Povratak u normalan i kvalitetan život!

Presađivanje organa danas je prihvaćena i uspješna metoda liječenja ozlijeđenih organa, a za organe poput srca, jetra i pluća je i jedina metoda liječenja. Medicinski leksikon donosi definiciju transplantacije: 'Transplantacija je presađivanje tkiva ili organa s jedne jedinke na drugu. Organi se mogu transplantirati sa živa ili mrtva darivatelja. Glavni problem u transplantaciji predstavlja imunološka reakcija primatelja na presađeno tkivo'

Transplantacija organa i tkiva u svrhu liječenja jedan je od najvećih uspjeha medicine u njezinoj povijesti i pouzdano sredstvo za spašavanje ljudi. Problemi i dvojbe iz područja medicinske etike vezani uz transplantaciju organa i tkiva, ponajprije su posljedica razvoja i mogućnosti različitih transplantacijskih zahvata i potrebe velikog broja organa i tkiva za transplantaciju.

Medicinska znanost udružena, s napretkom tehnologije, u mnogome je doprinijela usavršavanju održavanja ljudskog zdravlja, a time neizbježno i produljenje dužine ljudskog života. Znanstveni napredci na polju imunologije, farmakologije, transfuziologije kao i kirurgije, omogućili su presađivanje ljudskih organa i tkiva. Kirurgija nije više tehnika i vještina koja samo otklanja bolesne organe (demolijativna kirurgija), već je postala tehnika i vještina koja može zamijeniti bolesne ljudske organe s drugima (substitutivna kirurgija). Mnogi bolesnici koji su prije nekoliko desetljeća mogli očekivati samo smrt ili u najboljem slučaju mukotrpan i ograničen život, danas se mogu oporaviti zamjenom organa i imati gotovo normalan i kvalitetan život.

Presađivanje organa danas je prihvaćena i uspješna metoda liječenja ozlijeđenih organa, a za organe poput srca, jetra i pluća je i jedina metoda liječenja. Presađivanje organa, uz to, doprinosi i poboljšanju kvalitete života kod mnogih primatelja, te se stoga preporučuje u medijima i javnosti.

Medicinski leksikon donosi definiciju transplantacije: “Transplantacija je presađivanje tkiva ili organa s jedne jedinke na drugu. Organi se mogu transplantirati sa živa ili mrtva darivatelja. Glavni problem u transplantaciji predstavlja imunološka reakcija primatelja na presađeno tkivo.“

Povijest transplantacije



Ljudski um zasigurno se od pamtivijeka bavio mišlju, kako „staro“ zamijeniti „novim“, ili u medicini bolesno sa zdravim. Stoga ne čudi što povijest transplantacije seže u daleku prošlost ljudskog postojanja i djelovanja. Postoji izvještaj o hinduskom kirurgu Sushruti koji je oko 600. godine prije Krista izvršio autolognu transplantaciju kože lica. Blizanci, sveci Cosmos i Damian, liječnici, u prvom su stoljeću izazvali sveopću senzaciju kada su transplantirali nogu pokojnika osobi kojoj je noga bila amputirana.

Era moderne transplantacije započela je vrlo neupadljivo s transplantacijom zuba. Godine 1800., poznati engleski kirurg Johan Hunter, koji se smatra ocem eksperimentalne kirurgije, izvjestio je o uspešnoj transplantaciji ljudskog zuba u dobro vaskulariziranoj krijesti pijetla (ksenotransplantacija). Prve transfuzije krvi učinjene u 17. stoljeću bile su tako pogubnih rezultata, da je uvođenje transfuzije u praksu odgođeno za 150 godina. Početkom dvadesetog stoljeća (1902.), Emerich Ullmann izvršio je uspješnu autotransplantaciju bubrega na psu iz lumbalne regije na vrat. Mathieu Jaboulaya sa suradnicima je 1906. u Lyonu učinio prvu transplantaciju na čovjeku. Neupitno je da je jedan od najvažnijih preduvjeta za transplantaciju solidnih organa bio razvoj vaskularne anastomoze (povezivanja krvnih žila). Upravo za razvoj tehnike vaskularne anastomoze, koja se koristi i danas, Alexis Carrel je 1912. godine nagrađen Nobelovom nagradom.

Charles A. Hufnagel, David Hume i Charles Landsteiner 1946. spasili su bolesnika s akutnom insuficijencijom bubrega implantacijom ljudskog bubrega u kubitalnu jamu. Simonsen i Dempster zalagali su se za pelvičnu lokalizaciju bubrega, te zaključili da je imunološki proces uzrok propasti bubrega. U Francuskoj 1952., Michon presađuje majčin bubreg mladom čovjeku, praktički primjenjujući današnju operativnu tehniku, ali bez imunosupresije, tako da se odbacivanje bubrega pojavilo za tri tjedna.

Pod vodstvom Johna Merrilla, 23. Prosinca 1954. izvršena je prva transplantacija bubrega od jednojajčanih blizanaca. Joseph Edward Murray i posmrtno John P. Merrill, dobili su 1990. Nobelovu nagradu za medicinu.

Prva uspješna transplantacija bubrega od umrle osobe izvršena je 1962. u Bostonu, dok je prva transplantacija bubrega od živog davatelja u Hrvatskoj, izvršena u Rijeci pod vodstvom profesora Vinka Frančiškovića.

Znatan napredak i poboljšanje rezultata preživljavanja donijelo je uvođenje imunosupresije ciklosporinom početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Do danas je otkriveno još niz lijekova koji uz opći napredak medicine omogućuju postizanje sve boljih rezultata.

Christian Barnard, čovjek koji je učinio prvu uspješnu transplantaciju srca, te nakon toga sažeo nastojanja mnogih znanih i neznanih stručnjaka riječima: “Ovo dostignuće nije iznenadilo medicinski svijet. Neprestani napredak prema tom cilju, koji su postizali imunolozi, biokemičari, anesteziolozi, kirurzi i specijalisti u mnogim drugim granama medicinskih znanosti diljem svijeta, omogućio je ovaj novi uspjeh u transplantacijskoj medicini”.

Presađivanje organa uzetih od umrle osobe

Dobivanje organa od umrlih osoba područje je koje najviše objedinjuje sve svjetske religije. Upravo otvoreni doprinos i eksplicitna podrška svjetskih religija u tom području presudna je, i zahvaljujući tome, danas u svijetu žive milijuni ljudi koji su ovim medicinskim i jasnim etičkim i civilizacijskim pomacima sačuvali zdravlje i život.

Sukladno Rimskom pravu, ljudsko tijelo i njegovi sastavni dijelovi su dobra izvan prometa, a samim time i dobra na kojima se ne može zasnovati pravno vlasništvo, sukladno tome, ni pravna raspoloživost kao jedno od vlasničkih ovlasti. Stoga, može se raspolagati samo onim dijelovima tijela koji su neposredno odvojeni od ljudskog organizma (kosa, zubi, krv, sperma) i koji su tim činom odvajanja prestali uživati status dobra izvan prometa i postali predmet građanskog prava te samim time dobra „in comercio“.

Međutim, pijetet prema umrlima, koji podrazumijeva poštovanje prema umrloj osobi, povlači za sobom i nepovredivost leša. Postoje moralne norme o načinu postupanja s umrlom osobom (lešom) kojima je cilj očuvanje ljudskog dostojanstva kako umrlog tako i njegove obitelji i bližnjih, odnosno čovjeka uopće. Spomenute norme zahtjevaju da se poštuje cjelovitost umrle osobe i da se ona cjelovita podvrgne postupku sahrane (ili spaljivanja). No, s druge pak strane, postoji i norma prema kojoj je život čovjeka najveća vrijednost. Ove dvije norme dolaze u sukob kada se, radi spašavanja života, mora uzeti organ s mrtve osobe. Svakako, norma o spašavanju živih u tom sukobu treba prevagnuti, ali to, barem kod obitelji umrle osobe, može izazvati nedoumice. Kada je riječ o presađivanju organa s umrle osobe, postoje dva pitanja koja trebaju biti regulirana: suglasnost davatelja organa – prethodno data ili poslije smrti suglasnošću obitelji/bližnjih, te mjerodavno utvrđivanje smrti.

Postavlja se pitanje – tko smije raspolagati umrlom osobom ili dijelovima njezinog tijela? Prije svega, tijekom života osoba može jasno izraziti stav i želju da se nakon njezine smrti njezini organi doniraju, ozakonivši to potpisivanjem i vlasništvom donorske kartice. Temelj uspješnosti provođenja cijelog sustava prvenstveno počinje od stava i odluke pojedinca o darivanju i presađivanju organa i tkiva. Odluka o darivaju dijelova tijela poslije smrti iznimne je etičke vrijednosti, plemeniti čin i izraz solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu. Hrvatska ima zakon tzv. pretpostavljenog pristanka, što znači da su svi građani Republike Hrvatske mogući darivatelji, ukoliko se za života nisu tome protivili na način da su potpisali izjavu da poslije svoje smrti ne žele biti donori organa.

Osobe koje ne žele darovati organe i tkiva, trebaju popuniti Izjavu o nedarivanju kod izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite. Izjave o nedarivanju upisuju se u registar nedarivatelja pri Ministarstvu zdravlja.

Bez obzira na pozitivne zakonske propise koji omogućuju darivanje organa, ukoliko se obitelj umrle osobe izričito protivi darivanju organa, njihova želja se poštuje. Obitelj, koja je upoznata s pozitivnim stavom preminule osobe o darivanju dijelova tijela nakon smrti, uglavnom poštuje želju umrlog i ne protivi se eksplantaciji. Nažalost, u praksi, obitelj u većini slučajeva nije upoznata sa stavom umrlog člana o darivanju organa, no ukoliko osoba posjeduje donorsku karticu, obitelj uglavnom poštuje njen stav i ne protivi se eksplantaciji.

Nukleus medicinske etike

Puno je delikatniji i zahtjevniji problem utvrđivanja smrti. Da bi transplantacija uspjela, nužno je da se organ uzme neposredno po umiranju; ponekada, kada je u pitanju srce, rad tog organa ne smije se niti zaustaviti već se visokom medicinskom tehnologijom održava – upravo ovaj organ zaoštrava pitanje jasnog trenutka smrti. Kako bi se izbjegla mogućnost da medicinski tim prije vremena uzme organ/e za transplantaciju, a da osoba uistinu nije preminula, postoje jasni kriteriji za dijagnozu smrti definirani Ženevskom deklaracijom.

Imamo pet kriterija za dijagnozu smrti: svaki gubitak sa vanjskim svijetom; potpuna muskularna mlitavost i arefleksija; prestanak spontanog disanja; pad krvnog tlaka poslije prestanka njegovog umjetnog održavanja; potpuno ravna EEG linija. U Hrvatskoj je na snazi Pravilnik o načinu, postupku i medicinskim kriterijima za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja:

Članak 2: Smatrat će se da je nastupila smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi presađivanja ako je kod te osobe nastao potpuni i konačni prestanak moždane cirkulacije (smrt mozga).

Članak 3: Smrt mozga podrazumijeva ireverzibilni prekid funkcije velikoga i malog mozga te moždanoga debla. Dijagnoza se postavlja temeljem kliničkog pregleda, a potvrđuje se jednim od parakliničkih potvrdnih testova.

Treba naglasiti kako je suprotno svim etičkim načelima da ista osoba liječi potencijalnog darivatelja organa i potencijalnog primatelja organa, te da svjesno ili nesvjesno prilagođava vrijeme za utvrđivanje moždane smrti. Nukleus je medicinske etike od Hipokratove zakletve do danas, da se u medicinskom smislu, učini sve za spas potencijalnog darivatelja bez obzira na eventualno kasnije uzimanje organa.

Uz navedene medicinsko-pravne aspekte, ne smije se zanemariti onaj humani moment. Iz iskustva i rada Hrvatske donorske mreže i medicinskih timova za transplantaciju, opisuje se da se obitelj traži da odluči o doniranju organa svojeg neposredno umrlog člana, u vrijeme najteže krizne situacije. Osjećaj nevjerice, tuge, bespomoćnosti i krivnje, zamagljuju njihovo emotivno stanje. Možda nikada kao u tom trenutku, obitelji je potrebna podrška okoline i zdravstvenog osoblja. Na prvi pogled izgleda da je, možda, previše opteretiti obitelj pitanjem o doniranju organa. Međutim, ponavljano je dokazano da obitelj nalazi utjehu kada im se pruži prilika donacijom organa omogućiti život drugim ljudima.

Vrlo je važno vjerovanje da je pokojnik htio pomoći drugima i vjerovanje da će doniranje donijeti nešto vrlo vrijedno i plemenito. Nasuprot tome, najčešći razlog zbog čega obitelj ne želi pristati na doniranje je taj, što vjeruje da transplantacija nije uspješna, jer nemaju povjerenja u medicinsko osoblje, jer osjećaju sumnju u sustav distribucije organa, pokazuju neznanje o doniranju i presađivanju, boje se velikih nagrđenja pokojnika, odgode sahrane i ne poznaju religijske i kulturalne strane liječenja presađivanjem.

Presađivanje organa sa živih darivatelja

Tradicionalna Hipokratova etika polazi od maksime „primum non nocere“, sukladno kojoj je žrtvovanje vlastitog organa zdrave osobe etički nedopušteno. Kršćanski teolozi su u početcima držali slično stajalište smatrajući transplantaciju sa živog darivatelja vlastitom mutilacijom (sakaćenjem).

Danas medicinska etika polazi od procesa zaključivanja, a sadrži sljedeće principe: poštivanje osobe i njenog autonomnog izbora; dobročinstvo prema drugima s posljedicom najvećeg dobra za najveći broj osoba; pravična i jednaka raspodjela dobara, te ne štetiti. Živi darivatelj organa izvrgava sebe riziku, no načelo „ne štetiti“ je prevladano pravom na autonomiju i načelo dobročinstva. Transplantacija sa živog darivatelja donosi višestruku dobrobit za primatelja: skraćuje se vrijeme čekanja, transplantacija je planirana, veća je kvaliteta presatka, veće su šanse za preživljavanje. S druge strane, psihološke, emocionalne i spiritualne prednosti barem u jednoj mjeri darivatelju nadoknađuju rizik, patnju i bol kojoj je izvrgnut.

Nesrodni živi darivatelj dolazi u obzir ukoliko ne postoji kompatibilan mrtvi darivatelj ili srodni živi darivatelj. Ovaj način promatranja dovodi također u pitanje pravo darivatelja na autonomni izbor, jer ne postoji moralno čvrsti razlog zbog kojeg bi se pojedinca prisililo na transplantaciju sa mrtvog darivatelja.

Postoje četiri uvjeta koji se moraju zadovoljiti kod ovog oblika transplantacije

Pristanak darivatelja

Pristanak primatelja

Medicinska opravdanost postupka

Srazmjernost rizika darivatelja i izgleda da presađivanje uspije

Za pristanak darivatelja ne smije biti primjenjen nikakav oblik fizičke ili psihičke prijetnje ili pritiska pretpostavljenih, molbe ili zahtjeva obitelji/rodbine. Valjana je jedino dobrovoljno donijeta odluka na osnovu zrelog razmišljanja psihički zdrave odrasle osobe. Pristanak mora biti temeljen na informiranom (obaviještenom) pristanku koji predstavlja doktrinu medicinske etike. Obaviješteni pristanak (engl. informed consent) jednostavno rečeno izjava je pacijenta ili ispitanika nekog znanstvenog istraživanja koja liječnika ili medicinskog istraživača opunomoćuje da provede određene mjere, terapiju ili da uključi ispitanika u istraživački protokol. Radi se dakle o punomoći djelovanja liječnika prema pacijentu.

Dakle, dobro definirana doktrina u teoriji i osnovni moralni standard u zdravstvenoj skrbi. Obaviješteni pristanak mora se provoditi sa svim sastavnim elementima u okviru prava pacijenta s ciljem optimalnijeg odnosa između liječnika i pacijenta. U tijeku procesa obaviještenog pristanka potiskuje se osjećaj otuđenosti u pacijenta koji je ravnopravan liječniku kako tijekom razgovora, tako i u daljnjim postupcima liječenja.

Privatnost u odlučivanju

Pristanak na primanje tkiva ili organa nema pravo davati pravni zastupnik. To mora učiniti isključivo sam pacijent-primatelj organa. Motiv ljudske solidarnosti ovdje je conditio sine qua non. Primatelj mora biti upoznat s rizikom, stoga se bezuvjetno i ovdje primjenjuje obaviješteni pristanak. Uz navedeno, također s medicinsko etičkog aspekta, treba spomenuti privatnost u odlučivanju koja označava autonomni izbor o osobnim i intimnim stvarima koje čine osobni život, te mogućnost donošenja vlastitih odluka i postupanja prema njima, bez neželjenih uplitanja sa strane.

Privatnost odlučivanja u kontekstu zdravstvene skrbi odnosi se na odgovornost pri donošenju odluke za tretman, njegovo završavanje i određivanje rijetkih medicinskih izvora. Zakonska i etička neslaganja oko pitanja, tko ima “pravo odlučiti” ili “pravo izbora”, ponekad dovede do narušavanja suradnje između pacijenta, liječnika, medicinskih sestara, obitelji, bolnice i zakonodavaca, te sudskih sporova.

Medicinska opravdanost zahvata obuhvaća sljedeće: a) zahvat presađivanja mora biti isključivo u terapijske svrhe, b) treba biti hitan, c) treba biti poduzet kao posljednji izbor liječenja d) ne smije ugroziti život darivatelja organa ili nanijeti mu trajno narušavanje zdravlja.

Ksenotransplantacija

Ksenotransplantacija je postupak presađivanja tkiva ili organa s jedne jedinke na drugu jedinku iz druge vrste. Životinjske stanice, tkiva ili organi mogu poslužiti u liječenju ljudi. S obzirom na svoje osobitosti, svinja i primati mogle bi postati „životinje izbora“.

S etičkog gledišta takva praksa mogla bi biti dozvoljena, no postavlja se pitanje sigurnosti samog pacijenta i društva u cjelini s obzirom na mogućnost širenja infekcija, posebice retrovirusa. Da bi ksenotransplantacija (presađivanje organa i tkiva sa životinja) bila dopuštena, presađeni organ ne smije narušiti integritet pihološkog ili genskog identiteta osobe koja ga prima i mora postojati potvrđena biološka mogućnost da će presadba biti uspješna i da primatelja neće izložiti pretjeranim rizicima.

Edukacija u zdravstvenom sustavu neprestano traje…

Eurotransplant (www.eurotransplant.org) je međunarodna organizacija čija je zadaća raspodjela organa za presađivanje primateljima iz zemalja članica. Utemeljen je 1967., a sadašnje članice su Hrvatska, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Slovenija i Austrija. Premda se aktivnost Eurotransplanta proteže na razmjenu gotovo svih organa koji se presađuju (jetra, srce, crijevo, gušterača, bubreg), većina aktivnosti odnosi se na bubreg, jer najveći broj kandidata za presađivanje organa čine bolesnici s kroničnim zatajenjem bubrega.

Članstvom u Eurotransplantu neće se, primjerice, povećati broj transplantacija bubrega u Hrvatskoj, ali će se olakšati presađivanje osobama koje su senzibilizirane na tkivo drugih osoba, jer će se za takve pacijente lakše pronaći pogodan mrtvi darivatelj izvan granica Hrvatske. Novost je i promjena kriterija za dodjelu bubrega, jer se kandidati svrstavaju u nekoliko skupina prema hitnosti i broju bodova koje kandidat stječe. Bodovi se izračunavaju prema tkivnoj podudarnosti, prema duljini razdoblja na dijalizi, s obzirom na status visoke hitnosti i na dječju dob.

Hrvatska donorska mreža (HDM) je svoje djelovanje započela upravo promicanjem u javnosti transplantacijskog liječenja i promicanjem postmortalnog darivanja organa. Kriteriji, kojima se procjenjuju uspjesi u stvaranju javnog mnijenja i podršci javnosti, jesu koliko često članovi obitelji u trenutku smrti svojeg bližnjeg imaju izgrađeni stav o doniranju organa Hrvatska je razmjerno u broju prikupljenih i presađenih organa, kao i u stopi multiorganskog doniranja, već niz godina u samom svjetskom vrhu.Uspostavljen je učinkovit sustav educiranih i licenciranih translantacijskih koordinatora, što omogućuje dobivanje organa od umrlih osoba uz privolu njihovih obitelji.

Edukacija u zdravstvenom sustavu neprestano traje. Posebno se možemo podičiti sustavnom edukacijom srednjoškolaca na planu postmortalnom darivanja, u redovitom obrazovnom sustavu. Isto tako sa suradnjom s medicinskim fakultetima i studentima medicine. U radu u javnosti, Donorska kartica, podijeljena u milijun primjeraka, odigrala je svoju promidžbenu ulogu. Hrvatska donorska mreža se afirmirala i izvan naših granica, posebice na području obrazovanja i licenciranja službenih koordinatora iz raznim zemalja.

Organizacija je kroz niz godina pokretač mnogih važnih međunarodnih skupova, poput Europskog kongresa transplantacijskih koordinatora, edukacija koordinatora jugoistočne Europe i dr. Velika je podrška stanovništva u Hrvatskoj u doniranju organa.

Ponovno je prilika zahvaliti plemenitim obiteljima, koje su altruistički omogućile očuvanje života i zdravlja velikom broju ljudi.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI