaca izađe iz tijela bez intervencije liječnika.

Bubrežni kamenci klasificiraju se prema lokaciji: u bubregu (nefrolitijaza), mokraćovodu (ureterolitijaza) ili mokraćnom mjehuru (cistolitijaza); ili po svojem kemijskom sastavu: kalcij, struvit, urična kiselina ili drugi sastojci). Oko 80 posto svih ljudi oboljelih od bubrežnog kamenca su muškarci. Većina muškaraca počinju dobivati prve simptome između 20 i 30 godina, dok ih žene dobivaju tek kasnije.

Bubrežni kamenci obično se stvaraju u središtu bubrega, gdje se mokraća skuplja prije odlaska u mokraćni kanal, ureter, koji vodi mokraću do mokraćnog mjehura. Kamenci nastaju u trenutku  kada se određene tvari u mokraći – uključujući kalcij i mokraćnu kiselinu – kristaliziraju i nakupljaju.

Mali kamenci mogu izaći iz tijela putem mokraće, često gotovo neprimjetno. Naprotiv, veći kamenci nadražuju i pritišću mokraćni kanal kako se kreću u smjeru „prema dolje“ prema mokraćnom mjehuru, izazivajući time iznimno jaku bol a istodobno onemogućuju prolaz mokraće. Bubrežni kamenci uglavnom napuštaju tijelo kroz mokraćovod, a mnogi od njih se formiraju i odlaze bez izazivanja ikakvih komplikacija. No,  ako kamenci izrastu do veličine od najmanje 3 mm, mogu uzrokovati zastoj u mokraćovodu, koji pak može dovesti do hidronefroze, te grča u mokraćnom kanalu. To pak dovodi do bolova u trupu (područje između rebara i kuka) koje pacijenti opisuju nepodnošljivima.

Kamenci se dovode u vezu s mučninom, povraćanjem, groznicom, krvi u urinu, gnojom u urinu i bolnim mokrenjem. Bolovi dolaze u valovima koji traju između 20 i 60 minuta, počinju u boku ili donjem dijelu leđa, te se spuštaju prema donjem dijelu tijela. Analiza urina, pregledi, pregled bubrega ultrazvukom, te kontrola krvi svakako pomažu u dijagnozi.

Bubrežni kamenci češći su u mlađih i ljudi srednje dobi nego u starijih te se mnogo češće javljaju u muškaraca nego u žena. Ljudi koji žive u toplijim klimatskim uvjetima skloniji su bubrežnim kamnecima zbog češće dehidracije, kojom se koncentriraju minerali u mokraći. Ukoliko ste jednom u životu oboljeli od pojave bubrežnih kamenaca, postoji vjerojatnost da opet obolite. Iz tog je razloga važno što je moguće bolje odrediti što je izazvalo pojavu kamenca kako biste poduzeli korake za sprječavanje ponovnog bolnog iskustva.

Simptomi bubrežnih kamenaca

Razlog zašto se u nekih osoba stvaraju bubrežni kamenci, dok u drugih ne, nije uvijek sasvim jasan. U 90 posto slučajeva uzrok ostaje nepoznat. Poremećaj pojave bubrežnih kamenaca ponavlja se u nekim obiteljima, a također izgleda da su na njega predodređene osobe koje boluju od gihta, upalne bolesti mjehura i kroničnih upala mokraćnih puteva.

Medicinska istraživanja upućuju na to da uzimanje nedovoljnih količina tekućine može izazvati pojavu kamenaca. Također, dugotrajno ležanje u krevetu može uzrokovati pojavu kamenaca u bubregu. Kronična uporaba antacida koji sadrže kalcij također je povezana s bubrežnim kamencima. Nedostaci u prehrani, posebno vitamina B6 i magnezija, te goleme količine vitamina D mogu biti čimbenici koji djeluju na nastanak kamenca. Neravnoteža tih vitamina i minerala može povećati količinu kalcijevog oksalata u mokraći; kad razina postane previsoka, kalcijev oksalat ne otječe i mogu se početi stvarati kristali.

Prehrambene navike koje povećevaju opasnost od formiranja kamenca uključuju nisku konzumaciju vode i visoku konzumaciju proteina životinjskog podrijetla, natrija, rafiniranog šećera, fruktoze i kukuruznih sirupa s visokom razinom fruktoze, oksalata, zatim sokova od grožđa, jabuke te bezalkoholnih pića, poput coca-cole. U osoba koje mogu imati urođene predispozicije, hrana bogata kalcijevim oksalatom – kao što su čokolada, grožđe, špinat i jagode – također mogu poticati nastanak kamenaca.

Simptomi koji upućuju na pojavu kamenaca u bubrezima su navale oštrih bolova koji se javljaju bočno i šire se prema preponama, mučnina i povraćanje, obilno znojenje, krv u mokraći, temperatura i groznica, česta potreba za mokrenjem, bolno i otežano mokrenje, te mutna mokraća ili mokraća neugodna mirisa.

Sukladno smjernicama autora – Paterson, Fernandez, Razvi i Sutton – iz 2010. godine naziva „Evaluation and medical management of the kidney stone patient“, trenutne preporuke za minimaliziranje stvaranja bubrežnog kamenca uključuju:

  • povećanje uzimanje hrane koja je bogata citratima (i njihovih sokova, kao što je limunada i sok od naranče), sa ciljem povećanja mokrenja više od dvije litre dnevno;
  • pokušaj održavanja konzumiranja količine kalcija u rasponu od 1000 do 1200 mg dnevno;
  • ograničavanje konzumiranja natrija manje od 2300 mg dnevno;
  • ograničavanje konzumiranja vitamina C manje od 1000 mg dnevno;
  • ograničavanje uzimanja životinjskog proteina na ne više od dva obroka dnevno, sa manje od 170 do 230 g dnevno. Dokazana je povezanost između istog i povećanjem bubrežnog kamenca u muškaraca;
  • ograničavanje konzumiranja hrana sa velikom količinom oksalata kao što su: špinat, jagode, orašasto voće, rabarbera, tamna čokolada, kakao, zakuhan i izmiješan čaj.

Liječenje bubrežnih kamenaca

Liječenje bubrežnih kamenaca varira, ovisno o vrsti i uzroku. Većina bubrežnih kamenaca neće zahtijevati kirurški tretman. Unosom dovoljne količine vode možete potaknuti kamenac da prođe kroz urinarni sustav i tako izađe iz tijela. Za ublažavanje boli prilikom prolaska kamenca kroz urinarni sustav preporučuje se korištenje lijekova poput, ibuprofena ili paracetamola. Vaš liječnik vam može dati lijek koji će Vam pomoći da bubrežni kamenac izađe iz Vašeg tijela. Ova vrsta lijekova, poznata kao alfa blokatori, opušta mišiće u  mokraćovodu i samim time pomaže da kamenac prođe brže i uz manje boli. Bubrežni kamenci koji se ne mogu liječiti konzervativnim mjerama, jer su preveliki da prođu kroz urinarni sustav ili zbog toga što uzrokuju krvarenje, oštećenja bubrega ili trajne infekcije mokraćnog sustava – mogu zahtijevati drukčije tretmane.

Ekstrakorporalna litotripsija šok valovima koristi se s ciljem razbijanja kamenca. Kamenci se pretvaraju u sitne čestice pijeska i samim time lakše prolaze kroz mokraćovod.

Perkutana nefrolitotomija se koristi za uklanjanje velikih bubrežnih kamenaca ili u slučaju kada se kamenac nalazi na mjestu koje se ne može tretirati šok valovima. To je kirurško uklanjanje kroz mali rez na leđima.

Kronične bubrežne bolesti

Broj kroničnih bubrežnih bolesnika u rapidnom je porastu u brojnim zemljama Europe i svijeta. Razlog tome leži u porastu obolijevanja od dijabetesa i hipertenzije, a ti pacijenti nerijetko imaju i nefropatiju, odnosno oštećenje bubrega. Nefropatija, pak, dalje vodi u kroničnu bubrežnu slabost, a ona – u kardiovaskularne bolesti. Gotovo da nema bubrežne bolesti koja u krajnjem stadiju ne dovodi do propadanja bubrega. Primjerice, nebakterijske upale bubrega, neke prirođene bolesti, u najvećem broju slučajeva neminovno dovode do kroničnog oštećenja (insuficijencije) bubrega.

Kronična insuficijencija bubrega je bolest kod koje blage, opetovane upale u toku niza godina ozljeđuju bubrege i stvaraju na njima ožiljke, pa time utječu na njihovu djelotvornost iako je ne moraju svesti na minimum. Upalu mogu uzrokovati razne bolesti – uglavnom kronični pijelonefrilis ili glomerulonefritis, ali i dugotrajnija oboljenja kao što su bubrežni kamenci, bubrežne ciste, visoki krvni tlak, a ponekad i prekomjerne količine sredstava protiv bolova.

Ukoliko patite od kronične insuficijencije bubrega, u krvi se postepeno sve više nakupljaju otpadne tvari i kemijski spojevi. Bubrezi sve slabije uspijevaju ograničiti količinu vode u mokrači, pa postoji veliki rizik i mogućnost razvoja visokog krvnog tlaka. Iz razloga što uz brojne druge funkcije, bubrezi reguliraju i krvni tlak, on može biti i  uzrok, ali i  posljedica kronične insuficijencije.

Simptomi kronične bubrežne insuficijencije

Simptomi kronične bubrežne insuficijencije javljaju se postepeno, iako se, što je vrlo interesantno, ne moraju uopće očitovati godinama. U početnom stadiju tipična simptomatologija jednostavno ne postoji. Prisutni su samo simptomi osnovnih bolesti koje su i dovele do kronične bolesti bubrega. Jedini način da se bolest otkrije u samom začetku jesu pregledi i analize kompletne krvne slike, laboratorijske analize mokraće kao i ultrazvučni pregled bubrega. Vrijednosti uree i kreatinina pokazatelji su funkcije bubrega koji mogu ukazati na bolest bubrega. Međutim, neće se, primjerice, insuficijencija bubrega javiti odmah na početku dijagnosticiranja dijabetesa, već kasnije ili pak puno kasnije. Upravo to predstavlja glavni razlog zašto se kronični bolesnici ne javljaju na vrijeme, već u trenutku kada bolest bubrega uznapreduje.

Naime, napredovanjem bolesti bubrega, bolesnik odjednom zamjećuje da mokri češće no obično, da se može osjećati sve umorniji i tromiji. Ukoliko se kronična insuficijencija bubrega pogorša, bolesnik će početi osjećati simptome terminalne insuficijencije bubrega odnosno dolazi do uremije.

Uremija

Uremija predstavlja skup simptoma i znakova koji nastaju kod teške i terminalne bubrežne insuficijencije. Izazvani su nagomilavanjem toksičnih supstanci, metaboličkom acidozom, infekcijom i hipoksijom.

Kemijska struktura uremijskog toksina nije jasna. Ranije se sve pripisivalo dušikovim spojevima, međutim u novije vrijeme smatra se da postoji mogućnost da su to srednje molekule – polipeptidi. Klinička slika uremijskog sindroma čini niz znakova, kao što je intenzivni svrabež kože koji nastaje zbog taloženja kalcijskih soli u koži. Također, po koži su vidljive ekskorijacije (ogrebotine) od češanja. Metabolička acidoza izaziva duboko i ubrzano disanje (Kussmaulovo disanje). Bolesnik može osjetiti grčeve u mišićima, posebno u listovima koji su najvjerovatnije izazvani dehidratacijom.

Uremija podrazumijeva  i poremećaj niza metaboličkih i endokrinih funkcija bubrega usljed čega dolazi do poremećaja vode i elektrolita – povećanje ili smanjenje volumena tekućine, hipernatrijemije i hiponatremije. Dolazi do metaboličke acidoze, hiperfosfatemije, hipokalcemije, zatim  do endokrino-metaboličkih poremećaja – renalne osteodistrofije, osteomalacija, sekundarnog hiperparatireoidizma, hipotermije, hipertrigliceridemije, proteinske malnutricije kao i poremećaja u rastu i razvoju.

Mogu se javiti sterilitet i seksualne disfunkcije, amenoreja (izostanak menstruacije), gastrointestinalni poremećaji – anoreksija, mučnina i povraćanje, gastroenteritis, peptički ulkus (čir), gastrointestinalna krvarenja, hepatitis, peritonitis, kardiovaskularni poremećaji i hipertenzija (povišeni krvni tlak), srčana dekompenzacija, plućni edem, perikarditis, aritmije, neuromišićni poremećaji, poremećaji spavanja, glavobolja, umor, mišićna razdražljivost, periferne neuropatije, paralize, koma, miopatija, hematološki poremećaji-anemija, povećan rizik od infekcije, povećanje slezene te leukopenija (sniženih vrijednosti leukocita)

Bolesnik koji boluje od uremije teško diše uz izmjenjeni ritam disanja; ima poremećaj vida, često i sljepilo, potom poremećene funkcije probavnog trakta (povraćanje, proljev). Nažalost, nije rijetka pojava da bolesnik ima i poremećaj funkcija živčanog sustava. Nije rijetkost da uremija završava eklamptičnim napadima i komom, tj. potpunim gubitkom svijesti bolesnika.

Prema podatcima, smatra se da u Republici Hrvatskoj najmanje jedna osoba od  njih 10.000 ima blaži ili teži oblik kronične uremije. Svake godine registrira se oko 500 novih bolesnika s teškom formom bubrežne insuficijencije.

Presađivanje (transplantacija) bubrega

Transplantacija bubrega primjenjuje se u bolesnika s kroničnim uznapredovalim zatajenjem bubrega. Kronično zatajenje bubrega najčešće je posljedica arterijske hipertenzije ili šećerne bolesti. Ostali česti uzroci su kronični glomerulonefritis, policistična bolest bubrega i kronični pijelonefritis (upalom).

Presađivanje (transplantacija) bubrega je postupak kojim se bubreg davatelja smješta u donji dio trbušne šupljine primatelja. Najčešće se radi o bolesnicima koji su zbog zatajenja bubrega na dijalizi (hemodijalizi ili peritonejskoj dijalizi), no u bolesnika koji imaju živog davatelja, dobro je planirati transplantaciju neposredno prije nego što bi se započelo liječenje dijalizom. Na taj način moguće je izbjeći dijalizu.

Da se ne zaboravi …

Prva transplantacija bubrega u Hrvatskoj od živog davatelja  

Prof.dr.sc. Vinko Frančišković (Rijeka, 3. rujna 1919. – Rijeka, 7. svibnja 1984.) izveo je prvu transplantaciju bubrega u Hrvatskoj, u Rijeci, 1971. godine

Prof.dr.sc. Vinko Frančišković (Rijeka, 3. rujna 1919. – Rijeka, 7. svibnja 1984.) obavio je  prvu transplantaciju bubrega u Hrvatskoj, u Rijeci, 1971. godine.

Medicinu je završio u Padovi (Italija) 1943. godine. Iste se godine priključio partizanskim sanitetskim postrojbama. Kirurgiju i urologiju je specijalizirao na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, gdje je ostao do  1952. godine. Radio je u Vojnoj bolnici u Lovranu (1952.-1954.), te kao voditelj Kirurškog odjela Vojne bolnice u Puli (1954.-1961.). Od 1961., bio je predstojnik  Kirurške klinike Medicinskog fakulteta u Rijeci. Bio je redoviti profesor riječkog Medicinskoga fakulteta u Rijeci, a od 1979. do 1983. i dekan.

Utemeljio je Centar za dijalizu, a 31. siječnja 1971. godine sa suradnicima je na Odjelu za urologiju Klinike za kirurgiju u Sušačkoj bolnici, izveo uspješno prvu transplantaciju bubrega u Hrvatskoj od živog davatelja.

Sa svojim timom, prof. Frančišković je učinio više od 250 zahvata presađivanja bubrega. Riječki kirururzi i urolozi na čelu s Vinkom Frančiškovićem uvodili su transplantaciju bubrega i u drugim središtima bivše Jugoslavije (Zagreb, Sarajevo, Skopje).

Prof.dr.sc. Vinko Frančišković objavio je oko 110 znanstvenih radova. Bio je dopisni član HAZU (JAZU) od 1981. godine.