Bajka u kojoj princeza ne može zaspati zbog zrna graška, preuveličavanje je stvarnog medicinskog problema: zašto fizička bol neke ljude jako uznemiri i potrese, dok ju drugi i ne osjete?
Postoji bajka o princezi i grašku, u kojoj princeza nije mogla zaspati ni na dvadeset madraca, jer joj je smetalo jedno zrno graška koje se otkotrljalo ispod najdonjeg madraca. Ta bajka je samo preuveličavanje jednog stvarnog problema u medicini: zašto fizička bol ili nelagodnost, neke ljude jako uznemiri i potrese, dok ju drugi jedva i primijete? A istina je, da u tome postoje nevjerojatno velike razlike medu ljudima…
Osjećaju li različiti ljudi i različito bol?
Intenzitet bola (blaga ili jaka), o kojem govori pacijent, često nije u odgovarajućoj vezi, odnosno nije odraz objektivnog stanja bolesti, koja je tu bol izazvala. Na primjer, istraživači su rendgenski snimili kičme grupi ljudi za koje se znalo da na njima imaju upalne promjene. Tada su rendgenolozi komentirali slike i procijenili ozbiljnost bolesti. Intenzitet patnji i bolova koje su izražavali pacijenti, nisu bili u razmjernom odnosu s rendgenskim nalazima…
Do sličnog se zaključka došlo i nakon detaljne studije bolesnika koji su bolovali od čira na želucu. Kakvo je stanje bolesti, može se procijeniti na osnovi promatranja širine i dubine samog čira. Na osnovi tih parametara može se vidjeti i kako čir reagira na liječenje. Zanimljivo, pokazalo se da postoji velika razlika između reagiranja čira i samih izjava bolesnika. U jednoj studiji, polovica pacijenata koji su se nakon liječenja i dalje tužili na bolove, nisu više imali čir, dok je trećina onih bez simptoma, nakon liječenja još uvijek imala svoj čir na sluznici želuca.
Što povećava ili smanjuje patnju?
Okolnosti u kojima se bol pojavljuje mogu imati ključni utjecaj na to koliko će se bol osjećati. Lijep primjer te činjenice su informacije skupljene za vrijeme Drugog svjetskoga rata. Vojnici ranjeni u Anziju (Italija) bili su uspoređeni s civilima u Americi, koji su u „civilstvu“ zadobili slične ozljede. Istraživači su usporedili zahtjev pacijenata za tabletama ili injekcijama protiv bolova. Razlike su bile ogromne. Većina vojnika uopće nije zatražila takva sredstva. Liječnik koji je provodio to ispitivanje, smatrao je da su okolnosti u kojima su se nalazili vojnici bile razlog za njihovu otpornost na bol. Biti ranjen u bici, imalo je drukčije značenje od – biti ozlijeđen u nekom „civilnom” nesretnom slučaju. Tim više, što ozljeda vojnika nije neočekivana i nepredvidiva, a nije ni događaj koji ima negativno obilježje. Ona znači da je vojnik preživio i da kroz izvjesno vrijeme ne mora ići u bitku. Osim toga, biti ranjen u ratu imalo je i obilježje – heroizma.
To je, zapravo, jedan poseban primjer, međutim postoje i drugi običniji primjeri. Recimo, osoba koja je pod pritiskom da nešto mora obaviti u određenom roku i upravo tada oboli od jake prehlade. Veća je vjerojatnost da će tegobe osjećati znatno jače, nego kad bi se nalazila u opuštenoj situaciji kod kuće.
Jesu li neki ljudi osjetljiviji na bol?
Ako se bol pripisuje trivijalnom uzroku, ona uopće ne mora biti neugodna, dok bol za koju se zna da joj je polazište neka bolest – ili za koju se misli da dolazi od bolesti – vjerojatno će uzrokovati mnogo više patnji. Obraćanje, pak, velike pažnje simptomima, čini bol još težom. Na primjer, pacijenti u zubarskoj stolici izjavljuju da osjećaju mnogo više bolova ako ih se svakih 5 minuta pita kako se osjećaju, nego ako to isto odgovaraju jednom u 30 minuta!
Raspoloženje ima vrlo važan utjecaj na osjet bola. Zbog zabrinutosti i tjeskobe, ljudi se više zatvaraju u sebe, a posljedica toga je da simptomi postaju zloslutniji i „nametljiviji”. Zabrinuti ljudi postaju vrlo oprezni i često pažljivo ispituju svoje tijelo, kako bi pronašli što nije u redu. Potištenost predstavlja drukčije stanje misl i povećava svijest o negativnim osjetima.
Svi ovi faktori igraju svoju ulogu i pogoršavaju simptome, bez obzira na ozbilnost bolesti.
No, jesu li neki ljudi osjetljiviji na bol? To je zanimljivo pitanje, ali je vrlo teško odgovoriti na njega. Je li moguće da se nervni sustavi razlikuju toliko da ono što je za Štefa običan grč, za Iveka znači veliku bol? Iako nema jasnog odgovora, postoje neki dokazi da bi to tako moglo biti – pa su neki ljudi više slični onoj princezi iz bajke, nego drugi.
Reakcije umišljenih bolesnika
Tradicionalna psihoanalitička interpretacija – da ljudske reakcije i različiti simptomi imaju podsvjesno značenje i pružaju određeno zadovoljenje – može ovdje donekle vrijediti. Psihoanalitičari ističu da neki hipohondri prolaze kroz život „bombardirajući” druge sa svojim patnjama i tegobama, otežavajući im istodobno – da im pomognu. Dio te podsvjesne motivacije, može biti, u stvari, osveta tih ljudi za neka zanemarivanja u njihovom djetinjstvu. Drugi, pak, hipohondri podsvjesno nalaze da im više odgovara fizička, nego psihička bol. Fizička patnja ih odvraća od još nepodnošljivijeg osjećaja sebe samih, kao potpuno bezvrijednih i manjkavih ljudi.
Društveno orijentirana formulacija ukazuje, pak, da hipohondri koriste fizičke simptome kako bi na neverbalni način kazali drugim ljudima da je nešto krenulo loše u njihovim životima. Stalno ponavljati drugima o svojim bolovima i patnjama, u stvari, znači – tražiti pomoć. Na taj način, hipohondar traži od drugih poseban obzir – pažnju, simpatiju i podršku. Ova interpretacija, zapravo, želi ukazati da ukoliko bi se hipohondar našao na nekom pustom otoku – njegovi bi simptomi nestali!
