Kako steći uvid u funkcionalnu ispravnost HLB-a ili dokazati manjkavost HLB-a kod multiple?

Dosadašnja obilna istraživanja nisu pokazala nikave ozbiljne i relevantne prediktore, pokazivače, znakove koji upućuju na mogući razvoj bolesti multiple skleroze (MS) prije nego li se ona stvarno pojavi. Ovdje ne smijemo brkati istraživanja koja su pokazala veliki broj rizičnih čimbenika koji pogoduju razvoju bolesti, kao što su deficit vitamina D3, pušenje, psihofizički stres i brojni drugi s predskazivačima bolesti MS

Ovaj tekst se nastavlja na tekst objavljen u tjedniku 7Dnevno (od 23. lipnja 2017. u broju 186 u kojem je taj tekst objavljen pod naslovom „Autoimuna kronična bolest mozga“). No, sada, prije svega, moramo navesti fenomenologiju ili činjenično stanje u vezi multiple skleroze (MS).

Prvo: Epidemiološki gledano, broj oboljelih od multiple se blago povećava. To znači da je broj bolesnika koji boluju od MS na sto tisuća stanovnika u jednoj godini, veći nego što je bio u godini dana prije. To se događa u većini zemalja svijeta, a posebno u razvijenim zemljama. To je tzv. prevalencija ili učestalost bolesti bolesti u stanovništvu. Drugo: Broj novootkrivenih, novodijagnosticiranih ili novopotvrđenih bolesnika od MS-a u jednoj godini na sto tisuća stanovnika, veći je nego što je bio u nekim godinama prije. To se zove – incidencija ili pobol. Treće: Dobna granica u kojoj se pojavljuje MS se širi na jednu i na drugu stranu. Što to znači? To znači da se pojavljuje sve veći broj mlađih bolesnika koji oboljevaju od MS-a, a isto tako da se pojavljuje i sve veći bro starijih bolesnika koji boluju od MS-a nego li je to bilo prije.

Da ne bi bilo zabune trebamo još nadodati da to nije samo posebnost MS-a, to se događa i s velikim brojem drugih bolesti, ali posebno s velikim brojem autoimunih bolesti među koje spada i MS. Ali nas ovdje zanima samo MS…

Slijedeći fenomen, kojeg posebno ističemo, za lakše praćenje teksta je – živčani sustav, koji je oboljeli organ u MS-u, ali je neposredno prije pojave simptoma potpuno zdrav, s jedne strane, a s druge strane je imunološki sustav (u daljnjem tekstu IS) koji izaziva to oboljenje, i neposredno prije pojave MS-a je također potpuno zdrav. Niti jedan niti drugi ne pokazuju nikakve znakove bitnih promjena, a posebno ne pokazuju znakove bolesti. Svaki od njih funkcionira, što bi se slengom reklo – „super“. Kako to znamo?

Rizični čimbenici

Tako što dosadašnja obilna istraživanja nisu pokazala nikave ozbiljne i relevantne prediktore, pokazivače, znakove koji upućuju na mogući razvoj bolesti MS prije nego li se ona stvarno pojavi. Ovdje ne smijemo brkati istraživanja koja su pokazala veliki broj rizičnih čimbenika koji pogoduju razvoju bolesti, kao što su deficit vitamina D3, pušenje, psihofizički stres i brojni drugi s predskazivačima bolesti MS.



Naime rizični čimbenici u okviru kojih se češće javlja MS nego da tih čimbenika nema i znakovi da je bolest počela ili krenula prema razvoju, nisu isto. Rizičnih čimbenika imamo mnogo, ali jasnih znakova da će bolest krenuti prije nego li je stvarno krenula, u stvari, nemamo. Bolest MS. počinje abruptno, iznenada i bez najave. (Iako baš u svim slučajevima to nije tako, no u edukativnom smislu za ovaj tekst, ipak, možemo držati i nismo daleko od stvarnosti, od istine).

Također je potrebno istaknuti i slijedeći fenomen: Ta dva sustava nemaju izravni kontakt. IS sa svojom imunološkim stanicama nema izravan i neposredan kontinuirani pristup središnjem živčanom sustavu (u daljnjem tekstu SŽS), oboljelom organu u MS. Ta dva sustava su odvojena jakom i čvrstom granicom, a to je hematolikvorska barijera (u daljnjem tekstu HLB), sastavljena od tri ovojnice koje obavijaju SŽS. To je posebnost samo SŽS-a u odnosu na sve druge sustave u organizmu koji za razliku od SŽS-a, imaju neposredan kontinuiran dodir sa IS-om, trajno.

Stanice IS-a ulaze u ograđen prostor gdje se nalazi SŽS, samo na strogo određeni poziv, i to samo one koje su pozvane. Kada uđu obavljaju samo onaj posao za koji su pozvane i nalaze se u prostoru SŽS-a samo onoliko koliko je predviđeno. Poslije toga se povuku izvan prostora SŽS-a ili se u njemu razgrade. U oba slučaja više nisu aktivne, odnosno više ne funkcioniraju…

Kemikalije ili messegeri koji ih pozivaju, već ih prije ulaska „školuju, preformiraju, oblikuju“ samo za jednu specifičnu i planiranu funkciju koju trebaju obaviti u prostoru SŽS-a. To obavljaju tako da im prije ulaska u SŽS pokaže antigen koji trebaju napasti, a IS proizvede imunosne stanice sa sposobnostima borbe samo protiv tog i nikakvog drugog antigena… Kada nestane antigena kojeg treba uništiti, imunosne stanice se istroše ili se vrate preko HLB-a nazad u serum. I posao je gotov… No, što su to antigeni protiv koji se ustreme i bore stanice IS-a?

Stanice IS-a napadaju…

Antigeni su strane molekule koje se nalaze u prostoru SŽS-a, a IS, koji zna sve svoje molekule, njih ne prepoznaje kao svoje vlastite. Kako ti strani antigeni dođu u prostor SŽS-a? Na tri načina: prvi – uđu izvana kao agresori u obliku žive materije ili mikroorganizama, u obliku onog što nazivano – uzrokom infekcija, zarazom ŠŽS-a. Drugi način: dođu izvana u obliku nežive materije, koju nazivamo – toksini odnosno otrovi i to zovemo otrovanje SŽS-a u najširem smislu. Treći način: nastaju u samom prostoru SŽS-a. Kako? Tako da se normalne građevne molekule, koje izgrađuju strukture SŽS-a, promijene, pokvare, denatruriraju, istroše i više nisu prepoznate kao – vlastite. Pretvore se u strane molekule i postaju antigeni, a time se i spremaju za odstranjivanje, kako ne bi smetali.

U takvim slučajevima IS ima zadaću čišćenja prostora od nepoznatih molekula, bilo da su njihovi nositelji živa ili neživa materija, bilo da su nastale promjenom normalnih molekula. Proces čišćenja spada u područje upalnih procesa. Što znači da se čišćenje provodi infektivnim ili neinfektivnim, ali upalnim procesom…

Kakva je sitacija kod MS-a? Rekli smo da su IS i SŽS zdravi, pa što se onda događa? Manjkav je HLB koji se otvori, eksponira IS. Otvori se nespecifično, neselektivno i imunološke stanice mogu ulaziti bez da su pozvane, i bez probira koje stanice trebaju ući unutra i koliko dugo tamo trebaju biti. Kako stanice IS-a nisu nikad u takvom kontaktu sa SŽS prostorom, ponašaju se „prirodno“ tako da napadaju sve što im je strano.

U bolesti MS, stran im je omotač mijelim. Zašto mijelin i što je to mijelin? To je jednostavna molekularna materija koja samo obavija živčane niti kao čisti električni izolator tako da električni impulsi tim nitima mogu strujati, a da se ne izgube okolini. Biološki je uređeno da mijelin nije neka „prevažna diferentna“ molekula i kao takav se materijalno vrlo lako promijeni, ali se ne promijeni njegova funkcija.

Biološki je tako uređeno da zbog takve promjene živčani sustav nikada ne bi pozvao imunološki sustav da ga osdstrani. Izolacija uredno funkcionira. Živčani sustav dobro funkcionira, pa su sve niti koje bi trebale biti izolorane – izolirane su. Ali IM nije ovisan o funkciji, on ne provjerava funkciju, on napada sve ono što je promijenjeno i što mu je postalo strano, i u tom je kvaka. IS tu dođe, ne svojom krivicom ili zaslugom, nego kako je rečeno, zbog manjkavosti HLB-a…

Posljedica je da izolacija – propada. Kada se stanice IM-a povuku izolator, mijelin se ponovno obnavlja, ali opet se nakon nekog vremena pojavi strukturalna pogreška i proces se ponavlja.

Usput, Vaše opravdano pitanje može biti sljedeće: nađu li tako nepozvane stanice IS-a u moždanom prostoru i neke druge strukture, osim mijelina, koje su se istrošile, promjenile pa ih napadaju? Naravno, ali koje moždane bolesti tada nastaju osim – MS-a? Neke znamo, ali većinu ne znamo. Međutim, među mnogim neurološkim bolestima nepoznatog uzroka, vjerojatno se kriju i one koje baš nastaju na taj način.

Iz svega navedenog proizlazi da postoje dvije kritične točke za nastanak te imunološke pogreške u SŽS-u, koja se zove MS. Prva moguća može nastati na kemikaliji, molekuli koja pozove nepotrebno IS da se uključi u nepotrebno čišćenje moždanog materijala od promjenjenog mijelina. Druga moguća je da IS nitko ne pozove, nego nastane pogreška u HLB-u. Postane propusna i stanice IS-a jednostavno na HLB-u nitko ne zaustavlja i one prođu.

Opet napominjemo, čim se stanice IS-a nađu u moždanom prostoru, ne mogu trpjeti niti malo promijenjen mijelin i odmah se ustreme na njega i uništavaju ga, iako mijelin u svojoj primitivnoj funkciji odlično funkcionira i odlično izolira živčane niti. Koji je proces najčešći u procesu nastajanja MS-a? Po mišljenju autora ovog teksta, proces nepotrebne i bolesne propusnosti HLB-a.

Kako liječiti MS?

Kako do sada, s obzirom na sve navedeno, liječimo MS? Kako sprječavamo taj nepotrebni proces napadanja izolatora mijelina?

Najstariji način je da ubacujemo u organizam oboljelog velike količine, i to naglo – hormona kortikosteroida. On je jedna komplicirana molekula koja na raznim organima radi razne stvari. Na imunim stanicama, limfocitima i leukocitima, jer je tako biološki uređeno, kortikosteroid uglavnom prigušuje njihovu aktivnost. Znači, aktivni se limfociti u moždanom prostoru pod utjecajem kortikosteroida, „prigušuju“ do zaustavljanja njihove funkcije, odnosno uništavanja mijelina.

U koštanoj srži i limfotvornim organima se prigušuje njihova proizvodnja. Time se može zaustaviti nalet „šub“ MS-a na neko vrijeme, dok se proces opet ne ponovi. Kako se dio ogoljelih živčanih niti, pod utjecajem vala uništavanja mijelina i sam ošteti, popravak je za neki postotak uvijek manjkav. U slijedećim naletima se oštećenja sve više slažu jedan na drugi i tako se pomalo, svakim naletom nepotrebnog uništavanja i obnavljanja mijelina gubi funkcija napadnutog živčanog moždanog puta, odnosno dijela mozga čija aktivnost ide tim putem.

Drugi način liječenja ima za cilj međuprodukte koji općenito kontroliraju i reguliraju jačinu imunog odgovora, odnosno snagu tih „razuzdanih vojnika“ limfocita. Te kemikalije se zovu – interferoni. Ako pojačamo aktivnost onih koji imaju zadatak da umire imunu reakciju, a to su oni koji se nalaze u podvrsti beta interferona, možemo donekle kontrolirati nepotrebnu imunološku reakciju u prostoru mozga nad nedužnim mijelinom. Donekle odgovaraju onoj spomenutoj molekuli koja bi trebala reći imunološkom sustavu – „dosta“. Interferoni su prepoznati, mogu se proizvoditi, te se u svrhu liječenja injekcijama daju oboljelim od MS-a i smanjuju snagu demijelinizacije i intezitet bolesti. Međutim i taj je proces s vremenom sve slabijeg učinka i ograničenog je vremena djelovanja.

Treći i najsuvremeniji način liječenja je napadanje izravno na same limfocite i to one koji su zadužene za nepotrebnu imunu reakciju u prostoru mozga. A to su MAB-ovi ( monoklonska antitijela). To su antitijela proizvedena izvan tijela bolesnika protiv samih limfocita i ubrizgana u tijelo bolesnika – ona pronalaze limfocite, lijepe se za njih i uništavaju ih. Time je imuni proces zakočen. (Ova metoda je razvijena i čisto mehanički prenesena iz hematologije.) Nedostatak tog načina liječenja je taj, što ti limfociti, ipak, pored svojih pogrešnih aktivnosti, kao što je aktivnost u prostoru SŽS-a, kod MS-a imaju i većinu pozitivnih učinaka na drugim mjestima u tijelu.

Oni svojom aktivnosti čiste druge organe i organske sustave od nepotrebnih molekula, odnosno antigena. Kada ih uništavamo zbog MS-a, pojavljuju se obilne nuspojave ili neželjeni učinci. „Ne bi čovjek unaprijed rekao“, ali najviše se pojavljuju na kardivaskularnom sustavu, što otkriva veliku ulogu IS-a u čišćenju srčanog i općenito krvožilnog sustava, koji je vrlo izložen raznim antigenima koji dolaze izvana, a i koji se javljaju degradiranjem vlastitog materijala. Također je potrebno spomenuti da MAB-ovi u liječenju MS-a imaju i vrlo neizravan učinak na isti način i na pojavljivanje depresije kao kliničkog znaka.

Presađivanje dijela HLB-a

Imamo li načina da liječimo najčešći uzrok nastajanja MS-a patološkom propusnosti HLB-a? Nažalost, za sada ne… Možemo samo predmnijevati da se zalječivanje nepotrebne propusnosti HLB-a događa tijekom nekih korisnih postupaka kod bolesnika s MS-om, iako ne znamo je li se to stvarno i događa i kako se događa… Prema mišljenju autora ovog teksta, to se događa kod bolesnika koji boluju od MS-a, a istodobno i epilepsije, te je zamijećeno da kod njih MS ima, jednostavno rečeno – blaži tijek jer uzimaju antiepileptike.

Isto se događa i kod nekih drugih sasvim „desetih lijekova“ koji se uopće ne uzimaju za liječenje MS-a, nego istodobno za liječenje nekih drugih bolesti od kojih boluju osobe s MS-om. To se događa i kod uzimanja nekih hrana, bavljenja određenim aktivnostima, boravka u nekim prostorima, klimatskim uvjetima i slično. Vjerojatno se svime time na neki način – „stabilizira“ HLB.

Inače, HLB je jedan veoma, veoma, veoma (tri puta navedeno!!!) složen organ u tijelu. U nekim situacijama i ključan. On drži posebnost, ekskluzivnost SŽS-a. Ako HLB ne funkcionira u pravilnim rasponima zbog bolesti, SŽS je „na ledini“ i propada, ne samo mijelin, nego i druge građevne strukture SŽS-a.

Inače, u zadnje je vrijeme razvoj znanja iz fiziologije i patologije ljudskog i životinjskog svijesta došao do toga da su sve opne u ljudskom organizmu vrlo važne, a posebno se to, pored HLB-a, odnosi na poplućnicu (pleuru) i potrbušnicu (peritoneum). Pored njihove, na prvi pogled vidljive mehaničke uloge, njima je „biologija stvari“ namijenila i vrlo važne druge funkcije bez kojih ti organi „loše prolaze“.

No, može li se ispitati funkcija HLB-a i steći uvid u njengovu patološku propusnost, odnosno nefunkcionalnost? U stanovitom smislu da, ali u onom obliku koji je nama potreban kod MS-a – ne…

Ako biste postavili pitanje autoru ovog teksta, kako bi on pokušao steći uvid u funkcionalnu ispravnost HLB-a kod MS-a, ili dokazati manjkavost HLB-a kod MS-a, što bi Vam on odgovorio?

Pa recimo ovako: izazvati kod nekog biološkog klona, biološkog modela, bolest MS, što mislim da možemo. S istog takvog soja biološkog modela koji ne boluje od MS-a, valjalo bi presaditi dio HLB-a bolesnoj jedinki od MS-a. A s oboljele jedinke presaditi dio HLB-a – zdravoj jedinki. Ako je konstatacija točna, onda bi se trebali pojaviti slijedeći fenomeni: ona jedinka koja ne boluje od MS-a, kad joj se presadi dio HLB-a od jedinke koja boluje od MS-a, trebala bi oboljeti od MS-a. Ona jedinka koja boluje od MS-a, kad joj se presadi dio HLB od jedinke koja ne boluje od MS-a, trebala bi, možda, imati znatno blaži tijek bolesti dalje u svom životu, barem na neko vrijeme.

Naime cijelu HLB koja obavija i sve žile koje ulaze u moždani prostor, iz tehničkih razloga nije moguće potpuno presaditi…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI