Sadržaj svijesti – dinamička kategorija koja se mijenja kroz život

0
369

U neurologiji dijelimo svijest na - budnost i sadržaj. Budnost govori o (ne)aktivnosti živčanog sustava. Rječnikom elektroničkog računala - može biti upaljen ili ugašen. Ako je živčani sustav upaljen, onda je to stanje budnosti, a ako je ugašen - onda je to stanje nebudnosti. U drugi dio ove dvojne definicije svijesti spada sadržaj, kojeg može proizvesti samo budni živčani sustav - ako nije budan, ne možemo govoriti o svijesti

Jedno od vrlo intrigantnih pitanja koje se vrlo često postavlja u raznim područjima ljudske djelatnosti  je pitanje  – što je to svijest? Odgovor daju mnoge struke – od umjetnosti, filozofije, sociologije, politike do  svakodnevne komunikacije i slično. Najčešće se  ti odgovori međusobno ne slažu, odnosno odgovor na pitanje što je svijest, iz jednog područja je vrlo teško prenijeti u drugo područje, a da to novo područje bude suglasno. Mogli bi reći da je skoro pravilo da uvijek  nešto nedostaje ili nešto treba izbaciti.

Na kraju nije pogrešno reći da se medicina smatra nekako odgovornom da na stanovit način dade neku najsuvisliju definiciju pojma svijesti, a u medicini bi to trebala biti neurologija, odnosno neuropsihijatrija ili neuropsihologija. Žašto? Pa, zato što svijest proizlazi, vezana je uz živčani sustav ili bolje rečeno njegov središnji dio – mozak, a navedene struke se baš bave spoznajama, fiziologijom i patofiziologijom živčanog sustava.

Loading...

Pođimo redom. Mi u neurologiji dijelimo svijest na dva osnovna dijela –  budnost i sadržaj.  Prvi dio, budnost, govori o aktivnosti živčanog sustava. Naime, živčani sustav može biti neaktivan ili aktivan. Rječnikom elektroničkog računala –  može biti upaljen ili ugašen. Ako je živčani sustav upaljen, onda je to stanje budnosti, a ako je ugašen – onda je to stanje nebudnosti.

U drugi dio ove dvojne definicije svijesti  spada sadržaj kojeg može proizvesti budni živčani sustav. Naime, ako živčani sustav nije budan, onda ne možemo govoriti o svijesti. Naprosto zato jer ne znamo što je to budno i što to ima u sadržaju.  Usporedba sa računalom. Mi možemo u nekom računalu imati veliki broj raznih programa i arhiva koje daju velike i zapanjujuće mogućnosti rada računala, ali  mi o tome ništa ne znamo, ne možemo provjeriti,  dok ne upalimo računalo. Kada upalimo računalo,  odnosno kada razbudimo osobu,  onda možemo vidjeti što to računalo ima sve ugrađeno, odnosno kako ta osoba može funkcionirati na psihofizičkom planu. Dakle, bez budnosti   ne možemo uopće govoriti o svijesti. Neophodan uvjet da proglasimo svijest  je – da osoba bude budna. To je tzv. diskontinuirana varijabla: ako osoba nije budna, onda  nije ni svijesna.

Diktiranje  budnosti i nebudnosti

Da ne bude zabune, potrebno je dodati i sljedeće: kada je živčani sustav nebudan, to ne znači da je on  bez aktivnosti. Živčane stanice i tada  „rade“, stvaraju i primaju električne impulse, bave se  na stanovit način i procesiranjem informacija, međutim to nije način rada kojim se može upravljati, kojim se mogu stvarati psihofizičke voljne aktivnosti. Rad uspavanog živčanog sustava se odvija po sasvim drugim pravilima i ostavlja sasvim drukčije „tragove“, kojeg osoba, dok se to događa, nije svijesna i ne može kasnije privesti svijesti kao one aktivnosti koje se događaju kada je osoba budna. U nebudnom stanju živčani sustav radi, ali ne radi na način da „ostavlja tragove“ koji su sastavnice svijesti, kao što je to slučaj u budnom stanju. Ako je osoba budna, tada se mogu ispitati njene psihofizičke mogućnosti, sadržaj njene svijesti.

Ako je budna osoba s oštećenim dijelovima mozga, to će biti psihofizički sadržaj  mozgovno oštećene osobe; ako je osoba stara sto godina, to će biti sdržaj budne  stogodišnje osobe; ako je osoba mlada, obrazovana, spretna, komunikativna, očekivajuće adekvatna u svim situacijama, to će biti sadržaj  – mlade budne zdrave osobe. Dakle, sadržaj svijesti u užem smislu ne određuje ništa posebno da bi rekli da je osoba svjesna. Svjesna je ako je budna, a po načinu funkcioniranja budne osobe,  svrstavamo ju dalje u ovakve i onakve kategorije.

Postavlja se pitanje: je li takva raspodjela elemenata svijesti naša „izmišljotina“ ili to ima uporište u stvarnoj građi i funkciji živčanog sustava? Nije „izmišljotina“, ima uporište. Naime, postoje posebne lokacije u živčanom sustavu koje diktiraju budnost i nebudnost,  odnosno pale i gase živčani sustav, a posebne lokacije u mozgu koje daju sadržaj. Područje za budnost se nalazi na ulaska u mozak i zove se  – moždano deblo.   Moždano deblo sadržava  tzv. retikularni aktivacijski sustav  koji se naziva RAS (reticulary activaiding system). Anatomski, dužina moždanog debla je oko  tri,   a promjer jedan centimetar.  Znači, volumen moždanog debla je negdje desetak centimetara kubičnih Tu se stvarno nalazi „šteker“ za mozak.

Stupnjevi budnosti ili tzv. količina svijesti

Ako smo jako pospani, „šteker“ iskljući mozak i mi spavamo; nismo budni.

Kada se naspavamo ili ako tijekom spavanja neko pokrene nekim podražajem naša osjetila,  električni impulsi iz osjetila, prolazeći prema mozgu,  prođu kroz RAS i dadu nalog  RAS-u da upali mozak i mi se probudimo. Ako se probudimo vrlo lako i brzo počnemo normalno psihofizički funkcionirati, kažemo  da smo bili nebudni u zdravom normalnom snu.

Ako je  za buđenje potreban nešto jači podražaj nego u zdravom snu  i ako se sporije budimo, te u budnom stanju reagiramo adekvatno, ali nešto sporije, kažemo da je to stanje svijesti koje se zove – somnolencija. Ako se tek budimo na  bolne ili neugodne podražaje  i sporije se budimo nego kod somnolencije, a kad se razbudimo  reagiramo još sporije  nego kod somnolencije,  kažemo da je to – stanje sopora.

Ako se budimo na toliko jake podražaje da oni  moraju biti obavezno „bolni i neugodni“ i ako reagiramo vrlo sporo i otegnuto sporije nego u sosporu i ako smo budni samo dok traje podražaj,  kažemo da je to – stanje stupora. A ako osobu nikakvim vanjskim podražajem ne možemo probuditi kažemo da je ona – komatozna.

Sopor, stupor i koma su u biti uvijek patološka, bolesna  stanja i rezultat su stanovitog procesa koji se događa na RAS-u ili lokalno, ili kao reakcija RAS-a na opća tjelesna događanja. Somnolencija može biti i fiziološko stanje, recimo, nakon jakog  umora i sličnog.

Stupnjevi svijesti, sadržaj i kakvoća

Znači li ovo  navedeno,  da je osoba, čim je budna   i svijesna? U tehničkom smislu,  zapravo – da.   Daljnje   razvrstavanje osoba u razne  kategorije svijesti  ovisi o tome kakav sadržaj u psihofizičkom funkcioniranju ispoljavaju kada su budne.  Svjesna  budna osoba po sadržaju može biti psihotična, depresivna, agresivna, paranoidna, normalna za svoju dob ili sredinu u kojoj živi, delirantna, djetinjasta, zrela, nezrela, dosadana, zaboravljiva,  inteligentna, neinteligentna itd. Sve to ovisi o tome kako reagira probuđeni „mozak“ te osobe.

Lokacije mozga zadužene za sadržaj

Sadržaj svijesti „se nalazi“  u svim   dijelovima mozga,  osim moždanog debla,  a posebno u kori velikog mozga,  te u velikim motoričkim jezgrama kao što su to tzv. bazalni gangliji i mali mozak. To su mjesta gdje se nalaze pohrane i programi za sve naše psihofizičke aktivnosti. U kori velikog mozga se nalaze pretežno misaone  kvalitete naše svijesti, a u bazalnim ganglijima i malom mozgu, motoričke  kvalitete, tj. kvalitete onoga što je povezano uz pokrete. Zajednički, sve te  strukture kada su razbuđene,  moždano deblo daje sveukupne psihofizičke osobine osobe.

Neke od tih psihofizičkih osobina su urođene i već postoje kod našeg rađanja kao neki okvir,  kao neka „armatura“, kao neka osnovna struktura. Međutim, najveći dio naših psihiofizičkih sposobnosti se stiče učenjem, što znači – iskustvom. Onako kako se te psihofizičke sposobnosti kroz život stiču,  tako se mogu i izgubiti. Osnovni proces gubitka psihofizičkih sposobnosti je „prirodni zaborav“ povezan uz prirodni gubitak živčanih stanica u mozgu, odnosno „prirodnu atrofiju“, a sljedeći proces je „nasilno“ oštećivanje struktura mozga  koje su za te psihofizičke sposobnosti  zadužene –  raznim bolesnim stanjima koja zahvaćaju mozak.  To znači  da je sadržaj svijesti jedna dinamička kategorija koja se mijenja kroz život.

Da sve to ne bude tako jednostavno, ima još jedna osobina vezana uz budnost, odnosno probuđivanje. Samo kod zdrave i zdravo uspavane osobe, buđenje iz sna aktivira sve potrebne sadržaje i programe u zdravom mozgu, reklo bi se – odjednom. To, u razmišljanju o svijesti, odnosno o budnosti,  možemo smatrati bazičnim, referentnim stanjem. Međutim, kod različitih vrsta nezdravog stanja mozga, nije uvijek tako. RAS je jedna velika količina živčanih stanica u moždanom deblu organiziranih u stanovite manje ili veće nakupine, koje zovemo  jezgre i jezgrice. Ima ih nekoliko stotina i na vrlo komplicirane načine su međusobno funkcionalno i morfološki povezane. Prema  tim jezgrama i jezgricama i od njih idu putevi prema svim dijelovima živčanog sustava, pa tako i prema mozgu i obavljaju svoju funkciju  razbuđivanja i aktiviranja.

Međutim, kod nekih poremećaja na razini moždanog debla, razbuđivanje, aktiviranje  je nekompletno i  vremenski  i prostorno. To znači da se neki programi i arhive ne mogu probuditi nikako, a neki se probude, ali u pogrešno vrijeme.

Kako to nije kompletno aktiviranje, ni funkcija mozga nije potpuna, niti odgovarajuća u takvim slučajevima. Što znači da dobijemo – poremećen sadržaj. Ta nemogućnost aktiviranja nekih sadržaja i programa u  mozgu od jezgara moždanog debla, RAS-a,  može biti povremena, a nekada i trajna. Tako  dobijemo povremeno ili trajno iskrivljen sadržaj svjesne osobe u odnosu na onaj kakav je bio dok je osoba bila zdrava. Ta osoba više nešto „ne zna“, više nešto „ne može“,  više joj „nešto ne ide“ i slično…

Svijest i inteligencija

Uz sadržaj svijesti  je povezana i kategorija sposobnosti procesuiranja, obrađivanja, realiziranja i izvođenja  informacija koje se nalaze u mozga. Uz to „procesuiranje“ je povezana jedna vrlo važna kategorija psihofizičke aktivnosti mozga,  a to je tzv. inteligencija, odnosno intelektualna sposobnost. Jedna od najčešćih zabluda kod poimanja svijesti, je njeno miješanje s inteligencijom.

Inteligencija je „matematička“ sposobnost korištenja informacija da se izvede neki „uvjetno rečeno“ pravilan zaključak. Inteligencija je sastavni  dio sadržaja svijesti,  sadržaja razbuđenog aktiviranog mozga, ali s kompletnom svijesti se ne može indentificirati. Ne može se između inteligencije i svijesti staviti znak jednakosti. Sposobnost izvođenja matematički točnog zaključka iz informacija s kojima raspolaže mozak, nije dovoljna da objasni sve aspekte sadržaja svijesti kako ih mi shvaćamo. Pogrešan ili neprilagođen zaključak spada u narednu  kategoriju sadržaja svijesti.  A  to je ona kategorija  na koju najviše misle   „društvenjaci“ kada  govore o svijesti…

Oni  obično misle na vrijednosne, socio-etičko-moralno-zakonske  kategorije svijesti, a to je nešto drugo. To su kategorije koje jesu povezane uz svijest ili točnije rečeno uz sadržaj svijesti,   ali se između njih i svijesti,  slično kao i između inteligencije i svijesti – ne može se, također, staviti znak jednakosti. Vrijednosne kategorije izvođenja i realizacije zaključaka iz mozgovnih informacija,  rezultat su pamćenja, učenja i iskustva i malim dijelom – nasljeđa. I „društvene“ kategorije svijesti su, naravno, povezane uz sadržaj svijesti, što znači uz informacije koje se nalaze u mozgu i sposobnost izvođenja zakljućaka iz tih informacija.

Nagoni pod kontrolom…

Ali, onaj „društveno prihvatljivi“ sadržaj svijesti ili tzv. društveno ispravni sadržaj  svijesti je onaj dio informacija i zaključaka, koji  još dobije „jednu boju“, koji je još obojen nekom „nijansom sive boje“. Ako bi nastojali zadržati „organski“  dio pogleda na svijest i biti s te strane od pomoći „društvenjacima“, mogli bismo reći da su mjesta gdje se nalazi „bojanje“ tog sadržaja,  locirana negdje u prednjim frontalnim regijama mozga. Tamo se nalaze centri koji „nataloženim društvenim iskustvom“  pod „kontrolom drže nagone“  čiji se centri  nalaze u kori mozga ispod njih,  u tzv. frontobazalnim dijelovima mozga. Taj nagonski frontobazalni dio mozga  je nama urođen kao i  svim životnim vrstama, a sastoji se od  tri  osnovna dijela: nagon za održavanje vrste s kompleksom sveukupnih psihoseksualnih aktivnosti; nagona za održavanjem jedinke  u obliku nagona za hranjenjem i sveukupnog psihofizičkog kompleksa uključenog  u traženje i uzimanje   hrane;  nagona za obranom osobnog integriteta sa sveukupnim psihofizičkim aktivnostima za „vlastitu obranu od napadača“ koja uključuje agresivnost.

Držanje tih nagona pod kontrolom  primarno nadređenih frontalnih regija kore mozga, „obojanih iskustvom i učenjem“, psihosocijalno-zakonski je dio sadržaja svijesti kojega ima čovjek, a nema većina životinja. Međutim, i kod čovjeka na individualnoj ili grupnoj razini, u nekim okolnostima može izmaći kontroli taj nagonski dio, a to posebno intrigira „društvenjake“ kada govore o svijesti.

Ta kontrola nagonskog dijela kore velikog mozga smještenog frontobazalno od   „iskustvom i učenjem“ napunjenog dijela mozga lociraniog frontalno iznad frontobazalnog,  može biti izgubljena zbog bolesti kao i pogrešnim „filanjem“, odnosno pogrešno „objašnjenim iskustvom i učenjem“.

Od bolesti koje izazivaju takav oblik gubitka kontrole, najpoznatija je primarna progresivna frontotemporalna demencija. Kod te vrste demencije se zbog atrofije frontotemporalnih dijelova mozga, mijenja karakter osobe do neprepoznatljivosti, iako su ostale osobine,  kao  „pamćenje, matematičnost i inteligencija“ – potpuno sačuvane. U sudskim epilozima takvih karakteroloških promjena nema, pa se stanje frontotemporalnih regija  posebno vještači morfološki i funkcionalno.

(Nastavit će se…)