Upala štitnjače zove se tireoiditis. Tireoiditis stvara prolaznu hipertireozu nakon koje često slijedi prolazna hipotireoza ili uopće nema promjene u funkciji štitnjače. Tri vrste tireoiditisa su: Hashimotov tireoiditis, subakutni granulomatozni tireoiditis i nijemi limfocitni tireoiditis
Štitnjača je žlijezda koja izgleda poput leptira smještenog sprijeda, u donjoj polovici vrata, ispod grkljana, a ispred dušnika. Građena je od dva režnja koji su međusobno spojeni središnjim suženim dijelom (istmus). Svoje hormone, tiroksin (T4) i trijodtironin (T3) izlučuje u krv. Radom štitnjače u fiziološkim okolnostima upravljaju hipotalamus i hipofiza. U nadzoru rada štitnjače najvažnija je hipofiza koja pomoću tireotropina (TSH) potiče štitnjaču na stvaranje hormona, ali i na rast što može dovesti do povećanja štitnjače odnosno gušavosti (strume).
Upala štitnjače zove se tireoiditis. Tireoiditis stvara prolaznu hipertireozu nakon koje često slijedi prolazna hipotireoza ili uopće nema promjene u funkciji štitnjače. Tri vrste tireoiditisa su: Hashimotov tireoiditis, subakutni granulomatozni tireoiditis i nijemi limfocitni tireoiditis.
Važnost joda
Za stvaranje hormona štitnjače nužan je jod. Nedostatak joda u organizmu dovodi do uvećanja štitnjače (gušavosti/strume). U Hrvatskoj je 1953. godine uvedeno obavezno jodiranje kuhinjske soli, pa tako Hrvatska pripada među zemlje s dovoljnim unosom joda. U hranu bogatu jodom ubrajamo: morsku ribu, alge, jaja, jogurt, sir… Hrani koja smanjuje apsorpciju joda iz crijeva pripadaju: cvjetača, kelj, prokulice, repa, kirikiriki…
Hormoni štitnjače utječu na funkciju svih organa. Bez njih nema normalnog razvoja, ni rada središnjeg živčanog sustava. Važni su za održavanje tjelesne temperature i održavanje normalne aktivnosti centra za disanje, kontrolu potrošnje energije i potrošnje kisika.
Na srce djeluju tako da dovode do povećanja kontraktilnosti srčanog mišića i ubrzanja rada srca, a također, pojačavaju pokretljivost crijeva, utječu na pregradnju kosti, homeostazu šećera i masnoća u krvi.
Uz anamnezu i klinički pregled u dijagnostici bolesti štitnjače koriste se: TSH, ukupni i slobodni tiroksin (T4 i fT4), ukupni i slobodni trijodtironin (T3 i fT3), autoantitijela protiv tiroidne peroksidaze (anti-TPO) odnosno protiv tireoglobulina (anti-TG), antitijela na TSH receptor, ultrazvuk štitnjače uz eventualnu citološku punkciju i scintigrafija štitnjače.
Cilj liječenja je postizanje eutireoze, odnosno normalizacija vrijednosti TSH i hormona štitnjače u krvi; kod hipertireoze to se postiže lijekovima koji blokiraju rad štitnjače, operativnim odstranjenjem žlijezde ili primjenom radioaktivnog joda, a kod hipotireoze nadomjesnim liječenjem (sintetski hormon levotiroksin).
Hashimotov tireoiditis
Hashimotov tireoiditis (autoimuni tireoiditis) je najčešća vrsta tireoiditisa i najčešći uzrok hipotireoze. Nastaje zbog poremećaja imunološkog sustava uz genetsku predispoziciju. Iz nepoznatih razloga tijelo se okreće protiv sebe u autoimunoj reakciji, stvarajući protutijela koja napadaju štitnjaču. Ta je vrsta tireoiditisa najčešća u starijih žena i ima sklonost pojavljivanja unutar obitelji. Takva su stanja osam puta češća kod žena nego kod muškaraca, a mogu se pojaviti i kod ljudi s nekim kromosomskim nenormalnostima uključujući Turnerov, Downov i Klinefelterov sindrom.
Hashimotov tireoiditis često počinje bezbolnim povećanjem štitnjače ili osjećajem punoće u vratu. Kada liječnici pipaju žlijezdu, obično je povećana, gumastog tkiva, ali nije bolno osjetljiva – katkada se osjeća poput nabrekline. Štitnjača je slabije aktivna u oko 20% ljudi u vrijeme otkrivanja Hashimotova tireoiditisa, dok ostali imaju normalnu funkciju štitnjače.
Mnogi ljudi s Hashimotovim tireoiditisom imaju druge endokrine poremećaje kao što je šećerna bolest, slabije aktivna nadbubrežna žlijezda ili slabije aktivne paratireoidne žlijezde i druge autoimune bolesti kao što su perniciozna anemija, reumatoidni artritis, Sjögrenov sindrom ili sistemski lupus eritematodes (lupus). Liječnici naprave pretrage funkcije štitnjače na uzorcima krvi kako bi odredili (ne)normalnu funkciju žlijezde, ali dijagnozu Hashimotova tireoiditisa temelje na simptomima, fizikalnom pregledu, te na nalazu protutijela koja napadaju žlijezdu (protutijela protiv štitnjače; antitireoidna antitijela) što se može lako izmjeriti krvnim testom.
Nije raspoloživo nikakvo specifično liječenje Hashimotova tireoiditisa. Većina ljudi konačno razvije hipotireozu i mora provoditi nadomjesno liječenje tireoidnim hormonom štitnjače do kraja života. Hormon štitnjače može koristiti i za smanjivanje povećane štitnjače. Većina osoba ima pozitivnu obiteljsku anamnezu. Češće se javlja u žena generativne dobi, ali se može pojaviti u bilo kojoj dobi.
Glavno obilježje bolesti je autoimuna destrukcija tkiva štitnjače, pojava gušavosti sa ili bez poremećaja u samoj funkciji žlijezde (hipotireoza, rjeđe hipertireoza). Dijagnoza se postavlja nalazom pozitivnih anti-TG i anti-TPO antitijela, tipičnog nalaza UZV-a štitnjače uz eventualnu citološku punkciju. U fazi eutireoze TSH i hormoni štitnjače su uredni i u toj fazi nema simptoma (eventualno smetnje u vidu nelagode ili stezanja u vratu), a trajanjem bolesti često dolazi do razvoja hipotireoze, koja često nastupi za vrijeme trudnoće. Liječe se eventualne posljedice kronične upale, dakle hipotireoza odnosno hipertireoza.
Hashimotov tireoiditis je najčešći, mada ne i jedini, uzročnik hipotireoze.
De Quervainov tireoiditis
Subakutni granulomatozni (orijaških stanica) de Quervainov tireoiditis, koji vjerojatno uzrokuje virus, a počinje iznenadnije nego Hashimotov tireoiditis. Radi se o prolaznoj upali štitnjače, obično nakon blage virusne infekcije gornjih dišnih puteva. Bolest počinje pojavom umora, opće slabosti, a zatim se pojavi bolan otok štitnjače praćen subfebrilnom temperaturom. Bol se javlja pri gutanju, a može se širiti u vrat i prema uhu.
Subakutni granulomatozni tireoiditis obično nastane nakon virusne bolesti i često počinje onim što mnogi ljudi zovu – grloboljom, ali se zapravo pokaže da ta bol u vratu potiče iz štitnjače. Štitnjača postaje sve osjetljivijom i osoba obično razvije subfebrilnu (blago povišenu) temperaturu (37,2 do 38,3 stupnjeva C ). Bol se može premještati s jedne strane vrata na drugu, širiti se u čeljust i uši i jače boljeti prilikom okretanja glave ili gutanja.
Subakutni granulomatozni tireoiditis se često najprije zamijeni s problemima vezanim za zube ili s infekcijom ždrijela ili uha. Upala obično uzrokuje prekomjerno lučenje hormona štitnjače što dovodi do hipertireoze, na što gotovo uvijek uslijedi prolazna hipotireoza. Mnogi se ljudi sa subakutnim granulomatoznim tireoiditisom osjećaju beskrajno umornima.
Većina se ljudi od te vrste tireoiditisa potpuno oporavi. Općenito stanje prolazi samo od sebe unutar nekoliko mjeseci, ali se katkada vraća ili što je rjeđe, toliko ošteti štitnjaču da uzrokuje trajnu hipotireozu.
Acetilsalicilna kiselina (aspirin) ili drugi nesteroidni protuupalni lijekovi (npr. ibuprofen) mogu olakšati bol i upalu. U vrlo teškim slučajevima liječnici mogu preporučiti kortikosteroide (npr. prednizon), čije doziranje treba tijekom 6 do 8 tjedana postupno smanjivati do ukidanja. Kada se uzimanje kortikosteroide naglo prekine, simptomi se često vrate punom silinom. Prognoza je dobra, a u 5 do 10% slučajeva ostaje trajna hipotireoza, pa je potrebno doživotno nadomjesno liječenje (levotiroksin).
Nijemi limfocitni tireoiditis
Nijemi limfocitni tireoiditis se pojavljuje najčešće kod žena, tipično nakon porođaja i uzrokuje povećanje štitnjače, a bez popratne bolne osjetljivosti. Tijekom nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci osoba s nijemim limfocitnim tireoiditisom ima hipertireozu nakon koje uslijedi hipotireoza prije nego se konačno vrati normalna funkcija štitnjače. To stanje ne zahtijeva specifično liječenje, premda se hipertireoza ili hipotireoza može liječiti tijekom nekoliko tjedana.
Često je betablokator kao što je propranolol, jedini lijek potreban za suzbijanje simptoma hipertireoze. Tijekom razdoblja hipotireoze bolesniku može biti potreban hormon štitnjače, obično ne dulje od nekoliko mjeseci. Hipotireoza ostaje trajna u oko 10% ljudi s nijemim limfocitnim tireoiditisom.
Kod netireoidne bolesti (eutireoidni sindrom) rezultati pretrage štitnjače nisu normalni premda je štitnjača funkcionalno normalna. Netireoidna bolest (eutireoidni sindrom) obično se javlja kod ljudi koji imaju neku drugu tešku bolest, a ne bolest štitnjače.
Kada su ljudi bolesni, slabo ishranjeni ili podvrgnuti kirurškom zahvatu, oblik T4 hormona štitnjače ne pretvara se normalno u oblik T3. Nakupljaju se velike količine obrnutog T3, neaktivnog oblika tireoidnog hormona. Unatoč toj nenormalnoj pretvorbi, štitnjača nastavlja s normalnom funkcijom i kontroliranjem brzine tjelesnog metabolizma. Kako ne postoji problem sa štitnjačom, liječenje nije potrebno. Jednom kada uzročna bolest nestane, laboratorijske pretrage pokazuju normalne rezultata.
DOBRO JE ZNATI
Dr. Hakaru Hashimoto opisao bolest koja je, u njegovu čast, nazvana Hashimotov tireoiditis
Hakaru Hashimoto (japanski: 橋本 策; Midai, 5. svibnja 1881. – Igamachi, 9. siječnja 1934.), japanski je liječnik i znanstvenik iz Meiji i Taishō perioda, najpoznatiji po tome što je 1912. opisao bolest koja je, u njegovu čast, nazvana Hashimotov tireoiditis.
Okosnicu Hashimotova rada čini znanstveni rad iz 1912. godine, objavljen u Arhivu za kliničku kirurgiju (Archiv für klinische Chirurgie) u Berlinu pod brojem 1912:97:219-248, naslovljen: „Izvještaj o limfomatoznim promjenama štitnjače“ (nje. Zur Kenntnis der lymphomatösen Veränderung der Schilddrüse (Struma lymphomatosa). Godinama kasnije, članak su procijenili američki i britanski znanstvenici, a stanje opisano u članku priznato je kao samostalna bolest.
U anglofonoj literaturi, bolest je nazvana Hashimotov tireoiditis. Radilo se o prvoj bolesti koja je priznata kao autoimuna bolest, a karakterizira je postupno razaranje tkiva štitnjače kao posljedica proizvedenih autoprotutijela i reaktivnosti vlastitih stanica. Napredovanje bolesti dovodi do stanja hipotireoze, uz napadaje hipertireoze.