U nedjelju, 11. lipnja, održani su prijevremeni parlamentarni izbori na Kosovu, zasigurno najspornijoj, najsiromašnijoj, pa i po mnogo čemu najekstremnijoj europskoj državi, koju je 2015.g., utjecajni talijanski časopis Limes definirao kao “mafijašku državu”, a koja bi, prema drugom uglednom časopisu Foreign Affairs, sve ove godine teško opstala bez američkih sigurnosnih jamstava i snažnih diplomatskih oslonaca.
Ovu mladu europsku državu, koja se nalazi u srcu Balkana, obilježava izrazita politička nestabilnost, vrlo napeti odnosi između kosovskih Albanaca i srpske manjine na sjeveru Kosova, ali i izrazita nezaposlenost (više od 40%), siromaštvo i gospodarska stagnacija. Kosovo je prostor otvorene borbe za vlast suprotstavljenih mafijaških klanova koji godinama kontroliraju trgovinu heroinom, oružjem i ljudima, o čemu postoje brojni dokumenti međunarodnih organizacija, dok posljednjih godina postaje jedno od najvećih mobilizacijskih središta radikalnih islamističkih skupina u Europi.
Istovremeno, unatoč svim navedenim negativnostima, Kosovo je država koja uživa neviđenu potporu međunarodne zajednice, osobito Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Njemačke, Francuske i, svakako Europske komisije, odnosno njezinih “namjesnika” poput Federike Mogerini ili Johanesa Haana koji posljednjih mjeseci učestalo posjećuju Prištinu i pričaju o “europskoj perspektivi Kosova”. U kolikoj je mjeri geopolitički važno “pokupiti” Kosovo u sferu zapadnih interesa, najbolje svjedoči i posljednje Godišnje izvješće o napretku Srbije, Kosova i Makedonije, koje je nedavno usvojeno u Europskom parlamentu. Tako je i hrvatski europarlamentarac, Tonino Picula, inače šef izaslanstva EP za Kosovo, u raspravi istaknuo kako je Kosovo “izraziti primjer postkonfliktnog društva gdje ključni protagonisti ne uspijevaju razrješiti nagomilane točke sukoba, što je prošle godine bilo vidljivo i u Parlamentu u kojem je politička polarizacija znala imati nasilan karakter”. Svejedno, zastupnik “dozvoljava sebi nadu” da će uskoro doći do vizne liberalizacije i da će se građani Kosova moći slobodno kretati Europskom unijom, jer Kosovo “zaslužuje nepodjeljenu europsku potporu”, stoga i priznanje država koje to još uvjek nisu učinile.
Kada je Republika Kosovo, 2008. g. proglasila neovisnost od Srbije, priznalo ju je 113 država, izuzev Rusije i Kine, ali i nekih država članica EU-a (Španjolska, Grčka, Rumunjska, Slovačka i Cipar). Unatoč tome, međunarodna zajednica predvođena Sjedinjenim Državama, postala je bespogovorni jamac kosovske državnosti i stabilnosti, kao i mira u regiji. Civilne misije Ujedinjenih naroda (UNMIK) i Europske unije (EULEKS), kao najskuplje civilne misije u povijesti EU, ali i NATO-ove (KFOR) primjeri su neuspjeha i kosovizacije međunarodnog djelovanja.
Gotovo deset godina nakon, stvarnost Kosova je bolno razočaravajuća, zbog, diplomatski rečeno, slabih institucija i permanentne političke krize, te svakako, upozoravajuća zbog vladajućih struktura koje snažno umrežene s paramilitarnim, paraobavještajnim i kriminalnim strukturama, uz potpunu suglasnost međunarodne zajednice, “proizvode” čudovišnu državu koja, u svakom pogledu, postaje prijetnja, ne samo regionalnoj već i europskoj stabilnosti.
Upravo završeni parlamentarni izbori na Kosovu, održani su u sjeni postojanja novog Specijalnog suda za ratne zločine na Kosovu, osnovanog u siječnju ove godine, čija je zadaća rasvijetliti ratne zločine počinjene nad srpskim, ali i civilima drugih nacionalnosti koji su se dogodili tijekom rata na Kosovu. Naime, tijekom 1998./99.g. došlo je do niza oružanih sukoba srpskih vojnih i policijskih snaga sa snagama Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). U slučaju Kosova, Sjedinjene Američke Države od samog početka preuzimaju vodeću ulogu u riješavanju krize, te uz taktiku mirovnog posredovanja uvode dodatne mjere pritiska na Srbiju, osobito jasno izrečenu prijetnju vojnom intervencijom. Upravo pod njihovim snažnim pritiskom, Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 1160 kojom je osuđena pretjerana uporaba sile kojom su se srpske snage koristile protiv civila i demonstranata na Kosovu, ali i nasilno djelovanje i “akti terorizma” Oslobodilačke vojske Kosova.
Uslijed eskalacije sukoba na Kosovu u jesen 1998. (listopadska kriza), vojna opcija postala je sve izvjesnija. Operacija Allied Force započela je 24. ožujka 1999.g, nizom zračnih udara na SR Jugoslaviju i bez obzira na kasnija brojna osporavanja, imala je karakter humanitarne intervencije koja je svoj legitimitet gradila na zaštiti ljudskih prava kosovskih Albanaca i sprječavanju njihovog masovnog egzodusa. Zračni udari i prijetnja kopnenom intervencijom prisilili su vlasti SR Jugoslavije da zatraže primirje, a NATO je na Kosovu rasporedio 50 000 dobro naoružanih vojnika iz zemalja članica NATO saveza, zemalja partnera i ne-NATO zemalja pod jedinstvenim zapovjedništvom i nadzorom misije Kosovo Force – KFOR.
Ovo je vrlo kratka povijest o „uspješnoj“ intervenciji međunarodne zajednice na Kosovu, međutim manje je poznato da su u razdoblju 1998./99.g. u redovima paravojne, tada za SAD terorističke organizacije OVK, borilo više stotina plaćenika koji su najviše pristizali s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, a koji su bili upravo prepoznatljivi po taktici ratovanja koja je uključivala, pored ostalog, i otmice ljudi kao i pojedinačna i masovna ubojstva civila. Ratni zločini u Kosovskom ratu: pokolji, progoni, etnička čišćenja i silovanja tijekom 1998./99 uglavnom se pripisuju srpskim policijskim i vojnim snagama, međutim prema izvješćima brojnih međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, neke od najtežih zločina počinila je Oslobodilačka vojska Kosova.
Upravo, prikupljeni dokazi i pokrenute istrage utjecali su na osnivanje Specijalnog suda, koji se ipak razlikuje od ad hoc kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, nominalno je dio kosovskog pravosudnog sustava ali neobično i eksteritorijalan tj. teritorijalno izmješten izvan Kosova (Den Haag), a na njemu su angažirani brojni međunarodni suci i tužitelji. Sud sudi u skladu s međunarodnim pravom, a iako njegov rad financijski osigurava Europska unija, u političkom i pravnom, odnosno tužiteljskom dijelu, njime u potpunosti upravljaju Sjedinjene Američke Države. Sud je zapravo veliki presedan, još jedan u nizu politički korektnih “izuma” međunarodne zajednice kojim se mijenja stereotipna predodžba “o političkom sudu koji sudi jednoj suverenoj zemlji”, kao što je bio slučaj s prethodnim međunarodnim sudom.
Osnivanje Specijalnog suda usko je vezano uz bivšu glavnu tužiteljicu Haaškog suda Carlu del Ponte, koja je u svojim memoarima, objavljenim 2008. g. (The Hunt: Me and the war criminals / Lov: ja i ratni zločinci) obznanila kako tužiteljstvo Haaškog suda ima saznanja o masovnim otmicama i ubojstvima civila koja su se dogodila tijekom sukoba na Kosovu. Osobito spekulacije o postojanju tzv. žute kuće na sjeveru Albanije, gdje su otetim osobama navodno vađeni organi, a zatim preko zračne luke Rinas u Tirani transportirani pacijentima u kirurške sale zapadnih država koji su za te organe masno platili, utjecale su na pokretanje istrage koju je proveo Specijalni izvjestitelj Vijeća Europe, Dick Marty. Istraga je krajem 2010.g. rezultirala izvješćem u kojem se, temeljem prikupljenih dokaza, tvrdi kako je na Kosovu nakon razmještanja snaga KFOR-a, oko 500 civila (uglavnom Srbi, Romi i oko 100 Albanaca) oteto i da je jedan dio njih tajno prebačen u Albaniju s ciljem trgovanja njihovim organima. Vijeće Europe je početkom 2011. usvojilo ovo izvješće, što je pokrenulo mehanizam za formiranje Specijalnog suda. Pod sumnjom su se našli članovi tzv. Dreničke grupe, lideri Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), redom visokopozicionirani kosovski političari, na čelu sa aktualnim predsjednikom Hašimom Tachijem, koji danas čine okosnicu političkog establishmenta na Kosovu, a koje izvješće izravno navodi kao najodgovornije za zločine. Ukoliko se pred Specijalni sud izvedu osumnjičeni koji se spominju u Martyijevom izvješću (Tachi, braća Haradinaj, Ljimaj, Veseli i dr.) to bi moglo izazvati tektonske poremećaje na kosovskoj političkoj sceni, posebno slabljenje utjecaja tzv. “oružane” ili “ratne” koalicije (PAN) koja je osvojila 35% glasova.
Naime, lider Saveza za budućnost Kosova, Ramush Haradinaj, bivši zapovjednik OVK, te bivši premijer Kosova (2004.-2005.), dobio je priliku proglasiti pobjedu koalicije PAN proizišle iz ratnog krila OVK-a, a koju, pored njega, sačinjavaju i Hasim Tachi (Demokratska partija Kosova), kao i Fetmir Ljimaj (Inicijativa za Kosovo). Ovoj ratnoj trojci ili “oružanoj koaliciji”, odreda pod optužbama za ratne zločine i organizirani kriminal, suprotstavila se “koalicija ruža” (Guns vs Roses) predvođena premijerom u ostavci, Isom Mustafom i milijarderom Behgjetom Pacollijem (Demokratska liga Kosova). Međutim, Koaliciju ruža pomeo je pokret Samoopredjeljenje (Aljbin Kurti), izrazito nacionalistička, ultraradikalno desna, populistička opcija, koja je potpuno samostalno osvojila 27% glasova i time postala druga po snazi politička stranka koja traži mandat za formiranje vlade. Srpska lista, kao najznačajniji politički predstavnik kosovskih Srba koja ima neupitnu potporu vlade Srbije, osvojila je svih 10 mandata u kosovskom Parlamentu i time postala četvrta politička snaga na Kosovu. Glasovi srpskih zastupnika nužni su pobjedničkoj “ratnoj” koaliciji u kojoj je Haradinaj, zbog statusa “nacionalnog heroja”, već bio dogovoren kao kandidat za premijera Kosova.
Međutim, rezultati izbora sve više ukazuju na mogućnost da postignuti predizborni sporazumi nužno ne trebaju biti i postizborni. Poglavito, tri pitanja – formiranje Zajednice srpskih općina, koje je predviđeno Bruxelleskim sporazumom, demarkacijska linija razgraničenja s Crnom Gorom, a posebno transformacija Sigurnosnih snaga Kosova u Oružane snage Kosova – zahtjevaju glasove srpskih zastupnika. Nadalje, premijerski položaj Haradinaja mogao bi dodatno narušiti odnose sa Srbijom zbog izjava kojima je tijekom kampanje zagovarao stvaranje Velike Albanije i anektiranja djelova srpskog teritorija (Preševska dolina).
Dok su Haradinaj, Tachi, Ljimaj, kao političari, ogrezli u kriminalu i korupciji, odavno, između sebe utvrdili pravila igre i podijelili poluge vlasti, Samoopredjeljenje, koje predvodi Aljbin Kurti je kao samostalna stranka, bez koalicijskih partnera, osigurala najbolji mogući izborni rezultat. Ova će činjenica značajno utjecati na preslagivanja unutar kosovskog Parlamenta koji broji 120 zastupnika. Nastao kao prosvjedni pokret, Samoopredjeljenje odbacuje koaliciju s PAN-om, Kurti se snažno protivi povratku Haradinaja i Tachija na vlast za koje vjeruje da im je mjesto u zatvoru, a zbog čega Specijalni sud tijekom 2017.g. može odigrati ključnu ulogu u rekonfiguraciji kosovske političke scene.
Naime, kuvertirane optužnice i izdavanje naloga za uhićenje ovise o tajmingu o kojem će odlučiti Sjedinjene Države. Ipak, i Samoopredjeljenje je novi, težak partner za međunarodnu zajednicu jer iskazuje snažno protivljenje daljnjoj nazočnosti međunarodnih misija (KFOR; EULEX) na Kosovu, dok istovremeno zagovara pripajanje Kosova Albaniji. Nesumnjivo, formiranje vlade na Kosovu, međunarodno pravno spornoj balkanskoj državici, bit će težak posao ne samo za suprotstavljene političke blokove, već i njihove moćne izvanjske zaštitnike.
Original možete pronaći na geopolitika.news