Barack Obama ne priznaje da je svijet postao multipolaran, već odlazi s idejom američke unipolarnosti i SAD-a kao jedine svjetske velesile. Nesvjestan činjenice da je Rusija svoju tranziciju u svjetsku silu doživjela upravo za njegova mandata
Odlazeći predsjednik SAD-a Barack Obama održao je oproštajni govor pred tisućama okupljenih u Chicagu u kojem je Rusiju i Kinu podvukao kao rivale SAD-a, ali je dodao kako se utjecaj Moskve i Pekinga na međunarodnoj sceni ne može usporediti s američkim.
„Utjecaj naših rivala, poput Rusije i Kine, na međunarodnoj sceni ne može se usporedit s našim. To će tako i ostati, ako ne odustanemo od onoga što smo svih ovih godina branili i ne pretvorimo se u još jednu običnu veliku zemlju koja maltretira svoje manje susjede“, rekao je Obama. Najavio je izvješće Kongresu o navodnom ruskom hakiranju i utjecaju na rezultat predsjedničkih izbora u SAD-u. Obama je upozorio na mogućnost slabljenja demokratskih vrijednosti u SAD-u i svijetu, a prema njegovim riječima to može rezultirati građanskim i međunarodnim ratovima. Pored toga, Obama je izjavio da svjetskom poretku, koji počiva na ideji vladavine prava, prijete fanatici poput islamskih ekstremista i diktatora koji se nalaze na vlasti u mnogim zemljama. Te prijetnje, kazao je, predstavljaju daleko veću opasnost za SAD od bilo kakvog automobila-bombe ili rakete. Odlazeći američki predsjednik u Chicagu je rekao kako je uvjeren da će teroristička organizacija „DAESH“ (akronim arapske fraze koja u prijevodu znači: „Zdrobiti nešto pod stopalom“) biti uništena. „Nitko tko prijeti Americi neće biti siguran“, rekao je Obama.
„Predsjednik nade“ ispunio očekivanja?
Za Obamin govor donekle možemo reći da je contradictio in adjecto. Iako svoj drugi mandat završava s bilancom da je SAD izvukao iz duboke krize u koju je ta velesila ušla 2007. slomom dviju osiguravajućih kuća te potresom na Wall Streetu, uz veliki otpor republikanaca uveo svoj program javnog zdravstva za sve Amerikance, kako oni najsiromašniji ne bi ostali bez osnovne zdravstvene skrbi, postigao je povijesni sporazum o nuklearnim programima s Iranom – Obama odlazi na liniji stare američke doktrine iz doba Hladnoga rata koja se nikad nije promijenila, a to je izrazito proturuski stav i percepcija Rusije kao sile koja želi potkopati američki utjecaj i američke interese svugdje u svijetu. Republikanci su ga permenentno kritizirali zbog „premekanog stava prema Rusiji“, što ga je i potaknulo da uvede nove sankcije. Obama, dakle, ne priznaje da je svijet postao multipolaran, već odlazi s idejom američke unipolarnosti i SAD-a kao jedine svjetske velesile. Nesvjestan činjenice da je Rusija svoju tranziciju iz regionalne u svjetsku silu doživjela upravo za njegova mandata. Tome je prethodila prva narančasta revolucija u Ukrajini, dolazak Viktora Juščenka i proameričke vlade, pa potom potkraj Bushove vladavine plinska kriza – pravi udar na Europu kojeg je Putin proizveo zatvaranjem plinovoda preko Ukrajine počevši postavljati Zapadu sasvim nova pravila.
Od Obame, prvog crnca u Bijeloj kući u povijesti američke demokracije, očekivalo se mnogo. Doživljavalo ga se kao novog Camelota, svojevrsnu inačicu J.F. Kennedyja, bio je predsjednik nade, pa mu je u ime nade već u prvoj godini mandata dodijeljena Nobelova nagrada za mir – koja nije predstavljala ništa drugo nego simbolički, ali težak uteg oko vrata. Obama je obećao zatvoriti zloglasni zatvor u Guantanamu, prvoga dana mandata potpisao je zahtjev za zatvaranjem te ustanove i to obećanje nije ispunio. Taj „vražji zatvor“ – kazao je – nije zatvorio jer ga je u tome ograničavao većinski republikanski Kongres.
Prije nego što zatvorenici budu mogli biti prebačeni u SAD, Bijela kuća mora naći ustanovu gdje će oni biti smješteni. Pentagon je izabrao 13 mogućih mjesta. Ipak Kongres je predsjedniku u tome nametnuo ograničenja. Zakoni ograničavaju mogućnost prebacivanja zatvorenika iz Guantanama u SAD i Obamina vlada je morala surađivati s Kongresom kako bi ih ukinula. A uvjeriti Kongres u to je gotovo nemoguće. Čak i 2010., kad su demokrati imali većinu u oba doma, Kongres je odbio financirati takvo premještanje zatvorenika u SAD. U istraživanju javnog mišljenja provedenom prošle godine 53 posto Amerikanaca je bilo protiv zatvaranja Guantanama, a svega 28 posto „za“. Krimen Guantanama nije činjenica da takva pritvorska jedinica postoji, već to što osobe zatvorene u Guantanamu ondje mogu biti neograničeno – bez određenog zakonskog roka unutar kojeg se protiv njih treba podignuti optužnica i izvest ih pred sud. To ruši svaku Obaminu tezu izrečenu o poretku koji počiva na vladavini prava. Njegovi kritičari u tom su mu smislu vrlo često predbacivali i ubojstvo Osame bin Ladena – umjesto da ga se u duhu demokracije i vladavine prava uhitilo, izvelo pred sud i sudilo.
Obamini odnosi s Moskvom i Bliski istok
Obamina politika prema Rusiji također je u početku izgledala kao politike ”vrijedna” Nobela za mir. Nakon prvotne napetosti zbog plinske krize u Europi ti odnosi su se relaksirali u 2009. godini, da bi godinu poslije dva najveća svjetska suparnika potpisali „novi start“ – sporazum koji predviđa smanjenje nuklearnog arsenala. Stalno prisutni sukobi između Washingtona i Moskve stavljeni su pod tepih, da bi poslije eksplodirali kroz ukrajinsku krizu, a posebno kroz Arapsko proljeće u kojem je Obamina uloga bez dvojbe bitna. Njegove nezrele odluke forsiranja promjene režima urodile su kaosom, a Rusiju nisu ostavile ravnodušnom jer su ulazile u sferu interesa Moskve s kojima Obama stalno vođen idejom o Rusiji kao regionalnoj sili nije znao balansirati. I ”pomogao” time Kremlju da Rusija doista iz regionalne preraste u svjetsku silu i najizravnije ugrozi američku dominaciju.
Kad je Obama 2008. preuzeo vlast od Busha odnosi SAD-a i zemalja Bliskog istoka bili su iznenađujuće dobri. Unatoč tome što je Bush izvršio invaziju na Irak i Afganistan, od kojih se ova prva pokazala dugoročno lošom odlukom koja će Washingtonu samo proizvoditi i multiplicirati nove probleme. Odnosi s Mubarakovim Egiptom su bili dobri, sa Zaljevskim monarhijama također, iako su one pomalo već negodovale zbog ulaska Irana u irački politički prostor, odnosi sa Sirijom su bili dobri, John Kerry je bio često i rado viđen u Damasku, čak je izgledalo da će se odnosi između SAD-a i Libije početi normalizirati. Nekoliko godina poslije dolazi do posve novih miješenja karata. Događa se pobuna naroda, najprije u Tunisu a poslije diljem arapskog svijeta. Građanski neposluh zbog siromaštva, korupcije i diktatura začas je postao instrument zaštite interesa velikih sila na tom prostoru. Obamina loša procjena odnosila se na jačanje političkog islama kao instrumenta s kojim će SAD moći relativno lako upravljati – i na tom je nastao cijeli „karambol“. Osim u Siriji, gdje taj model pretvaranja „arapskog proljeća“ u „arapsku zimu“ nije bio primjenjiv.
„Arapsko proljeće“ i tvrdi „sirijski orah“
Protiv Sirije SAD je de facto vodio rat još prije prvih dana „arapskog proljeća“, gdje je pokušavao stvoriti posve novu arhitekturu regije. Za razliku od Tunisa, Egipta ili Jemena, sirijske vlasti su se uporno odupirale nastojanju da se dogodi „obojena“ revolucija. Uz najveću prepreku za Amerikance – podršku građana Sirije koji su vladi Bashara al-Assada dali puni legitimitet, što s ostalim narodima iz scenarija „arapskog proljeća“ nije bio slučaj.
Upravo potpora naroda je predstavljala ozbiljnu prepreku u provedbi uhodane strategije. Pa je osmišljena premosnica – stvorena je međunarodna skupina „Prijatelji Sirije“, oformljena je sirijska vlada u egzilu, oporbene snage i prozapadni aktivisti, a medijska podrška je dovedena do krajnje antiassadovske propagande. Ali Sirija je opstala.
Takozvani „sirijski pobunjenici“ su tražili zračne udare i vojnu kampanju protiv vlastite zemlje, jednako kao u Libiji. Samo što su stvar u Libiji, kada se plan izjalovio, riješili zrakoplovi NATO-a operacijom Odisejeva zora, koju su uz američku potporu vodile Francuska i Velika Britanija. U Siriji se taj model nije mogao primijeniti – i to zato jer velike društvene skupine nisu bile podijeljene kao u Libiji. Sirija je stara kultura, dok je Libija imala samo onaj nacionalni identitet. Unatoč tome što se Gaddafi trudio stvoriti neku jedinstvenu panafričku civilizaciju, svrgnut je i ubijen. Sirija, dakle, nije bila pogodno tlo za destabilizaciju – bilo ju je izuzetno teško „balkanizirati“. SAD je stoga morao improvizirati svoju strategiju i prilagoditi se toj prepreci.
Odustalo se od „obojene“ revolucije i SAD se odlučio za strategiju „upravljanja iz pozadine“ Zbigniewa Brzezinskog, primijenjenu u Afganistanu za vrijeme Hladnog rata – za vojne operacije na neizravan način. Mislilo se da će bastard „obojene“ revolucije i strategija „upravljanje iz pozadine“ konačno ipak biti dovoljni za rušenje sirijske vlade. Umjesto toga, situacija u Siriji je razotkrila „novu ratnu strategiju“ prema kojoj zapadne plaćeničke skupine igraju sve veću ulogu u ostvarivanju ciljeva američkih interesa na terenu.
Putin shvaća da je Rusija konačni cilj
Isti obrazac primijenjen je u Ukrajini nakon rušenja Viktora Janukoviča. SAD je i u Ukrajini primijenio „bastard“ – koncept „obojene“ revolucije i „upravljanja iz pozadine“. S tom razlikom da je ono što je Turska u sirijskom sukobu, Poljska bila u ukrajinskom. Regionalna sila koja služi za destabilizaciju.
Vladimir Putin, vrlo dobro razumjevši da je Rusija konačan cilj, do ovog je trenutka zagonetno prešućivao očiglednu činjenicu ruske pomoći Siriji, a sada se odlučio na ozbiljan pomak i javno priopćio kako stvari želi držati pod kontrolom. Brojni svjetski mediji su tvrdili da će Obamin plan na Bliskom istoku uskoro propasti.
U svjetlu tog dugog sukoba Obamin establishment živi svoj posljednji tjedan na vlasti. Trump to vrijeme koristi u svom osvetoljubivom twitter stilu protiv svih koji su mu oponirali ili kojima se ne sviđa. Denuncira analize i procjene američke obavještajne zajednice kojoj će uskoro biti na čelu. Stvara atmosferu potpunog nepovjerenja. Američki opinion makers ne razumiju narod, jer su se skupa s establishmentom od istog naroda previše udaljili. Ne treba u tom smislu ni u Trumpa polagati velike nade. Ni Amerika ni svijet.